I Kž-447/2015-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 447/2015-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Lovrin kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog P. M. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 14. svibnja 2015. broj K-10/2009, u sjednici održanoj 15. svibnja 2019.,

p r e s u d i o j e :

I. U povodu žalbe optuženog P. M., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se na temelju članka 560. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.-17.) utvrđuje da novčani iznos od 1.792.357,22 kune (milijun sedamsto devedeset dvije tisuće tristo pedeset sedam kuna i dvadeset dvije lipe) predstavlja imovinsku korist koju je optuženi P. M. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže optuženom P. M. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 1.792.357,22 kune (milijun sedamsto devedeset dvije tisuće tristo pedeset sedam kuna i dvadeset dvije lipe) u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

II. Odbija se kao neosnovana žalba optuženog P. M. te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda optuženi P. M. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., za koje je, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koju kaznu mu je, na temelju

I Kž 447/2015-6

članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 27. studenog do 22. prosinca 2014.

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1. do 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13. i 145/13., a ispravno bi bilo i 152/14. - dalje: ZKP/08.) optuženi P. M. obvezan je platiti troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 16.503,10 kuna, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

Na temelju članka 5. stavka 1. točki a., b. i c. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem (,,Narodne novine“ broj 145/10. - dalje: ZPOIK) utvrđeno je da novčani iznos od 1.792.357,22 kune predstavlja imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom i da postaje imovina Republike Hrvatske, pa je naloženo optuženom P. M. da Republici Hrvatskoj navedeni iznos isplati u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženi P. M. po braniteljici, odvjetnici A. B., zbog bitnih povreda odredba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom „presudu preinačiti i osloboditi optuženika za navedeno kazneno djelo ili podredno, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje“.

Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbu optuženog P. M., predlažući njeno odbijanje.

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sjednica vijeća održana je, u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. ZKP/08.-17., koji se sada primjenjuje, u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, optuženog P. M. i njegove braniteljice, odvjetnice A. B., koji su o sjednici uredno obaviješteni, u skladu s odredbom članka 475. stavka 2. ZKP/08.-17.

Žalba nije osnovana.

Suprotno paušalnim žalbenim tvrdnjama da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, da su navedeni razlozi potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni i da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza, koje tvrdnje optuženi P. M. nije obrazložio niti je određeno naveo u čemu nalazi navedene oblike bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., prvostupanjski je sud u odnosu na sve odlučne činjenice iznio jasne i valjane razloge, a među tim razlozima nema nikakvih proturječja niti o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza.

I Kž 447/2015-6

Zbog toga nije počinjena bitna povreda odredba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koju u žalbi ističe optuženi P. M., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je ispitao pobijanu presudu i u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-17. te je našao da nije počinjena niti koja druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Pobijajući pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, optuženi P. M., osim što u žalbi doslovno navodi dijelove svog iskaza i iskaza svjedoka S. A. i D. J. K., ističe i da iz parničnih predmeta Trgovačkog suda u Dubrovniku proizlazi da trgovačka društva „P.“ d.o.o., „Ć.“ i „E.“ d.o.o. iz P. nisu podmirila svoje obveze za robu koju im je isporučilo društvo „J.“ d.d. V. L. te, navodeći da bi bilo iluzorno očekivati da će odgovorne osobe tih društava potvrditi postojanje nepodmirenih obveza prema oštećenom društvu, tvrdi da je prvostupanjski sud neosnovano, s obzirom na nedostatak materijalne dokumentacije o izvršenim uplatama, prihvatio iskaze svjedoka I. B., L. B., Z. R. i D. Ć. i zaključio da su sporni iznosi plaćeni na ruke optuženom P. M..

Međutim, činjenicu da je od trgovačkih društava iz B. i H. kojima je društvo „J.“ d.d. iz V. L. isporučivalo konzerviranu ribu, pa tako i od društva „P.“ d.o.o., primao na ruke gotovinske uplate, potvrdio je u svom iskazu sam optuženi P. M.. Stoga je prvostupanjski sud s pravom, nalazeći da odgovorne osobe tih društava zbog proteka vremena i nemogućnosti naplate eventualnih nepodmirenih obveza nemaju razloga lažno iskazivati, a ocjenjujući vjerodostojnima iskaze svjedoka I. B., L. B., Z. R. i D. Ć., utvrdio da su obveze društava „P.“ d.o.o., „Ć.“ d.o.o. i „E.“ d.o.o. iz P. u iznosima koji su utvrđeni nalazom i mišljenjem vještakinje za računovodstvo i financije dipl. oec. I. S., podmirene u gotovom novcu na ruke optuženog P. M..

