Rev-x-154/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 154/2017-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja J. B. iz S., drugotužiteljice J. B. iz S., oboje zastupani po punomoćniku D. M., odvjetniku u S., protiv tuženika H. N. iz S., zastupanog po punomoćnici M. J., odvjetnici u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžnš-253/14 od 19. studenoga 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-470/13 od 27. lipnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 24. listopada 2018.

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

»I. Dužan je tuženik H. N., u roku 15 dana, naknaditi tužitelju pod 1. J. B. iz osnova nematerijalne štete ukupan iznos od 220.000,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja odnosno 28. lipnja 2014.g. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena te tužiteljici pod 2. J. B. iz osnova nematerijalne štete ukupan iznos od 220.000,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja odnosno 28. lipnja 2014.g. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena.

II. Za više zatraženo od dosuđenog u točki I. izreke ove presude, i to za više zatražen iznos na ime glavnice od po 11.000,00 kn za svakog tužitelja kao i za više zatražene zatezne kamate na te iznose glavnice od po 11.000,00 kn za svakog tužitelja tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.

III. Dužan je tuženik H. N., u roku 15 dana, naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 47.500,00 kn.«

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu izreke pod točkama I. i III.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju, ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13, 89/14 - dalje: ZPP) ovaj sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Neosnovan je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 375. st. 1. ZPP, kao i čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Drugostupanjska presuda sadrži ocjenu žalbenih navoda od odlučnog značenja, a sadrži i jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama. Također ne postoji proturječnost između onoga što se o sadržajima dokaza i samih dokaza navodi u obrazloženju presude.

Obrazlažući navedeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident iznosi svoju ocjenu dokaza i u stvari obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, zbog kojeg razloga se revizija ne može podnijeti (čl. 385. ZPP).

Neosnovan je i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev tužitelja, roditelja pokojnog R. B. za naknadu nematerijalne štete, odnosno duševnih boli zbog smrti bliske osobe u iznosu svaki od po 220.000,00 kn. U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da je tuženik presudom Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj K-2/12 od 27. lipnja 2012., koja je djelomično preinačena u odluci o kazni presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske I Kž 667/12 od 17. listopada 2013., osuđen na kaznu zatvora zbog ubojstva R. B., sina tužitelja, kojeg je usmrtio na način da je u njega iz neposredne blizine ispalio tri hica iz pištolja marke "Crvena zastava" promjera 7,65 mm;

- da je isti uslijed navedenog događaja zadobio teške i za život opasne ozljede, te da je unatoč operativnom zahvatu preminuo zbog razvoja sepse kao komplikacije tijekom liječenja i to 2. rujna 2002.;

- da su tužitelji roditelji pokojnog R. B.

Na temelju tako utvrđenih činjenica sudovi su utvrdili da je tuženik odgovoran za smrt pokojnog R. B. i da ne postoji bilo kakva okolnost koja bi isključila odgovornost tuženika kao što je nužna obrana, te da također ne postoji ni doprinos pokojnika nastanku štete, budući da je isti verbalnim putem vrijeđao tuženika, koji se tom verbalnom vrijeđanju suprotstavio pucajući iz pištolja u tijelo pokojnika.

Naime, prema odredbi čl. 12. st. 3. ZPP propisano je da u parničnom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim.

Iz citirane odredbe proizlazi da je parnični sud vezan za utvrđenje u pravomoćnoj osuđujućoj kaznenoj presudi koje čini biće kaznenog djela, tj. ukupnost zakonskih obilježja kaznenog djela. Biće kaznenog djela ubojstva čini usmrćenje drugoga (čl. 90. KZ).

Sudovi su otklonili mogućnost da je tuženik postupao u nužnoj obrani jer se pod pojmom nužne obrane podrazumijeva pravo da se od sebe ili od drugoga odbije istodobni izravno prijeteći protupravni napad. Štetna radnja izvršena u granicama nužne obrane nije protupravna. Međutim, za štetu počinjenu prekoračenjem nužne obrane se odgovara (čl. 161. st. 1. ZOO – "Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje: ZOO).

Pojam nužne obrane u građanskom i kaznenom pravu je u potpunosti izjednačen, a kako iz pravomoćne kaznene presude ne proizlazi da je tuženik postupao u nužnoj obrani, to je pravilno isti prigovor i odbijen.

Nadalje, odbijen je i prigovor da je pokojni doprinio nastanku štete jer da je vrijeđao tuženika pogrdnim riječima.

Naime, iz dokaza provedenih u kaznenom postupku utvrđeno je da je tuženik neprimjereno reagirao na verbalni napad pokojnika, jer je u istoga uperio otkočeni pištolj i ispalio u njega najmanje tri hica.

Nadalje, u odnosu na prigovor da je smrt pokojnika R. B. posljedica komplikacija u liječenju, za navesti je da je sepsa koja je nastala kod pokojnog R. B. bila u uzročno- posljedičnoj vezi s dobivenim strijelnim ozljedama, jer je R. B. umro nasilnom smrću radi sepse koja se razvila tijekom liječenja svih onih ozljeda koje su zadobivene 24. kolovoza 2002. Naime, da isti nije zadobio prostrijelne rane, te da do prodora bakterija u organizam već nije došlo prije operativnog zahvata, isti ne bi preminuo.

Iz navedenog su sudovi zaključili da smrt pokojnog R. B. nije posljedica pogreške u liječenju, već posljedica komplikacija nakon ispravno provedenog liječenja zbog uništenog vlastitog imuniteta i velikog gubitka krvi. Stoga su pravilno sudovi zaključili da je tuženik odgovoran za naknadu štete.

Prema odredbi čl. 154. st. 1. ZOO tko drugom uzrokuje štetu, dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

U konkretnom slučaju dokazano je da je šteta nastala krivnjom tuženika, te da je isti odgovoran za naknadu štete.

Prema odredbi čl. 201. st. 1. ZOO propisano je da sud u slučaju smrti neke osobe može dosuditi članovima njezine uže porodice, među koje spadaju roditelji, pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne boli.

S obzirom da je pokojnik bio sin tužitelja, pravilno su sudovi zaključili da isti ostvaruju pravo na naknadu nematerijalne štete na ime duševnih boli zbog smrti bliske osobe, te su pravilno istima dosudili svakom 220.000,00 kn na ime te naknade.

Stoga, po ocjeni ovog revizijskog suda, neosnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Kako se nisu ostvarili revizijski razlozi valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tuženika i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 24. listopada 2018.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v. r.