Rev-2428/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2428/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Borisa Guttmanna, Stanislava Plazonića i Vladimira Drakulića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. T. iz S., kojeg zastupa B. A., odvjetnik iz S., protiv tuženika Lj. b. d.d. Lj., Glavna filijala Z., Poslovna jedinica S., radi isplate, rješavajući reviziju tužene protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu br. Gž-1451/92 od 26. lipnja 1992., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu br. P-2112/91 od 24. siječnja 1992., u sjednici održanoj dana 10. studenog 1994.,

p r e s u d i o je :

Revizija tužene odbija se u dijelu u kojem je presudom Okružnog suda u Splitu br. Gž-1451/92 od 26. lipnja 1992. odbijena žalba tužene i presuda Općinskog suda u Splitu br. P-2112/91 od 24. siječnja 1992. potvrđena u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 272,31 DEM, 290,72 USA dolara i 91.800 švicarskih franaka, sa zateznom kamatom u valuti glavnog duga po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge tih valuta po viđenju, počevši od 2. I. 1991. do isplate i za iste zatezne kamate na iznos valute koji odgovara protuvrijednosti 1.000 DEM od 14. XII. 1991. do 1. I. 1992., sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o je :

I. Revizija tužene djelomično se prihvaća, te se ukidaju presuda Okružnog suda u Splitu br. Gž-1451/92 od 26. lipnja 1992. i presuda Općinskog suda u Splitu br. P- 2112/91 od 24. siječnja 1992. u dijelu u kojem je odlučeno o preostalom dijelu zateznih kamata, kao i u dijelu odluke o trošku i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Okružnog suda u Splitu br. Gž-1451/92 od 26. VI. 1992. odbijena je žalba tužene i potvrđena je presuda Općinskog suda u Splitu br. P-2112/91 od 24.1. 1992., kojom je usvojen tužbeni zahtjev za isplatu salda deviznog štednog uloga tužitelja u iznosu od 272,31 DEM, 290,72 USA dolara i 91.800 švicarskih franaka, sve spp.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužena zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se obje presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je djelomično osnovana.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu za isplatu glavnice i dijela zateznih kamata, dok je ostvaren u preostalom dijelu za isplatu zateznih kamata.

Predmet spora jest zahtjev za ispunjenje ugovora o ulogu na štednju (u stranoj valuti) po viđenju - zahtjev deponenta za isplatu deponiranog iznosa deviza pobliže označenih u izreci presude suda prvog stupnja.

U reviziji je sporno pravno pitanje, jesu li su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su presudu, kojom usvajaju tužbeni zahtjev, utemeljili na odredbama iz čl. 1035. st. 2. u vezi čl. 1038. st. 2. i čl. 1043. Zakona o obveznim odnosima (ZOO), a otklonili primjenu Uredbe o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 71/91; dalje: Uredba).

Utvrđeno je da je između stranaka - tužitelja kao deponenta i tužene kao depozitara -postojao odnos iz ugovora o ulogu na štednju (u stranoj valuti) po viđenju (dalje: devizni štedni ulog); da saldo na deviznom štednom ulogu tužitelja iznosi 272,31 DEM, 290,72 USA dolara i 91.800 švicarskih franaka; daje ovaj saldo nastao do 27. IV. 1991., te daje tužitelj zahtijevao da mu tužena ovaj devizni saldo isplati, a da tužena to odbija.

U vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja (24. I. 1992.) sporni je ugovorni odnos bio uređen odredbama čl. 1035. do čl. 1046. ZOO, pa se o osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu deviznog salda s deviznog štednog uloga ima odlučiti primjenom tih odredaba.

Odredbom čl. 1038. ZOO propisano je da deponent, u slučaju kad se radi o depozitu po viđenju, ima pravo raspolagati dijelom ili cijelim saldom u svakom trenutku, dok je prema odredbi čl. 1035. st. 2. ZOO banka dužna vratiti deponentu sredstva prema uvjetima predviđenim u ugovoru, što znači kod štednog uloga po viđenju u svakom trenutku, tj. kada deponent stavi zahtjev za isplatu. U čl. 1043. ZOO isto je propisano i za raspolaganje štednim ulogom.

