Revr-957/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 957/13-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. K. iz P. S., zastupane po punomoćnici M. R.-K., odvjetnici iz D., protiv tuženika K. t. d.d. iz Z., zastupanog po punomoćnici E. L., diplomiranoj pravnici zaposlenoj kod tuženika, radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu, te u pravnoj stvari po protutužbi protutužitelja K. t. d.d. iz Z., zastupanog po punomoćnici E. L., diplomiranoj pravnici zaposlenoj kod protutužitelja, protiv protutuženice M. K. iz P. S., zastupane po punomoćnici M. R.-K., odvjetnici iz D., radi sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o reviziji protutuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžr- 62/13-2 od 7. svibnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-1705/11-24 od 20. srpnja 2012., u sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2014.,

p r e s u d i o j e :

Revizija protutuženice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom:

- u stavku I. izreke, utvrđena je nedopuštenom („poništena“) Odluka tuženika od 16. kolovoza 2010. o izvanrednom otkazu Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljicom,

- u stavku II. izreke, određen je sudski raskid Ugovora o radu tužiteljice i utvrđen prestanak njezinog radnog odnosa kod tuženika s 23. kolovoza 2010.,

- u stavku III. izreke, tuženiku je naloženo tužiteljici isplatiti na ime naknade štete 12.073,14 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama,

- u stavku IV. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje nedopuštenom („poništenje“) Odluke tuženika od 16. kolovoza 2010. o izvanrednom otkazu Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljicom - i da radni odnos tužiteljice nije prestao s 16. kolovoza 2010., sve uz obvezivanje tuženika vratiti tužiteljicu na posao prema Ugovoru o radu i isplatiti joj pripadajuću plaću do njezinog povratka na posao, te naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 2010., naknadu za dar za dvoje maloljetne djece, božičnicu za 2010., uskrsnicu za 2011. i naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 2011., sve s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama,

- u stavku V. izreke, tuženiku je naloženo tužiteljici isplatiti na ime naknade parničnog troška 2.500,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba protutuženice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu (iz stavka II. izreke) odluke o sudskom raskidu ugovora o radu te (iz stavka III. izreke) naknadi štete, (iz stavka IV. izreke) isplatama neisplaćenih primanja i (iz stavka V. izreke) naknadi parničnog troška.

Protiv drugostupanjske presude protutuženica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog protutuženice je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidentice, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, to što nije (kao niti prvostupanjski sud) i u osporenoj odluci ponovio sadržaj iskaza svake stranke i svakog saslušanog svjedoka nema značaj koji revidentica tome daje: propusta zbog kojeg se u okolnostima konkretnog slučaja osporena presuda ne bi mogla ispitati i u svezi kojeg bi bila ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Navodi kojima revidentica dovodi u pitanje ocjenu drugostupanjskog suda njezinog ponašanja i tvrdi da bi ovdje valjalo cijeniti da tuženik „nikada nije imao primjedbi na njezin rad“ u kojemu ionako „nije bilo nikakvih nepravilnosti“ - pa „niti razloga za opomenu, a kamoli za otkazivanje“, odnosno da je iskaze saslušanih svjedoka trebalo ocijeniti „subjektivnim, neistinitim i nevjerodostojnim“, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revidentica iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o protutužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), te navode ovaj sud ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Uostalom, sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema tim ovlastima, odnosno time što revidentica ocjenom dokaza nije zadovoljna i smatra da sudovi na temelju provedenih dokaza nisu imali razloga prihvatiti zahtjev protutužitelja za sudski raskid ugovora o radu, nižestupanjski sudovi nisu počinili niti jednu postupovnu povredu.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora u revizijskom stupnju (kao i u žalbenom) je protutužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu sklopljenog 13. ožujka 2006. između protutužitelja kao poslodavca i protutuženice kao radnice - sve s Aneksom toga Ugovora od 1. listopada 2006., i to s 23. kolovoza 2010. i po zahtjevu protutužitelja (poslodavca).

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je 13. ožujka 2006. protutuženica sklopila s protutužiteljem Ugovor o radu na neodređeno vrijeme (s Aneksom toga Ugovora od 1. listopada 2006.) za rad na radnom mjestu prodavač-blagajnik,

- da je 1. i 2. kolovoza 2010. (na Gospu od Anđela) protutuženica „radila na štandu za prodaju janjetine kod svog supruga u mjestu S. na S. za vrijeme proštenja“, sve iako je još od 14. svibnja 2010. („zbog problema sa kralježnicom“) imala „otvoreno“ bolovanje i (formalno) pravo da (zbog utvrđene joj privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti) ne bude na radnom mjestu kod protutužitelja,

- da je zbog rada na štandu kod svog supruga protutuženica „i prethodnih godina u te dane uzimala godišnji odmor ili otvarala bolovanje, bez obzira na potrebe poslodavca, što je logično uzrokovalo negodovanje ostalih radnika i time narušila odnos povjerenja sa poslodavcem“, ali joj protutužitelj prethodnih godina „nije stavljao pismene primjedbe na rad i ponašanje, odnosno upozoravao na mogućnost otkazivanja ugovora o radu zbog povreda obveza iz radnog odnosa, a posebno - zloupotrebe prava na korištenje bolovanja“,

