Croatian Supreme Court dismisses appeal on statute of limitations regarding a bank loan debt.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the prosecutor's appeal against a lower court judgment that rejected a claim for unpaid bank loan installments. The court found the claim time-barred under the Obligations Act because the first installment was due in 1997 and no payments were made until after the five-year limitation period expired. Although the prosecutor argued that a partial payment in 1998 interrupted the limitation period, the court ruled that such a payment did not revive the right to claim the specific overdue installments that had already become time-barred.
Legislator headnote
AI generatedArticles 372 and 373 of the Obligations Act; The statute of limitations for periodic claims expires five years after the oldest unpaid claim matures, and a subsequent partial payment does not revive the right to claim installments that have already become time-barred.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 436/05-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Đakovu, protiv tuženika G. H. iz Đ., zastupanog po G. M., odvjetniku u Đ., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 17. veljače 2003. godine, br. Gž 2302/04-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu od 31. ožujka 2004. godine, br. P 46/04-5, u sjednici održanoj dana 25. siječnja 2006. godine,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice, te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je suđeno:
„Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:
„Tuženiku G. H. iz Đ., …, nalaže se da tužitelju Republici Hrvatskoj – Ministarstvu financija isplati:
- iznos od 117.520,21 kunu sa zakonskom zateznom kamatom počam od 1. 10. 2002.g., pa do isplate,
- iznos od 7.913,50 EUR-a, protuvrijednost u kunama na dan isplate,
kao i da tužitelju naknadi parnični trošak, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“
Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 4.514,00 kuna, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“
Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizija bude prihvaćena i pobijana presuda preinačena na način da tužbeni zahtjev bude prihvaćen u cijelosti.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija nije osnovana.
U ovoj parnici tužiteljica ostvaruje cediranu joj tražbinu C. b. u stečaju prema tuženiku iz Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu sklopljenog 7. listopada 1997. godine između tuženika i te banke, kojim je tuženiku odobren i isplaćen iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti devizne svote od 20.000,00 DEM na rok od 36 mjeseci, te je ugovorena otplata glavnice i kamata u mjesečnim anuitetima od 693,31 DEM sa početkom dospijeća od 7. studenog 1997. godine.
Nižestupanjski sudovi su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim prihvativši tuženikov prigovor zastare.
Pitanje zastare sudovi su ocijenili primjenom odredaba čl. 372. i 373. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i dr. – dalje: ZOO), a na temelju činjenica da je prvi anuitet otplate kredita dospio 28. lipnja 1997. godine, da tuženik nije platio niti jedan anuitet, te da je predmetna tužba podnesena dana 26. ožujka 2003. godine, dakle da je tužba podnesena po proteku zastarnog roka iz čl. 373. st. 1. ZOO. Obrazlažući postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava u reviziji se neodlučno tvrdi da je tuženik otplatio dio glavnice 11. veljače 1998. godine i da je time došlo do prekida zastare, jer je zastara nastupila i u slučaju osnovanosti te tvrdnje.
Naime, prema odredbi čl. 373. st. 1. ZOO samo pravo iz kojega proistječu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijega neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanja, a prema odredbi st. 2. istog članka u slučaju kada zastari pravo iz kojega proistječu povremena potraživanja, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare.
Budući da je, s obzirom na tvrdnju tužiteljice tuženik djelomično ispunio svoju obvezu otplate kredita 11. veljače 1998. godine i da je od tog dana pa do podnošenja tužbe (26. ožujka 2003. godine), protekao spomenuti zastarni rok od pet godina u kojemu je zastarjelo pravo iz kojeg proistječe utuženo povremeno potraživanje, tužiteljica je izgubila pravo zahtijevati to potraživanje na temelju odredbe čl. 373. st. 2. ZOO. Stoga je materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
Slijedom navedenog proizlazi da ne postoji revizijski razlog zbog kojeg je revizija izjavljena, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu, 25. siječnja 2006. godine
Predsjednik vijeća:
Petar Milas, v.r.