Kako je tužitelj stavio zahtjev za isplatu cijelog deviznog salda sa svog deviznog štednog uloga, to je u smislu citiranih propisa nastala obveza tužene da izvrši traženu isplatu.

Na sporni odnos ne primjenjuje se Uredba, kako to pravilno ocjenjuju sudovi prvog i drugog stupnja.

Utvrđeno je da tužitelj svoju deviznu štednju koju je na dan 27. IV. 1991. imao kod tužene, a koja je predmet tužbenog zahtjeva, do dana podnošenja presude suda prvog stupnja, nije prenio na jednu od banaka u Hrvatskoj.

Tužena je banka sa sjedištem izvan teritorija Republike Hrvatske koja posluje na teritoriju Republike Hrvatske, pa kako tužitelj ovu svoju deviznu štednju koju ima kod tužene nije prenio na jednu od banaka u Hrvatskoj, to se na tu deviznu štednju, arg. a contrario iz čl. 17. u vezi čl. 1. st. 2. alineja 2. Uredbe, odredbe čl. 4. do 14. te Uredbe ne primjenjuju.

Odluka o načinu na koji ovlaštene banke izvršavaju naloge za plaćanje domaćih fizičkih osoba devizama s njihovih deviznih računa i deviznih štednih uloga ("Narodne novine" br. 53/91; dalje: Odluka) nije bila na snazi u vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja, pa se ona na sporni odnos, u dijelu koji se tiče glavnice, nije trebala primijeniti. Naime, ova je Odluka, kao i Zakon o privremenim mjerama o zajedničkoj deviznoj politici i Projekciji platne bilance Jugoslavije za 1991. godinu, na temelju kojeg je donesena (čl. 12.), bila na snazi u 1991. godini, jer je, kao i zakon na temelju kojeg je donesena, donesena za tu - 1991. godinu.

Dosljedno tome, proizlazi da o osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu glavnice treba odlučiti samo primjenom čl. 1035. st. 2. u vezi čl. 1038. st. 2. i čl. 1043. ZOO, a prema ovim odredbama, kako je to već izloženo, tužbeni je zahtjev u tom dijelu osnovan.

O osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu zateznih kamata i to onih koje teku do 1. I. 1991., do kada je bila na snazi Odluka, treba odlučiti primjenom Odluke, jer Odluka sadrži propise mjerodavne za dospijeće - koje je iznose i u kojim je rokovima banka u obvezi isplatiti deponentu.

Makar je tužitelj u toku postupka tvrdio da je u više navrata tražio isplatu sa svog deviznog štednog uloga, u postupku nije utvrđeno kada je i u kojim iznosima tražio isplatu, tako da se dospijeće u smislu odluke ne može utvrditi, a dosljedno tome ne može se odlučiti ni o zateznim kamatama. Iznimno, o zateznim kamatama može se odlučiti samo za vrijeme od tužbe. Ako se, naime, dan podnošenja tužbe (13. XI. 1991.) uzme kao dan najave banci, onda je do 1. I. 1992. u smislu toč. 3.2) Odluke, s rokom dospijeća od 30 dana, dospio za isplatu iznos koji odgovara protuvrijednosti od 1.000 DEM i na taj iznos zatezna kamata teče od 14. XII. 1991.

S prestankom važenja Odluke dospjelo je za isplatu cjelokupno potraživanje tužitelja, pa od tog dana, odnosno od 2. I. 1992. zatezna kamata teče na cijeli dosuđeni iznos.

Iz ovih je razloga, na temelju odredbe iz čl. 393. i čl. 395. st. 2. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U ponovnom postupku sud prvog stupnja utvrdit će činjenično stanje relevantno za odluku o osnovanosti zahtjeva za isplatu zatezne kamate do 1. I. 1992., u smislu Odluke, te će ponovno odlučiti o osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva.

Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 166. st. 3. i 4. ZPP.

U Zagrebu, 10. studenog 1994.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković v.r.