Croatian Supreme Court dismisses appeal for inadmissibility due to failure to specify legal questions.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal as inadmissible because it failed to identify specific legal questions. The appellant sought to overturn a second-instance judgment regarding a public housing sale contract, arguing the lower court's decision required uniform application of law. The court ruled that the appeal did not meet the statutory requirements of the Civil Procedure Act, which mandates that appeals must explicitly state the legal issue, cite relevant laws, and explain why the question is vital for consistent legal application.
Legislator headnote
AI generatedČl. 382. st. 2. i čl. 382. st. 3. Zakona o parničnom postupku: Revizija protiv drugostupanjske odluke dopuštena je samo ako se u navedenoj odluci iznosi određeno materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-x 751/12-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja M. N. iz O., trenutno na adresi u V., kojeg zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u O., protiv I. tuženika Grad Osijek, kojeg zastupa punomoćnik Ž. Š., odvjetnik u O. i II. tuženika B. B. iz O., radi utvrđenja ništavosti i donošenja presude koja zamjenjuje Ugovor o prodaji stana, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž x-11/2010 od 29. prosinca 2011., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-247/09-20 od 18. ožujka 2010., u sjednici održanoj 3. studenoga 2015.,
r i j e š i o j e:
Revizija tužitelja se odbacuje kao nedopuštena.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da je ništav Ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo br. 7811 od 21. ožujka 2000., zaključen između I i II tuženika (toč. I izreke), te da I tuženik prodaje, a tužitelj kupuje stan na kojem ima stanarsko pravo, a nalazi se u O., … u stambenoj zgradi sagrađenoj na kčbr. 6159/1 k.o. O. koji stan se nalazi na IV katu, br. stana 019, a sastoji se od dvije sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, predsoblja i lođe, ukupne površine 56,62 m (toč. II izreke) dok cijena stana zajedno s drvarnicom, zajedničkim prostorijama i uređajima iznosi 38.509,82 kn (toč. III izreke), a tužitelj kupuje predmetni stan isplatom kupoprodajne cijene odmah i u cijelosti (toč. IV izreke). Točkom V izreke određeno je da je tužitelj u obvezi cijenu stana uplatiti na žiro račun u korist proračuna I tuženika po pravomoćnosti presude dok je toč. VI određeno da će se smatrati da je cijena stana plaćena kada tužitelj preda I tuženiku dokaz da je cijena stana uplaćena u skladu s prethodnim stavkom. I tuženik dozvoljava tužitelju da bez posebne suglasnosti izvrši upis prava vlasništva na predmetnom stanu u zemljišnim knjigama (toč. VII izreke) koje troškove snosi tužitelj (toč. VIII izreke) pri čemu tužitelj jamči da nije kupio stan po odredbama Zakona o prodaji stana u društvenom vlasništvu, te da nema u vlasništvu useljiv stan, odnosno kuću (toč. IX izreke) i da danom donošenja ove presude tužitelju prestaje stanarsko pravo (toč. X izreke). Kupoprodaja stana ne podliježe plaćanju poreza na promet nekretninama (toč. XI izreke). Ujedno je naloženo tuženicima da tužitelju naknade parnični trošak u iznosu 17.958,00 kn te je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje da I tuženik jamči da ima pravo raspolaganja i davanja na korištenje predmetnog stana i da stan nije opterećen nikakvim uknjiženim i neuknjiženim teretima.
Drugostupanjskom presudom djelomično je preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev u dijelu od toč. I izreke do toč. XI izreke kao i u dijelu odluke o troškovima postupka.
Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju pozivajući se pritom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08 - ispr., 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13 - dalje: ZPP) navodeći da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže ukidanje drugostupanjske odluke i vraćanje predmeta tom sudu na ponovni postupak, podredno da je preinači i usvoji tužbeni zahtjev.
U odgovoru na reviziju I tuženik predlaže odbaciti reviziju kao nedopuštenu.
Revizija nije dopuštena.
Prema čl. 382. st. 2. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:
1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,
2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,
3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda– trebalo preispitati sudsku praksu.
Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno (materijalnopravno ili postupovnopravno) pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela, u reviziji određeno navesti propise i druge izvore prava i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP-a jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži slijedeće elemente: određeno navedeno pravno pitanje (uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose), da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu te određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Revident u reviziji nije određeno naznačio ni materijalnopravno, a ni procesnopravno pitanje (a niti izložio razloge u smislu pozivanja na različitu praksu sudova).
Stoga revizija ne ispunjava uvjete propisane odredbom čl. 382. st. 3. ZPP-a pa ju je na temelju čl. 392. b st. 2. ZPP-a valjalo odbaciti kao nedopuštenu.
Zagreb, 3. studenoga 2015.
Predsjednik vijeća:
Ivan Mikšić, v.r.