Revr-526/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 526/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. K. iz O. i T. K. iz O., zastupanih po K. H., odvjetniku u Đ., protiv tužene Republike Hrvatske zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku, radi isplate plaće, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 15. travnja 2004. godine, br. Gž- 1023/04, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 03. prosinca 2003. br. Pr- 1138/03, u sjednici održanoj dana 19. siječnja 2005. godine,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e :

I. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja te se preinačuju odluke nižestupanjskih sudova u pogledu naknade troškova parničnog postupka na način da su tužitelji dužni naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 28.890,00 kuna.

II. U preostalom dijelu odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Osijeku od 03. prosinca 2003. br. Pr-1138/03, potvrđene presudom Županijskog suda u Osijeku od 15. travnja 2004. godine, br. Gž-1023/04, odbijeni su tužitelji s tužbenim zahtjevima za isplatu razlike plaće i to tužitelj I. K. u iznosu od 326.185,73 kn i tužitelj T. K. u iznosu od 606.675,24 kune, slijedom čega su tužitelji obvezani naknaditi tuženoj Republici Hrvatskoj troškove parničnog postupka u iznosu od 58.682,00 kuna.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelji su izjavili reviziju zbog bitne

i povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažuć revijskom sudu ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revidenti nalaze u propustu drugostupanjskog suda odgovoriti na žalbene navode o koliziji odredbe čl. 22. st. 2. i čl. 138. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (“Narodne novine” br. 23/95, 33/95, 105/99, 33/02 – u daljnjem tekstu: ZOSOS), jer je prvom odredbom propisano da se plaće djelatnih vojnih osoba utvrđuju ugovorom, dok je odredbom čl. 138. istog Zakona propisano da plaće i druga beriva vojnih osoba uređuje Vrhovni zapovjednik na prijedlog ministra obrane.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revidenti nalaze u stajalištu nižestupanjskih sudova da je odredba čl. 138. ZOSOS-a prisilne naravi, smatrajući suprotno, da je odluka Vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Republike Hrvatske tek osnova za izmjenu postojećih ugovora.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03– u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Odgovor na reviziju nije podnijet, niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za protekle tri godine računajući od dana podnijete tužbe pa do zadnjeg dana u službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske zbog umirovljenja i to tužitelj I. K. za razdoblje od 12. lipnja 2000. do 31. prosinca 2001., a tužitelj T. K. za razdoblje od 04. srpnja 2000. do 31. prosinca 2002, za radno mjesto časnika oružanih snaga Republike Hrvatske.

U postupku je utvrđeno da su tužitelji sklopili s Ministarstvom obrane Republike Hrvatske ugovore o službi u Hrvatskoj vojsci – gardijskim brigadama 1992. godine na vrijeme od tri godine, koji rok se prema odredbi čl. 9. ugovora smatra produženim za naredne tri godine ukoliko ni jedna strana 30 dana prije isteka ugovorenog roka ne zatraži njegov raskid. Člankom 6. ugovora ugovorena plaća pripadnika gardijske brigade obračunava se množenjem koeficijenta utvrđene osnovice s 3,5 prosječne neto plaće radnika u gospodarstvu Hrvatske.

Sudovi su odbili tužbene zahtjeve pozivom na odredbu čl. 138. ZOSOS-a, kojom je propisano da "plaće i druga beriva djelatnih vojnih osoba uređuje Vrhovni zapovjednik na prijedlog ministra obrane", te primjenom odluka Vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Republike Hrvatske od 11. svibnja 1995, 11. listopada 2000. i 21. svibnja 2001, te Uredbe Vlade Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 144/02), kojima je propisan način utvrđivanja plaće djelatnih vojnih osoba.

Neosnovana je revizijska tvrdnja o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka učinjenoj pred drugostupanjskim sudom, koju revidenti nalaze u nepostojanju razloga o odlučnoj činjenici na koju su ukazivali u žalbi o postojanju kolizije čl. 22. st. 2. i čl. 138. ZOSOS-a, jer primjena propisa znači primjenu materijalnog prava, a ne bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno. Stranke su sklopile ugovor o službi u Hrvatskoj vojsci – gardijskim brigadama 1992. godine, dakle prije stupanja na snagu Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske, koji je stupio na snagu 13. travnja 1995. godine. Suprotno stajalištu tužitelja, odredbe čl. 22. st. 2. i čl. 138. navedenog Zakona nisu međusobno suprotne, nego se dopunjuju na način da se plaća određuje ugovorom, ali u okvirima koje postavlja odredba čl. 138. navedenog Zakona.

Pravilno su sudovi stoga temeljem odredbe čl. 138. ZOSOS-a, kojom je propisano da plaće djelatnih vojnih osoba uređuje Vrhovni zapovjednik oružanih snaga RH, odbili tužbene zahtjeve kojima tužitelji zahtijevaju plaće veće od propisanih Odlukom Vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Republike Hrvatske.

Međutim, u pogledu odluke nižestupanjskih sudova o obvezi tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka, sudovi su primjenom odredbe članka 154. st. 1. ZPP-a, kojom je propisano da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove postupka, obvezali tužitelje na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu koji znatno nadmašuje troškove tuženika. Tuženik je, naime, zatražio naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 28.890,00 kuna (troškovnik na listu 18 spisa), koji troškovnik je u skladu s Odvjetničkom tarifom koja je bila na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave, pa je dosudom naknade tih troškova u iznosu od 58.682,00 kuna prekoračen zahtjev tuženika priznavanjem i onih troškova koje tuženik nije imao, pa stoga nema pravo na njihovu naknadu.

Valjalo je stoga primjenom odredbe članka 395. st. 1. ZPP-a djelomično preinačiti nižestupanjske odluke o naknadi troškova parničnog postupka, a u preostalom dijelu odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu, jer nisu ostvareni revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava na koje ukazuju revidenti, kao ni oni na koje revizijski sud temeljem odredbe čl. 386. ZPP-a glede bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a i pravilne primjene materijalnog prava, pazi po službenoj dužnosti.

U Zagrebu, 19. siječnja 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v. r.