Usž-1357/2017-2 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske

Poslovni broj: Usž-1357/17-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gordane Marušić-Babić, predsjednice vijeća, Biserke Kalauz i Slavice Marić-Okičić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Blaženke Drdić, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice Š.

V. iz Đ., protiv tuženika Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za pravne poslove, Službe za drugostupanjski postupak, Zagreb, Trg Nevenke Topalušić 1, radi dozvole za obavljanje udomiteljstva, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 2 UsI- 1344/16-7 od 28. veljače 2017., na sjednici vijeća održanoj 4. svibnja 2017.

p r e s u d i o j e

Žalba tužiteljice se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 2 UsI-1344/16-7 od 28. veljače 2017.

Obrazloženje

Pobijanom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži poništavanje rješenja tuženika, klasa: UP/II-551-05/14-02/6, urbroj: 519-06-1/4-16-2 od 16. lipnja 2016.

Označenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice protiv rješenja, Centra za socijalnu skrb V., klasa: UP/I-551-04/14-04/1, urbroj: 2196-128-03-06-14-4 od 18. travnja 2014., a kojim rješenjem je oduzeta dozvola tužiteljici za obavljanje udomiteljstva i to zbog obavljanja udomiteljstva protivno interesima korisnika socijalne skrbi.

Tužiteljica u žalbi u bitnom navodi da se žali na način na koji su djeca uzeta iz njezine obitelji, što je bilo bez najave i bez ikakve pripreme djece za posvojenje, a koje je provodila socijalna radnica pa je ona, obzirom da joj je bio onemogućen kontakt sa ravnateljicom Centra za socijalni rad koja je odbijala suradnju i da ju nitko nije informirao o pravima i obvezama u daljnjem postupku, smatrala da je jedini način da zaštiti ostalu djecu koja su bila također u nemilosti navedenog Centra i osoblja, bio da slučaj konkretne djece iznese u javnost preko novina i televizije a da pritom nije znala da bi tim činom mogla dovesti u pitanje zaštitu dostojanstva i osobni integritet te tajnost podataka djece. U tim nastupima da joj nije bila namjera povrijediti nikoga niti djecu niti institucije, međutim, nakon medijskih istupa ravnateljice Centra za socijalni rad u V., koja je iznijela niz lažnih optužba kao i socijalne radnice, a pod njihovom sugestijom je bila i ministrica O. kada je na televiziji izjavila laž da su oni, njezin suprug i ona, kao udomitelji bili protiv posvojenja te da su djeca smještena u neposrednoj blizini i da će zadržati kontakt. Ističe da ona i njezin suprug kao udomitelji nisu imali ništa protiv posvojenja, ali nisu očekivali da će to biti izvedeno na tako nečovječan, neprofesionalan i nezakonit način. Nadali su se da će upoznati posvojitelje te ih upoznati sa osobnostima djece, ostati s njima u kontaktu te im pomoći kako bi period prilagođavanja bio što lakši. To im nije bilo omogućeno od strane Centra za socijalni rad, a što smatra da je na obostranu štetu pogotovo na štetu djece. Predlaže da Sud poništi presudu.

Tuženo tijelo u odgovoru na žalbu u cijelosti osporava navode u istoj za koje drži da nisu osnovani te pobijanu presudu smatra zakonitom i predlaže da se žalba odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, sukladno članku 73. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.- dalje: ZUS), ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke kao i uvidom u dokumentaciju priloženu tijekom spora (članak 33. stavak 2. ZUS-a), te nakon održane usmene rasprave, pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je primijenio mjerodavne odredbe Zakona o udomiteljstvu ("Narodne novine" 90/11., 78/12. – dalje: Zakon), citirane u obrazloženju presude. Iz dokaza u spisu proizlazi da je rješenjem Centra za socijalnu skrb V. od 9. ožujka 2012., obitelji tužiteljice priznato pravo na obavljanje nesrodničkog udomiteljstva za troje djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, budući da je ispunjavala uvjete. Nadalje nije sporno da je rješenjem toga tijela od 9. srpnja 2012., mlt. G. B., rođ. …, mlt. D. B. rođ. … i mlt. A. B., rođ. … priznata usluga skrbi izvan vlastite obitelji kao stalan smještaj u udomiteljsku obitelj tužiteljice. Nadalje, proizlazi da je Tim za udomiteljstvo zaprimio službenu zabilješku socijalne radnice, koja je vodila postupak posvojenja maloljetne djece D., G. i A. B., sastavljenu 21. ožujka 2014.. u kojoj je navedeno da su udomitelji Š. i M. V. dana 9. prosinca 2013. javno iznijeli putem medija, podatke vezane uz posvojenje navedene djece i podatke iz osobnog života mlt. djece, koja su u međuvremenu dana na posvojenje, te je na tu okolnost tužiteljice dala izjavu na Zapisnik od 10. travnja 2014. u Centru za socijalnu srb V., u kojoj to nije osporila. Tužiteljica niti u tužbi kao niti u žalbi izričito to ne osporava već iznosi svoje viđenje kao i razlog kontaktiranja s medijima, koji međutim nisu relevantni za odluku u ovoj upravnoj stvari.

Kako je odredbom članka 41. stavkom 6. Zakona, propisano da je udomitelj obvezan osigurati zaštitu dostojanstva, osobni integritet i tajnost podataka o korisniku a iz podataka spisa nesporno proizlazi, posebno iz materijalne dokumentacije u spisu (u vidu medijskih izvješća) da su osobni podaci mlt. djece iznijeti putem medija te suglasne izjave posvojitelja o tome da su mlt. djeca bila zanemarena i zlostavljana od strane udomitelja, sud je pravilno utvrdio da u provedenom postupku nije povrijeđen zakon te da je pravilno oduzeta dozvola za obavljanje udomiteljstva budući da nisu više ispunjeni uvjeti iz članka 18. stavka 1. Zakona, koju odredbu je sud i citirao u obrazloženju pobijane presude.

U obrazloženju presude dati su valjani razlozi zbog kojih su navodi tužbe ocijenjeni neosnovanim, a koji s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise u konkretnom slučaju, upućuju na osnovanost odbijanja tužbenog zahtjeva.

Sud stoga žalbene navode tužiteljice ocjenjuje neosnovanim, a kako nije iznašao razloge na koje pazi po službenoj dužnosti, to je u skladu s člankom 74. stavak 1.ZUS-a žalbu odbio i u cijelosti potvrdio presudu Upravnog suda u Osijeku.

U Zagrebu 4. svibnja 2017.

Predsjednica vijeća

Gordana Marušić-Babić, v.r.