Revr-355/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 355/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Nenada Perina i Damira Mratovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. R., koju zastupaju punomoćnici P. J. i J. P., odvjetnici u S., protiv tuženika P. d.d. S., kojega zastupaju punomoćnici V. Lj. i Ž. V., odvjetnici u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-4399/05 od 15. veljače 2007. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1875/05 od 23. rujna 2005., u sjednici održanoj 3. srpnja 2007.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 6.369,53 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i naknaditi parnični trošak u iznosu od 3.507,50 kn.

U izreci presude drugostupanjski sud je na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP) odredio da je protiv nje revizija dopuštena.

Protiv te presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači ili ukine.

Tužiteljica je podnijela odgovor na reviziju u kojem predlaže da se revizija odbije.

Revizija nije osnovana.

U ovom predmetu je riječ o reviziji koja se izjavljuje po dopuštenju drugostupanjskog suda. Prema odredbi čl. 385. a) ZPP-a takva revizija se može izjaviti samo zbog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena, pa je pobijana presuda ispitana u granicama razloga navedenih u reviziji koji se odnose na pravno pitanje zbog koje je revizija dopuštena, a ostali navodi u reviziji nisu niti mogli biti predmet razmatranja.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice (radnice) za isplatu novčanog iznosa na ime manje obračunate i isplaćene plaće za razdoblje od siječnja 1999. do rujna 2000. od tuženika (poslodavca).

Pravno pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena je:

- je li poslodavac ovlašten zbog poremećaja u poslovanju i "neostvarenja planiranih poslova na razini trgovačkog društva" jednostrano i bez pristanka radnika umanjiti osnovnu plaću radnika.

Nižestupanjski sudovi temelje odluku na stajalištu da poslodavac u smislu odredaba Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03 – pročišćeni tekst – dalje: ZR) i Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine ("Narodne novine", broj 41/98 – dalje: KU) nije ovlašten na taj način umanjiti plaću radniku.

Pravilno je stajalište nižestupanjskih sudova.

Određivanje plaće uređeno je odredbama čl. 81. sada 88. ZR i poslodavac je dužan isplatiti plaću koja je određena na propisani način. Poslodavac ne smije obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenog Kolektivnim ugovorom (čl. 88. st. 1. ZR).

Prema odredbi čl. 28. st. 1. KU osnovna plaća radnika za puno radno vrijeme i normalni učinak utvrđena na osnovi složenosti poslova radnog mjesta i normalne uvjete rada na tom radnom mjestu, a u skladu s odredbama toga Ugovora, predstavlja najniži iznos kojega je poslodavac dužan isplatiti radniku. Normalnim učinkom smatra se ostvareni planirani doprinos u radu utvrđen aktom poslodavca ili uobičajenim za obavljanje pojedinih poslova (čl. 28. st. 2. KZ). Tim odredbama Kolektivnog ugovora određeni su kriteriji za utvrđivanje osnovne plaće svakom radniku pojedinačno tj. određena je osnovna plaća kao najniži iznos kojeg je poslodavac dužan isplatiti radniku za puno radno vrijeme i normalni učinak. Normalni učinak predstavlja u smislu odredbe čl. 28. st. 2. KU doprinos radnika u radu – ono što se od radnika normalno (uobičajeno) očekuje u izvršavanju preuzetih ugovornih obveza.

Navedeni pojam "normalni učinak" ne može se dovoditi u vezu s učinkom u poslovanju poslodavca kako to pokušava tuženik – na način da bi poslodavac mogao jednostrano smanjivati ugovorene plaće radnika ovisno o tome kakvi su njegovi rezultati poslovanja. Odnos između radnika i poslodavca je ugovorni odnos, na koji se u skladu s prirodom tog ugovora primjenjuju i opći propisi obveznog prava (čl. 10. ZR), a dužnost izvršenja preuzete ugovorne obveze jedno je od temeljenih načela obveznog prava propisanog odredbom čl. 17. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO). Temeljena je obveza poslodavca u smislu čl. 7. st. 1. ZR je radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca datim u skladu s prirodom i vrstom rada osobno obavljati preuzeti posao. Poslodavac se ne može osloboditi obveze isplate plaće pozivajući se na poteškoće u poslovanju i na neostvarene planirane rezultate, a radnik za svoj rad ima pravo na ugovorenu plaću. Radnik ne sudjeluje u ostvarenoj dobiti, pa nije dužan sudjelovati niti u poslovnom gubitku poslodavca.

Prema tome, nije ostvaren revizijski razlog, pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno

U Zagrebu, 3. srpnja 2007.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.