I Kž-567/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 567/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milivoja Mikora, kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića i Milana Petranovića, kao članova vijeća i savjetnika Senke Klarić-Baranović, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Š.M. zbog krivičnog djela iz čl. 132. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Rijeci od 22. veljače 1993. K- 79/92, u sjednici održanoj 31. siječnja 1995., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske M.P.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. M.Š. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Rijeci pobijanom presudom proglasio je krivim opt. M.Š. zbog krivičnog djela razbojništva iz čl. 132. st. 1. KZRH, pobliže činjenično i pravno opisanog u izreci te presude i po istom zakonskom propisu osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Po čl. 69. OKZRH od optuženika je oduzet pištolj marke "Kobra" 9 mm Unis.

Protiv te presude žali se optuženik zbog odluke suda o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne blaža kazna ili uvjetna osuda.

Vraćajući spis, temeljem čl. 360. st. 2. ZKP, državni odvjetnik Republike Hrvatske predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu žalitelj kada se žali zbog odluke suda o kazni.

U svojoj žalbi optuženik navodi da sud prvog stupnja nije cijenio, ili je u nedovoljnoj mjeri cijenio, utvrđene olakotne okolnosti. Posebno ističe da oružje koje je upotrijebio optuženik kritične zgode je bila maketa pištolja iz koje se nije moglo pucati. Žalitelj ukazuje da je svjestan da to osobe zatečene na licu mjesta nisu mogle znati, ali da se ipak radi o objektivnoj okolnosti koju treba cijeniti kao olakotnu. Nadalje, optuženik u žalbi navodi da je način izvršenja djela bio naivan, diletantski, bez namjere da se nanese nekome bilo kakovo zlo. Nikakova šteta nije nastupila za HPT. Optuženik je, tvrdi žalitelj, vrijedan, ambiciozan, neporočan, živi u teškim obiteljskim prilikama, pokajao se, sada ponovno radi i uzdržava djecu. Sam način izvršenja djela liči na samokažnjavanje kada optuženik po izvršenju djela sjeda u obližnji lokal (50 metara udaljen), gdje ga policija lišava slobode.

Protivno tim navodima, pravilno je sud prvog stupnja cijenio optuženiku u dovoljnoj mjeri kao olakotno raniju neosuđivanost, osobne prilike, činjenicu da je otac dvoje djece, okolnost da je šteta nadoknađena, te njegovo kajanje zbog izvršenja djela, kao i okolnost da je

u

vrijeme

izvršenja

djela

bio smanjeno uračunljiv. Usprkos tih doista olakotnih okolnosti sam način izvršenja djela koji je sud pravilno cijenio otegotnim, kada optuženik stavlja čarapu na glavu da se maskira, i sa uperenim oružjem (pištolj koji se prema fotoelaboratu, što prileži, po ničemu ne razlikuje od pravog ubojitog oružja) prijeti službenicima HPT da će pucati u njih ako ne predaju sav novac, ukazuje na povećanu društvenu opasnost takvog djela. Osnovano sud ukazuje na uznemirenost i strah ostalih građana koji su se zatekli u prostorijama ispostave HPT, kao i na činjenicu da je optuženik zadržao veću količinu novca za sebe.

Obzirom na navedeno opravdano je sud prvog stupnja imajući u vidu upravo način izvršenja djela, te ciljeve kažnjavanja prema kojima je potrebno da se osigura društvo od ovakovih djela nasilja, imajući dakle u vidu sve okolnosti koje dimenzioniraju i oslikavaju djelo, izrekao optuženiku kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Tako izrečena kazna po utvrđenju i ovog drugostupanjskog suda smatra se primjerenom društvenoj opasnosti djela što ga je počinio optuženik, a i ličnosti samog optuženika i ta kazna ostvarit će u konkretnom slučaju svrhu kažnjavanja iz čl. 31. i čl. 4. st. 2. OKZRH.

Prema tome, žalba optuženika nije osnovana.

Kako, dakle, žalba nije osnovana, a ispitujući pobijanu presudu (čl. 366. ZKP) ovaj sud nije našao da bi bile počinjene povrede zakona na koje sud pazi po službenoj dužnosti, to je trebalo odbiti žalbu kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 374. ZKP i potvrditi pobijanu presudu.

U Zagrebu, 31. siječnja 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Senka Klarić-Baranović v.r.

Milivoj Mikor v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica

Klepac)