Naime, pri ocjeni vjerodostojnosti iskaza svjedoka I. B., L. B. i Z. R., prvostupanjski je sud, osim činjenice što su njihovi iskazi međusobno suglasni, imao na umu i tvrdnju optuženog P. M. da je trgovačko društvo „P.“ d.o.o. iz P. uredno podmirivalo svoje obveze prema društvu „J.“ d.d., da je nekoliko puta on primio gotovinske iznose od po 15.000 ili 20.000 eura i da je jednom prilikom pri preuzimanju novca potpisao ispravu kojom potvrđuje primitak novca, dok je iskaz svjedoka D. Ć. ocijenio dosljednim te, unatoč nedostatku dokaza o uplati koje više nisu bili dužni čuvati, prihvatio tvrdnje ranije navedenih svjedoka o podmirenju obveza društava „P.“ d.o.o., „Ć.“ d.o.o. i „E.“ d.o.o. prema društvu „J.“ d.d. gotovinskim uplatama na ruke optuženog P. M..

Nadalje, s obzirom na to da tvrdnja optuženika da je primljene gotovinske iznose uplaćivao na žiro račun društva „J.“ d.d. nije potvrđena izvodima sa žiro računa tog društva koji su vođeni kod H. d.d., K. d.d. Z. i Z. d.d., a ni podacima drugih poslovnih banaka i Financijske agencije, kao ni nalazom i mišljenjem vještakinje za računovodstvo i financije dipl. oec. I. S., s pravom prvostupanjski sud zaključuje da je gotovinske iznose primljene na ime podmirenja kupoprodajne cijene za robu isporučenu društvima „P.“ d.o.o., „Ć.“ d.o.o. i „E.“ d.o.o., na štetu društva „J.“ d.d., optuženik P. M. zadržao za sebe, pribavivši na taj način protupravnu imovinsku korist u iznosu od 1.792.357,22 kune.

Kraj takvog stanja stvari i uz činjenicu da su tužbe protiv tuženika – trgovačkih društava „P.“ d.o.o., „Ć.“ d.o.o. i „E.“ d.o.o. – podnesene sudu tek po nalogu stečajnog upravitelja nakon otvaranja stečajnog postupka nad društvom „J.“ d.d. V. L., s pravom

I Kž 447/2015-6

prvostupanjski sud zaključuje i da pokretanje parničnih postupaka radi naplate predmetnih tražbina, odnosno donošenje presuda zbog ogluhe u predmetima Trgovačkog suda u Dubrovniku broj P-258/2006 protiv društva „P.“ d.o.o. i P-257/2006 protiv tuženika društva „E.“ d.o.o., nije od utjecaja na zaključak o počinjenom kaznenom djelu.

Zbog toga nije u pravu optuženi P. M. kada u žalbi osporava ocjenu prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti iskaza svjedoka I. B., L. B., Z. R. i D. Ć., navodeći da njihovi iskazi, „bez bilo kakvih materijalnih dokaza o uplati, podmirenju duga, poslovnih knjiga i prateće dokumentacije, mogu biti sve, samo ne uvjerljivi, istiniti i kategorični“, niti su žalbenim tvrdnjama optuženika da nije bio jedini direktor, niti jedini predsjednik nadzornog odbora, niti jedini vlasnik društva, a da je društvo „J.“ d.d. imalo pet pečata koji su korišteni u poslovanju, dovedena u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda.

Optuženik je u žalbi interpretirao i dio iskaza svjedoka S. A. i D. J. K., očito smatrajući, iako to u žalbi izričito ne tvrdi, da sadržaj iznijetih iskaza ukazuje na drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrdio prvostupanjski sud.

Međutim, kraj naprijed navedenih utvrđenja koja proizlaze iz iskaza svjedoka I. B., L. B., Z. R. i D. Ć. te iz pribavljene dokumentacije poslovnih banaka i nalaza i mišljenja vještakinje za računovodstvo i financije, ni tvrdnje svjedokinje A. da su, koliko je sjećanje služi, trgovačka društva iz B. i H. ostala dužna određene iznose društvu „J.“ d.d., da su se Hrvatskoj narodnoj banci podnosila izvješća o izvozu i stanju dugovanja, a da ni ta, a ni druge institucije koje su provodile nadzor nisu uočile propuste u radu društva, kao ni revizorsko društvo koje je društvo „J.“ d.d. samo plaćalo, pa ni njezino očitovanje o potpisima na dokumentaciji koja joj je bila predočena i navodi svjedoka D. J. K. koji je, kao stečajni upravitelj, podnio tužbe protiv dužnika iz B. i H., kojemu nisu bili dostavljeni dokazi o plaćanju duga društva „P.“ d.o.o., ne dovode u sumnju činjenična utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda o kaznenoj odgovornosti optuženog P. M. za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11.

