Supreme Court dismisses appeal in labor dispute where dismissal was upheld due to unproven false claims.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a labor court decision ordering the reinstatement of employees who had been dismissed for alleged false claims. The lower courts found that the employees violated their duty by submitting unproven accusations against the company's director, warranting dismissal under the company's disciplinary rules. The court rejected the defendant's argument that the disciplinary procedure failed to consider statutory mitigation factors, ruling that the lower courts correctly applied the law and did not commit a significant procedural error.
Legislator headnote
AI generatedZakon o radnim odnosima; Pravilnik o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti: Dismissal for serious breach of duty is justified when false accusations are proven, even if statutory mitigation factors were not explicitly weighed in the disciplinary decision.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 160/1993-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Augusta Husineca, Vesne Milošević i Vladimira Drakulića kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja J.Č. iz K., J.B. iz L., S.G. iz I., N.J. iz R. -b., M.O. iz K., koje sve zastupa I.H., a N.J.I.K., odvjetnik u I., te M.O.T.C., odvjetnik iz V., protiv tuženika DP "I. " iz I., radi poništenja odluke o prestanku radnih odnosa, rješavajući reviziju tuženika protiv presude Okružnog suda u Varaždinu od 7. listopada 1992.g. br. Gž 1164/92-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ivancu od 8. svibnja 1992.g. br. P 193/91-17, u sjednici održanoj dana 23. veljače 1993.g.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Presudom suda prvoga stupnja poništene su odluke disciplinske komisije tuženika i radničkog savjeta tuženika kojima su tužiteljima izrečene mjere prestanka radnog odnosa te je tuženik obvezan tužitelje J.Č. i N.J. vratiti na njihova radna mjesta, a ostale tužitelje na radna mjesta, time da budu na čekanju, na kojima su bili prije pokretanja disciplinskog postupka, a također je tuženik obvezan tužiteljima N.J. i J.Č. naknaditi iznos plaće, a S.G., M.O. i J.B. zajamčeni osobni dohodak.
Dio tužbenog zahtjeva tužitelja M.O., St.G. i J.B. je odbijen, dok je tuženik obvezan tužiteljima N.J. i M.O. naknaditi parnični trošak.
Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvoga stupnja.
Rev 160/93
Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je izjavio reviziju, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije.
Tužitelji nisu odgovorili na reviziju, a ni Javni tužitelj Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio. Revizija nije osnovana.
Protivno tvrdnji tuženika u reviziji ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ("Narodne novine" br. 53/91). Razlozi u presudama sudova nižeg stupnja nisu ni nejasni ni proturječni, a posebno ovaj sud ne nalazi da postoji proturječnost između onog što se o sadržaju nalaza i mišljenja vještaka navodi u razlozima presude suda drugog stupnja i samog tog nalaza i mišljenja.
Navod u razlozima presude suda drugog stupnja da je nalazom i mišljenjem vještaka potvrđena djelomično istinitost činjeničnih tvrdnji tužitelja nije u protivnosti sa sadržajem nalaza i mišljenja. Da li se pak radi o većem ili manjem stupnju potvrde te istinitosti nije odlučno za konkretan spor, kao ni sama činjenica istinitosti ili neistinitosti, jer sudovi nižeg stupnja nisu zbog toga što bi zaključili da su tvrdnje tužitelja istinite poništili spomenute odluke, već iz drugih razloga koji će u nastavku biti spomenuti.
Disciplinska komisija tuženika je tužiteljima izrekla prije spomenutu mjeru, a odluku te komisije je potvrdio radnički savjet tuženika, i to iz razloga što je ta komisija utvrdila da su tužitelji u pismenom zahtjevu za provođenje postupka za razrješenje direktora tuženika navodili neistinite činjenice o radu tuženika, čime su učinili težu povredu radne dužnosti predviđenu u čl. 6. st. 1. toč. 76. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti tuženika, zbog koje se po čl. 11. st. 1. toč. 38. toga Pravilnika može izreći spomenuta mjera.
Sudovi nižeg stupnja su ocijenili te odluke nezakonitima zauzevši pravilno pravno stajalište da u konkretnom slučaju nisu postojale pretpostavke za izricanje mjere prestanka radnog odnosa, budući da je za izricanje takve mjere po odredbi čl. 58. st. 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine" br. 34/91) tuženik morao općim aktom odrediti okolnosti i uvjete koji moraju postojati da se za takvu vrstu povrede izrekne mjera prestanka radnog odnosa. U slučaju kad to nije propisano općim aktom ne postoje ni pretpostavke za primjenu te mjere.
Tuženik neosnovano u reviziji tvrdi suprotno, pozivajući se kao primjer na odredbu čl. 11. st. 1. toč. 5. prije spomenutog Pravilnika, jer se ta odredba ne odnosi na konkretnu povredu zbog koje je tužiteljima izrečena prije spomenuta disciplinska mjera.
U slučaju primjene spomenute disciplinske mjere, tuženik je u disciplinskom postupku trebao primijeniti odredbu čl. 67. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine" br. 19/90) tj. uzeti u obzir stupanj odgovornosti radnika, uvjete pod kojima je radnik počinio povrede radne obaveze, prijašnji rad i ponašanje odnosno izvršenje radnih obveza radnika, težinu povrede i njezine posljedice, značenje djelatnosti u kojoj radnik radi, materijalne i socijalne
prilike radnika i druge okolnosti kojima se osigurava prvenstveno odgojni utjecaj na radnika naročito mlađega.
Te okolnosti nisu utvrđene u provedenom disciplinskom postupku, jer se ne može smatrati, kao što iznosi tuženik u reviziji, da navodi u poništenim odlukama "da je jedino mjera bezuvjetnog prestanka radnog odnosa primjerena težini učinjene povrede radne obaveze, jer navodi iz spomenutog zahtjeva nisu ničim dokazani nego se naprotiv utvrdilo da su oni neistiniti, a na temelju njih se trebalo iskazivati povjerenje rukovodstvu što je moglo da ih je radnički savjet prihvatio dovesti do još težeg stanja u koje bi upalo poduzeće" odnosno "kao otežavajuću okolnost radnički savjet je uzeo u obzir da u današnje vrijeme teškog stanja cjelokupne privrede svaka argumentirana tvrdnja, svaki nepromišljeni potez može dovesti poduzeće u nepremostive teškoće", pokazuju da su uzete u obzir te okolnosti.
U tim navodima naime nedostaju gotovo sve pretpostavke predviđene u prije spomenutom čl. 67. Zakona o radnim odnosima koje su u toj zakonskoj odredbi taksativno navedene.
Kako nema istaknute bitne povrede odredaba parničnog postupka kao ni one na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), te kako su sudovi nižega stupnja pravilno primijenili i materijalno pravo, kad su prihvatili zahtjev tužitelja, to je reviziju kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).
U Zagrebu, 23. veljače 1993.g.
Predsjednik vijeća:
Veseljko Šeparović, v.r.