Legislator Case Law & Legislation
Revr-1115/2011-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal as inadmissible because the dispute does not depend on a significant legal issue.

Case Number Revr-1115/2011-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal as inadmissible, ruling that the case did not meet the threshold for review under Article 382 of the Civil Procedure Act. The appellant argued that a significant legal question regarding public transport reimbursement for civil servants existed, citing conflicting lower court practices. However, the court determined that the specific facts of this case—where the employee used a personal car and had no actual local transport costs—rendered the legal question irrelevant to the outcome.

Legislator headnote

AI generated

Article 382, paragraph 2 of the Civil Procedure Act; Article 392, paragraph 2 of the Civil Procedure Act: An appeal is inadmissible if the decision does not depend on the resolution of a significant legal issue necessary for the uniform application of law and equal treatment of citizens.

Keywords

AI generated
inadmissible appeal significant legal issue uniform application of law public transport reimbursement civil servant benefits civil procedure act reimbursement of expenses

Cited Legislation

AI generated
Article 382, paragraph 2 of the Civil Procedure Act
Article 392, paragraph 2 of the Civil Procedure Act
Article 53, paragraph 4 of the Act on Amendments and Supplements to the Civil Procedure Act

Cited Case Law

AI generated
Supreme Court of Croatia, Decision No. Revr-447/07 of 26 February 2008

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1115/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Đure Sesse člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz K., kojeg zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću poslovni broj Gž-136/2011-2 od 4. travnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P- 232/07-10 od 18. ožujka 2010., u sjednici održanoj 31. kolovoza 2016.,

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tužitelja kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 5.775,00 kn na ime troškova mjesnog prijevoza zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka I. izreke). U točki II. izreke presuda naloženo je tužitelju naknaditi tuženici parnične troškove u iznosu od 2.250,00 kn.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11), navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnosti građana, o kojem revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže preinačiti pobijanu presudu, podredno, ukinuti pobijanu i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženica na reviziju nije odgovorila.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 392.a st. 2. ZPP).

Predmet spora u ovom postupku je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 5.775,00 kn sa zateznim kamatama, na ime naknade troškova mjesnog prijevoza tužitelja od mjesta njegovog stanovanja do najbliže autobusne stanice međumjesnog prijevoza te od autobusnog stajališta u D. L. do mjesta rada, za razdoblje od 1. veljače 2003. do 1. prosinca 2005.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj državni službenik zaposlen u Policijskoj upravi ... i da je u spornom razdoblju putovao osobnim automobilom iz mjesta prebivališta u K. u mjesto rada u D. L.;

- da na predmetnoj relaciji kao i na cijelom području Ličko-senjske županije, nema organiziranog javnog mjesnog prijevoza;

- da je prema pregledu udaljenosti mjesta gdje je organiziran javni prijevoz, najbliži grad Z.;

- da je tuženica u spornom razdoblju tužitelju isplaćivala naknadu troškova međumjesnog prijevoza za odlazak na posao i dolazak s posla na relaciji K.-D. L.-K., u visini stvarnih izdataka.

Na temelju utvrđenja da tužitelj nije imao većih troškova putovanja od onih troškova koje mu je tuženica već isplaćuje na ime troškova međumjesnog prijevoza, odnosno da su tim troškovima međumjesnog prijevoza pokriveni ukupni troškovi prijevoza tužitelja od mjesta stanovanja do mjesta rada, nižestupanjski sudovi su zaključili da je tuženica naknadu troškova putovanja tužitelju isplaćivala u skladu s odredbom čl. 201. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 137/04) te s odredbom čl. 49. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 3/02 - dalje: KU/02) koja je izmijenjena čl. 4. Dodatka I ("Narodne novine", broj 9/03 – dalje: Dodatak I) odnosno čl. 3. Dodatka Ia ("Narodne novine", broj 92/03 - Dodatak Ia) i čl. 52. st. 9. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 92/04 - dalje: KU/04), te u skladu s Tumačenjem Zajedničke komisije za praćenje primjene tog ugovora od 18. rujna 2003., slijedom čega su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan.

Člankom 4. Dodatka I izmijenjena je odredba čl. 49. KU/02 tako da je odredbom st. 5. tog članka određeno da službenik i namještenik kojem nije organiziran mjesni i javni prijevoz na posao i s posla, ima pravo na naknadu za mjesni javni prijevoz u skladu s odredbama st. 4. ili 5. tog članka, ovisno o udaljenosti mjesta stanovanja do mjesta rada. Prema odredbi st. 9. istog članka (odnosno čl. 52. st. 9. KU/04), ako službenik i namještenik mora sa stanice međumjesnoj javnog prijevoza koristiti i mjesni prijevoz, stvarni izdaci utvrđuju se u visini troškova mjesnog i međumjesnog javnog prijevoza.

Navedena odredba čl. 4. Dodatka I izmijenjena je odredbom čl. 3. st. 2. Dodatka Ia kojom je određeno da ako nije organiziran mjesni javni prijevoz koji omogućava službeniku i namješteniku redoviti dolazak na posao i odlazak s posla, službenik ili namještenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza koja se utvrđuje u visini cijene karte javnog prijevoza najbližeg mjesta u kojem je taj prijevoz organiziran u cijeni visine godišnje karte.

Prema zaključku Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 18. rujna 2003., mora li službenik ili namještenik u mjestu prebivališta, odnosno mjestu rada, koristiti mjesni prijevoz vodeći pri tome računa postoji li stvarni trošak mjesnog prijevoza, ocjenjuje čelnik tijela, vodeći pri tome računa o mjesnim prilikama, odnosno o tome da postoji stvarni trošak prijevoza.

Stranke kolektivnog ugovora i osobe na koje se on primjenjuje dužne su njegove odredbe primjenjivati u dobroj vjeri (čl. 201. ZR).

Tužitelj u reviziji postavlja materijalnopravno pitanje koje glasi:

"Imaju li državni službenici pravo na isplatu troškova mjesnog prijevoza ukoliko moraju sa stanice međumjesnog prijevoza koristiti i mjesni prijevoz kako u mjestu rada tako i u mjestu stanovanja?"

Važnost postavljenog pravnog pitanja tužitelj obrazlaže nepodudarnošću shvaćanja u pobijanoj presudi s pravnim shvaćanjem koje je zauzeo revizijski sud u odluci broj Revr- 447/07 od 26. veljače 2008. prema kojem državni službenik ima pravo na troškove mjesnog prijevoza ako s obzirom na udaljenost od stanice međumjesnog prijevoza mora koristiti i mjesni prijevoz.

U ovom slučaju su sudovi utvrdili da je tužitelj od mjesta prebivališta do mjesta rada putovao osobnim automobilom, da su mu isplaćenim troškovima međumjesnog prijevoza pokriveni ukupni troškovi prijevoza od mjesta stanovanja do mjesta rada te da tužitelj nije imao stvarnih troškova mjesnog prijevoza i od tih utvrđenja polazi Vrhovni sud Republike Hrvatske kada odlučuje o reviziji, pri čemu Vrhovni sud Republike Hrvatske nije ovlašten ispitivati je li činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno. Stoga rješenje ovog spora ne ovisi o odgovoru na postavljeno pitanje, pa naznačeno pitanje nije važno, a što je prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP temeljna pretpostavka za dopuštenost podnesene revizije.

Iz navedenih razloga revizija tužitelja je nedopuštena te je istu prema odredbi čl. 392. st. 2. ZPP valjalo odbaciti.

Zagreb, 31. kolovoza 2016.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.