Nadalje, optuženi P. M. u žalbi tvrdi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, ukazujući pritom na dokaze koje je predlagao, a čije izvođenje je, u skladu s odredbom članka 421. stavka 1. točkom 2. ZKP/08., prvostupanjski sud odbio. Međutim, optuženik pritom u žalbi ne navodi koje činjenice, a koje bi s obzirom na predmet inkriminacije, ovdje bila odlučne, prvostupanjski sud zbog neprovođenja predloženih dokaza nije utvrdio. Suprotno ovim paušalnim tvrdnjama optuženika, Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i time otklonio svaku sumnju o ispunjenju svih bitnih obilježja terećenog kaznenog djela, pa stoga nema mjesta primjeni pravnog pravila in dubio pro reo, kako to u žalbi sugerira optuženi P. M..

Zbog iznesenog, nije osnovana ni žalba optuženika podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članka 470. ZKP/08.).

Optuženi P. M. u žalbi ističe, ali ničim ne obrazlaže žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona iz članka 469. ZKP/08., pa je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao pobijanu presudu i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08.- 17. te je našao da je u odluci o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom primijenjen zakon koji se ne može primijeniti.

I Kž 447/2015-6

Naime, odluka prvostupanjskog suda kojom je utvrđeno da novčani iznos od 1.792.357,22 kune predstavlja imovinsku korist koju je optuženi P. M. ostvario počinjenjem kaznenog djela i da postaje imovina Republike Hrvatske te je naloženo optuženiku da navedeni iznos isplati Republici Hrvatskoj, donesena je pozivom na odredbe članka 5. stavka 1. točaka a., b. i c. ZPOIK-a.

Međutim, od 27. srpnja 2017. kao dana stupanja na snagu Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem (dalje: ZPVZPOIK) i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (oba objavljena u „Narodnim novinama“ broj 70/17.), oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom propisano je odredbama članaka 557. do 563. ZKP/08.-17. Kako je, dakle, prije pravomoćnosti pobijane presude izmijenjen zakon koji uređuje postupak oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, a člankom 2. ZPVZPOIK-a propisano je da će se postupci započeti po ZPOIK-u dovršiti po odredbama zakona kojim se uređuje kazneni postupak, trebalo je, u povodu žalbe optuženog P. M., a po službenoj dužnosti, preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na oduzimanje imovinske koristi, i to na način da se, sada na temelju članka 560. stavka 1. i 2. ZKP/08.-17., utvrđuje da novčani iznos od 1.792.357,22 kune predstavlja imovinsku korist koju je optuženi P. M. ostvario počinjenjem kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske te naložiti optuženom P. M. da navedeni iznos uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

Zbog iznesenog je u skladu s odredbom članka 486. stavka 1. ZKP/08., presuđeno kao u točki I. izreke.

Optuženi P. M. presudu prvostupanjskog suda pobija i zbog odluke o kazni, ali ni ovu žalbenu osnovu ne obrazlaže.

Ispitujući prvostupanjsku presudu u odluci o kazni, Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, našao da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti na strani optuženog P. M. koje, prema odredbi članka 47. stavka 1. KZ/11., utječu na izbor vrste i mjere kazne. Naime, prvostupanjski je sud olakotnim cijenio životnu dob optuženog P. M. i činjenicu da je otac malodobnog djeteta, dok je otegotnim cijenio činjenicu da je kazneno djelo za koje je proglašen krivim počinio višekratnim radnjama, u dužem razdoblju, zatim visinu štete prouzročene društvu o čijim se imovinskim interesima bio dužan brinuti, odnosno visinu ostvarene protupravne imovinske koristi koja višekratno premašuje iznos znatne imovinske koristi te, u kontekstu ponašanja optuženika nakon počinjenja kaznenog djela, činjenicu da je u dva navrata pravomoćno osuđivan za kaznena djela. Imajući na umu navedene okolnosti na strani optuženog P. M., prvostupanjski je sud ocijenio, koju ocjenu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, da je kazna zatvora u trajanju od dvije godine primjerena počinjenom kaznenom djelu, ličnosti počinitelja te stupnju njegove krivnje i pogodna da ostvari svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. – izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i na sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

I Kž 447/2015-6

Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, trebalo, u skladu s odredbom članka 482. ZKP/08.-17., odbiti žalbu optuženog P. M. kao neosnovanu i u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 15. svibnja 2019 .

Zapisničarka

Predsjednica vijeća

Iva Lovrin, v.r.

Vesna Vrbetić, v. r.