Croatian Supreme Court allows partial appeal, overturning lower court on overtime pay due to failure to account for fire protection allowance.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the defendant's appeal against a second-instance judgment confirming a first-instance ruling. The lower courts incorrectly ruled that the plaintiff was entitled to overtime pay without deducting the fire protection allowance already received. The court held that while the allowance does not automatically exclude overtime pay, the lower courts failed to calculate the net entitlement by verifying the specific allowance amount paid. Consequently, the judgment regarding overtime compensation was overturned, and the case was remanded for recalculation.
Legislator headnote
AI generatedčl. 97. st. 1. ZSORH-a; čl. 395. st. 2. ZPP-a: The payment of a specific allowance for fire protection duties does not automatically exclude the right to overtime pay, but the lower courts must verify the actual amount paid to determine the correct net entitlement.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 339/17-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz S., OIB: ...., zastupanog po punomoćniku M. T. P., odvjetnik u S., protiv tuženika Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-423/2015-4 od 24. studenoga 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-447/13 od 17. srpnja 2015., u sjednici održanoj 17. travnja 2018.,
p r e s u d i o j e:
Revizija se odbija kao neosnovana u dijelu u kojem je podnesena protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-423/2015-4 od 24. studenoga 2016. u kojem je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-447/13 od 17. srpnja 2015. pod točkom I. izreke za isplatu iznosa 6.848,00 kn sa zateznim kamatama s osnove naknade troškova prijevoza.
r i j e š i o j e:
Prihvaća se revizija tuženika, ukida se presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-423/2015-4 od 24. studenoga 2016. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-447/13 od 17. srpnja 2015. pod točkom I. izreke za isplatu iznosa 364.620,23 kn sa zateznim kamatama, te pod točkom II. izreke, u kojem se dijelu ukida presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-447/13 od 17. srpnja 2015. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
O troškovima u povodu revizije odlučit će se konačnom odlukom.
Obrazloženje
Presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-447/13 od 17. srpnja 2015. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnove troškova prijevoza iznos 6.848,00 kn sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže naznačeno u izreci, te s osnove naknade za prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom i blagdanom iznos 364.620,23 kn sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže naznačeno u izreci (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 69.875,00 kn sa zateznim kamatama (točka II. izreke).
Presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-423/2015-4 od 24. studenoga 2016. žalba tuženika odbijena je kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.
Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da revizijski sud pobijanu presudu preinači.
Tužitelj je u odgovoru na reviziju osporava osnovanost iste, te predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu. Traži trošak sastava odgovora na reviziju.
Revizija je djelomično osnovana, a djelomično neosnovana.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu troškova prijevoza na posao i s posla za razdoblje od svibnja do listopada 2010. i od svibnja do listopada 2011., te zahtjev za isplatu razlike plaće s osnove prekovremenog rada, rada subotom, nedjeljom i blagdanom u razdoblju od lipnja do kolovoza 2010., nadalje od svibnja do listopada 2011. te od svibnja do rujna 2012.
U odnosu na zahtjev tužitelja s osnove naknade troškova prijevoza, polazeći od odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 3. Pravilnika o naknadi troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji (''Narodne novine'', broj 141/04 i 22/05 – dalje: Pravilnik), a uzimajući u obzir da nadležna osoba tuženika, kojoj je tužitelj sukladno odredbi čl. 4. Pravilnika podnio zahtjev za naknadu troškova prijevoza, o istome propustila odlučiti, nižestupanjski su sudovi ocijenili da tužitelju pripada pravo na naknadu zatraženih troškova prijevoza, pa su u tom dijelu prihvatili tužbeni zahtjev. Navodi revidenta kojima osporava da je tužitelj nadležnoj osobi tuženika podnio zahtjev za naknadu predmetnih troškova prijevoza, ističući da tužitelj navedeno tijekom postupka nije dokazao, u biti su prigovori činjenične naravi, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno činjenično stanje (argument iz odredbe čl. 385. ZPP-a), ti se navodi ne mogu uzeti u razmatranje u ovom stadiju postupka.
Stoga su, slijedom utvrđenja da je tužitelj sukladno odredbama Pravilnika, zahtjev za naknadu troškova prijevoza podnio nadležnoj osobi tuženika, a o kojem zahtjevu nije odlučeno, pravilno nižestupanjski sudovi u smislu odredbe čl. 12. ZPP-a, o pravu tužitelja na naknadu predmetnih troškova prijevoza, kao o prethodnom pitanju, odlučili u ovom postupku, pa kako u odnosu na predmetni dio potraživanja ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena, reviziju je u tom dijelu valjalo na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti i odlučiti kao u izreci presude.
U odnosu na preostali dio potraživanja (s osnove naknade za prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom, blagdanom), utvrđeno je da je tužitelj u utuženom razdoblju, u kojem je bio angažiran u provedbi posebnih mjera zaštite od požara od interesa za Republiku Hrvatsku u sastavu protupožarnih namjenski organiziranih snaga Oružanih snaga Republike Hrvatske, obavljao prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanima, slijedom čega su nižestupanjski sudovi, a primjenom odredbe čl. 97. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 33/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09 – dalje: ZSOSRH), Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba (''Narodne novine'', broj 118/09 i 118/12), te primjenom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima, općih propisa o radu i kolektivnih ugovora sklopljenih u skladu s njima, zahtjev tužitelja za isplatu predmetnih dodataka na plaću sudovi ocijenili osnovanim.
