Rev-1083/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1083/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata kao predsjednika vijeća, te Veseljka Šeparovića, Gordane Gasparini, Vladimira Drakulića i Jakoba Miletića, kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja V. D. iz T. i T. V. iz T., obojica zastupani po punomoćniku K. B., odvjetniku iz V., protiv tužene P. Z. iz N., zastupane po punomoćniku B. B., odvjetniku iz V., radi utvrđenja, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 11. 10. 1990. br. Gž- 1975/90, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 27. 3. 1990. br. P-358/90, u sjednici održanoj dana 29. prosinca 1992.godine

p r e s u d i o j e:

Revizija se kao neosnovana odbija.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Vinkovcima odbijen je tužbeni zahtjev kojim su tužitelji tražili da se utvrdi da u ostavinsku masu iza pok. S. P. spadaju k.č. br. 4634 oranica E. sa 6952 m[2] , upisana u z.k.ul.br. 3744 k.o. V., te u cijelosti k.č. br. 4633 oranica E. sa 13262 m[2] , upisana u z.k. ul. br. 957 k.o. V. i k.č. br. 4635 oranica E. sa 13260 m[2] upisana u z.k. ul. br. 3745. k.o. V., što da je tužena dužna priznati i tužiteljima naknaditi parnični trošak. Suđeno je naprotiv da tužitelji naknade tuženoj parnični trošak u iznosu od 1.957 ond. dinara (sada HRD).

Okružni sud u Osijeku, kao sud drugog stupnja odbio je žalbe tužitelja i potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Protiv pravomoćne presude žalbenog suda izjavili su tužitelji reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog za preinaku presuda jednog i drugog suda.

Tuženica nije dala odgovor na reviziju, niti nadležni javni tužitelj izjašnjenje.

Revizija nije osnovana.

Predmet ove parnice je zahtjev tužitelja da nekretnine opisane u izreci presude suda prvog stupnja spadaju u ostavinsku masu iza pok. S. P. jer da je on ugovor o darovanju mortis causa od 15. 10. 1982. g. kojim je ove nekretnine darovao tuženici i njenom sinu, opozvao svojom kasnijom oporukom, kojom je svoju imovinu ostavio tužiteljima.

Ugovori o darovanju mogu se istina opozvati ako se ostvare zakonske pretpostavke za opoziv. Da bi te pretpostavke bile ostvarene ne samo da nije dokazano, nego nisu ni navedene kao razlog za opoziv, jer tužitelji (a tako je očigledno mislio i sada pok. S. P.) misle da se oporukom može opozvati ugovor pri čemu se pozivaju na odredbu čl. 107. Zakona o nasljeđivanju.

Pogrešno je pravno stajalište tužitelja, jer se odredba čl. 107. ZN ne odnosi na opoziv ugovora, već oporuke. Ugovor o darovanju, istina, može se opozvati, ali samo ako postoje zakonske pretpostavke (gruba nezahvalnost, zapadanje u oskudicu i dr.). Da bi takve pretpostavke bile ostvarene nije tvrdio ni sada pok. S. P., niti to tvrde tužitelji.

Tvrdnja pak revidenta da bi oporuka imala prednost u odnosu na ugovor nema zakonskog temelja.

Oporučna raspolaganja mogu se svakom kasnijom oporukom mijenjati po volji oporučitelja, ali ne i raspolaganja ugovorom, kako to jasno slijedi i iz pobijane presude kao i presude suda prvog stupnja.

Kako su u konkretnom slučaju zaključeni valjani ugovori o darovanju mortis causa u zakonom propisanoj formi i kako ti ugovori nisu opozvani na zakonom propisani način, to ti ugovori proizvode pravni učinak tako da nekretnine koje su bile predmet tih ugovora ne spadaju u ostavinu sada pok. S. P..

Odbivši, dakle, tužbeni zahtjev sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, a kako nije počinjena ni ona procesna povreda na koju revizijski sud uvijek pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, "NN" br. 53/91), trebalo je reviziju temeljem čl. 393. ZPP kao neosnovanu odbiti.

U Zagrebu, 29. prosinca 1992.

Predsjednik vijeća:

Ilija Čuljat,v.r.