Rev-x-401/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 401/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. P. iz S., zastupane po punomoćniku V. Lj., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu V. Lj. i Ž. V. u S., protiv tuženika Konjički klub „A.“ iz S., zastupanog po punomoćniku A. T. M., odvjetniku u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžp-328/2015 od 27. kolovoza 2015., kojim je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pnš-349/12 od 5. prosinca 2014., u sjednici održanoj 13. prosinca 2016.,

r i j e š i o j e:

Revizija se odbacuje kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Splitu broj Pnš-349/12 od 5. prosinca 2014. naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade nematerijalne štete iznos 36.000,00 kn, a na ime naknade materijalne štete iznos 6.000,00 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama, dok je za više traženo s osnova nematerijalne štete u iznosu 84.000,00 kn, te materijalne štete u iznosu 2.000,00 kn tužbeni zahtjev odbijen, te je ujedno odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Presudom Županijskog suda u Splitu broj Gžp-328/2015 od 27. kolovoza 2015. potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu o glavnoj stvari, dok je preinačena prvostupanjska presuda u odluci o parničnim troškovima nalaganjem tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 12.557,00 kn na ime parničnih troškova.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći kao sporno pravno pitanje:

1. Može li sud nakon zaključenja glavne rasprave preotvoriti glavnu raspravu pozivajući tužitelja da u roku od 30 dana iznese sve odlučne činjenice i posebno dopuni dokaze na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev, navodeći da će ročište za izvođenje dokaza biti zakazano pismenim putem na prijedlog tužitelja ili po službenoj dužnosti kad sud odluči da više nije opravdano čekati taj prijedlog?

2. Da li je u parnici radi naknade štete u kojoj je uopćeno utvrđeno da je konj opasna stvar s kojeg je oštećenik pao i zadobio ozljede, teret dokaza na oštećeniku ili tuženiku za kojeg oštećenik tvrdi da je imaoc opasne stvari, kad je sud izveo predložene dokaze na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću tvrditi odlučnu činjenicu koja je to konkretna opasna stvar, odnosno koji konj?

smatrajući da o rješenju istih ovisi odluka u ovoj pravnoj stvari, a koja i da se važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u kojem pravcu ukazuje na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi Rev 1276/07, a koje da je suprotno onom iz pobijane presude. Predloženo je ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije dopuštena.

Obzirom na visinu iznosa iz pobijane presude, a koja ujedno označava vrijednost predmeta spora pobijane presude, to protiv iste nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP).

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Dakle, za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a potrebno je da je u njoj određeno naznačeno pravno pitanje da je rješenje kojeg da je važno kako za odluku u toj pravnoj stvari, tako i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u kojem pravcu trebaju biti određeno naznačeni razlozi njegove važnosti, a koje sve pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

Tuženik je u reviziji naznačio dva pravna pitanja.

Glede prvo postavljenog pitanja revident u reviziji nije naznačio razlog zbog kojeg bi rješenje tog pitanja ujedno bilo i važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (u smislu da bi u tom pravcu ukazao npr. na postojanje različite sudske prakse sudova itd.) što pak znači da u odnosu na prvo postavljeno pitanje revizija ne ispunjava zakonom propisane pretpostavke za njezinu dopuštenost, te ju je glede tog pitanja trebalo odbaciti sve na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP-a. Drugo postavljenim pitanjem revident problematizira pitanje na kome je teret dokaza da je tuženik imalac konja kao opasne stvari, a s kojeg je tužiteljica pala i ozlijedila – je li na tužiteljici ili tuženiku. Pritom smatra da je sud primjenjujući odredbu čl. 221. ZPP-a o teretu dokazivanja pogrešno ocijenio da je na tuženiku bio teret dokaza da nije imalac opasne stvari.

Takvom pravnom shvaćanju suprotstavlja ono izraženo u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1276/07.

U tom rješenju izraženo je načelno pravno shvaćanje o mogućnosti primjene odredbe čl. 221. ZPP-a u smislu da je primjena te odredbe moguća samo ako sud na temelju izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a ne može sa sigurnošću utvrditi neku odlučnu činjenicu, kada će o postojanju činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Iz obrazloženja pobijane presude razvidno je da je sud ocjenu o odgovornosti tuženika za nastalu štetu tužiteljici utemeljio na odredbi čl. 176. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) polazeći od utvrđene činjenice da konj s kojeg je tužiteljica pala je bio povjeren tuženiku da se njime služi, ne ulazeći u to tko je bio njegov imalac (u smislu je li konj bio vlasništvo tuženika ili treće osobe), što znači da utvrđivanje ove činjenice se sud i nije poslužio odredbom čl. 221. ZPP-a.

Stoga pozivanje revidenta na razloge iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1276/07 drugo postavljenom pitanju i ne daje značaj važnosti ovog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Stoga je i glede drugog postavljenog pravnog pitanja reviziju trebalo odbaciti sve na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 13. prosinca 2016.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.