U postupku je utvrđeno je da je Odlukama ministra obrane o naknadi za protupožarnu zaštitu pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske neposredno angažiranima u provedbi posebnih mjera zaštite od požara od interesa za Republiku Hrvatsku i to za 2010., 2011. i 2012. godinu (dalje - Odluke o naknadi za protupožarnu zaštitu) određena isplata protupožarnih naknada (točke I. i II. Odluka), dok je točkom III. naznačenih Odluka o naknadi za protupožarnu zaštitu određeno da osobe koje ostvaruju pravo na novčane naknade za protupožarnu zaštitu, ne mogu po istoj osnovi ostvarivati i pravo na isplatu novčane naknade za prekovremeni rad ili pravo na isplatu dnevnica za službeno putovanje te dodatak za rad na terenu i korištenje slobodnih dana, a na kojoj odredbi tuženik temelji svoje tvrdnje o neosnovanosti zahtjeva tužitelja za isplatu naknade za prekovremene sate rada za vrijeme provedeno u protupožarnoj službi.
Polazeći od toga je odredbom čl. 97. st. 5. ZOSRH-a određeno da djelatnoj vojnoj osobi pripada pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad, nižestupanjski su sudovi u bitnome ocijenili da ministar obrane, određujući visinu naknade za protupožarnu zaštitu, svojom odlukom nije mogao staviti izvan snage zakonsku odredbu kojom je predviđeno pravo tužitelja na isplatu povećane plaće za prekovremeni rad, a nadalje je utvrđeno da predmetne Odluke o naknadi za protupožarnu zaštitu nisu bile objavljene u Narodnim novinama, slijedom čega su sudovi ocijenili da iste niti nisu pravno obvezujuće.
Tuženik u reviziji prvenstveno osporava da bi ostvareni sati rada za koje tužitelj potražuje naknadu predstavljali, odnosno imali karakter prekovremenog rada u smislu odredaba Zakona o radu (postojanje više sile, odnosno izvanrednog povećanja opsega rada i prijeke potrebe, te naloga poslodavca za obavljanje takvih poslova). U odnosu na takve prigovore valja navesti da je odredbom čl. 97. st. 1. ZSORH-a određeno što se smatra prekovremenim radom u službi Oružanih snaga Republike Hrvatske, pa je propisano da su prekovremeni rad, kao rad dulji od punog radnog vremena, djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezni obavljati, između ostaloga tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti, a među koje opasnosti spada i sudjelovanje u gašenju požara, odnosno u provedbi posebnih mjera zaštite od požara, na kojim je poslovima tužitelj u utuženom razdoblju bio angažiran, i koji su se poslovi ustrojili i obavljali (što niti sam tuženik ne osporava) prema operativnim zapovijedima načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, odnosno naloga nadređene osobe.
Tuženik nadalje, ističući da je o osnovanosti predmetnog potraživanja valjalo odlučiti primjenom podzakonskih akata, konkretno Odluka o naknadi za protupožarnu zaštitu, kojima je isključeno pravo na isplatu naknade za prekovremeni rad za slučaj da je isplaćena protupožarna naknada, osporava da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su zahtjev tužitelja s osnove isplate razlike plaće za prekovremeni rad ocijenili osnovanim.
Međutim, stajalište je i ovoga suda da ministar obrane svojom odlukom ne može umanjiti, niti isključiti prava predviđena odredbama zakona (niti ga na to ovlašćuje odredba čl. 10. st. 3. ZSORH-a na temelju koje su donesene predmetne Odluke o naknadi za protupožarnu zaštitu, a kojom je propisano da za obavljanje poslova iz djelokruga Ministarstva obrane, ministar obrane donosi odluke, naredbe, naloge, smjernice i upute i propise za koje je ovlašten istim ili drugim zakonima), pa tako nije ovlašten niti isključiti pravo tužitelja na isplatu povećane plaće za prekovremeni rad predviđene odredbom čl. 97. ZSORH-a. Istovremeno, navedeno ne znači ujedno, u slučaju kada je primjenom donesenih Odluka tužitelju isplaćena naknada za protupožarnu zaštitu i mogućnost kumulacije tih prava na strani zaposlenika za sate rada provedene u protupožarnoj službi.
Budući da nižestupanjski sudovi, zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrdili iznos naknade za protupožarnu zaštitu isplaćene tužitelju u utuženom razdoblju na temelju Odluka o naknadi za protupožarnu zaštitu, odnosno je li isplatom određenog iznosa naknade za protupožarnu zaštitu tužitelju umanjeno pravo na isplatu dodataka na plaću koje bi mu pripadalo za ostvareni prekovremeni rad, to je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a uz prihvaćanje revizije obje nižestupanjske odluke, u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu s osnove naknade za prekovremeni rad, valjalo rješenjem ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, koji će nakon što utvrdi odlučne činjenice o predmetnom dijelu tužbenog zahtjeva donijeti novu odluku.
Odluka o troškovima revizijskog postupka donesena je na temelju čl. 166. st. 3. ZPP-a.
Zagreb, 17. travnja 2018.
Predsjednik vijeća:
Aleksandar Peruzović, v.r.