- da je Odlukom protutužitelja od 16. kolovoza 2010. protutuženici otkazan Ugovor o radu „zbog skrivljenog ponašanja radnika“, odnosno jer (da) je počinila osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa - zloupotrebom prava korištenja bolovanja (tako da su zbog te povrede „među strankama teško i trajno narušeni odnosi“),

- da je 25. kolovoza 2010. protutuženica protiv Odluke protutužitelja od 16. kolovoza 2010. podnijela Zahtjev za zaštitu prava uz navod (uz ostalo) da je 13. kolovoza 2010. saznala da je trudna - o čemu je uz Zahtjev priložila i „potvrdu nadležnog ginekologa“,

- da je prvostupanjski sud presudom koja nije bila predmetom pobijanja (a donesenom na temelju prethodnih utvrđenja) zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenom Odluke tuženika od 16. kolovoza 2010. o otkazu s njome sklopljenog Ugovora o radu ocijenio osnovanim i prihvatio, i to pozivom na odredbe čl. 71. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 - dalje: ZR-a), prema kojima: (stavak I.) „Za vrijeme trudnoće, korištenja rodiljnog, roditeljskog, posvojiteljskog dopusta, rada s polovicom punog radnog vremena, rada u skraćenom radnom vremenu zbog pojačane njege djeteta, dopusta trudnice ili majke koja doji dijete, te dopusta ili rada u skraćenom radnom vremenu radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, odnosno u roku od petnaest dana od prestanka trudnoće ili prestanka korištenja tih prava, poslodavac ne može otkazati ugovor o radu trudnici i osobi koja se koristi nekim od spomenutih prava.“, (stavak II.) „Otkaz je ništetan ako je na dan davanja otkaza poslodavcu bilo poznato postojanje okolnosti iz stavka 1. ovoga članka, ili ako radnik u roku od petnaest dana od dostave otkaza obavijesti poslodavca o postojanju okolnosti iz stavka 1. ovoga članka te o tome dostavi odgovarajuću potvrdu ovlaštenog liječnika ili drugog ovlaštenog tijela.“, odnosno jer (da) je (prema obrazloženju donesene presude) tužiteljica u vrijeme otkazivanja njezinog Ugovora o radu bila trudna,

- da je protutuženica (koja je bolovanje, ono koje je „otvorila“ 14. svibnja 2010., „zaključila“ s 24. kolovoza 2010.) 24. kolovoza 2010. sklopila ugovor o radu s drugim poslodavcem.

Sporno je u revizijskom stupnju, a po utvrđenju da je nedopuštena Odluka tuženika o otkazu Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljicom i da je (u svezi toga) taj Ugovor i dalje na snazi, postoje li razlozi za sudski raskid istoga Ugovora, i to po zahtjevu poslodavca i u smislu odredaba čl. 117. ZR-a kojima je propisano: (stavak 1.) „Ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše osamnaest prosječnih mjesečnih plaća toga radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.“ i (stavak 2.) „Odluku iz stavka 1. ovoga članka sud može donijeti i na zahtjev poslodavca, ako postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.“

Na temelju istaknutih utvrđenja, koja sada ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je zahtjev protutužitelja za sudski raskid Ugovora o radu sklopljenog s protutuženicom ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio, i time je pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, protutužitelj je, a da bi uspio u sporu, trebao dokazati ono što tvrdi a što ima značaj i osnovne pretpostavke za sudski raskid ugovora o radu: da postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa s protutuženicom - od dana kada se zaposlila kod drugog poslodavca, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.

Budući da je protutužitelj navedeno dokazao, ispunjeni su razlozi za udovoljenje njegovom zahtjevu.

Jasno je, pritom, da kod odlučivanja o sudskom raskidu ugovora o radu svaki slučaj valja individualizirati - i da odluka o zahtjevu za takvim raskidom ugovora ovisi o okolnostima konkretnog slučaja.

S prethodno navedenim u svezi, ovdje valja imati na umu da svaki poslodavac ima pravo od svih svojih djelatnika očekivati i zahtijevati da savjesno ispunjavaju svoje radne obveze - a u okviru toga i da se ti djelatnici ponašaju disciplinirano i profesionalno, odnosno da dosljedno poštuju propisani proces i organizaciju rada i vode brigu o ugledu poslodavca i njegove djelatnosti te stjecanju i zadržavanju povjerenja svih u njegovo poslovanje - ali i (što je za ovaj slučaj relevantno) i o svome zdravlju.

Revizijski sud kod toga nalazi pravilnim shvaćanje iz osporene presude da zloraba prava na bolovanje, u sadašnjim uvjetima u gospodarstvu - gdje se svaki poslodavac bori za opstanak na tržištu i u konkurenciji s drugim tvrtkama te (time) i za svakog svog radnika, ali i gdje i svaki radnik mora osjećati ozbiljnost trenutka i odgovornost prema radu i poslodavcu (onome koji u već i opće poznatim teškim i neizvjesnim uvjetima poslovanja pokušava povjereni mu posao obaviti pravilno i u zadanim mu rokovima - ali i zadržati povjerenje drugih radnika), ne može pripadati takvom (primjerenom ili pravilnom i jedino prihvatljivom) standardu ponašanja.

Konkretno, shvaćanje je i revizijskog suda da je ponašanje protutuženice moglo i moralo biti bitno drugačije, odnosno da je postupala izvan razumnih granica u kojima se može kretati osoba „na bolovanju“ - te time počinila ipak ozbiljnu povredu (i) radne obveze (obvezu radnika da štiti svoje zdravlje i životnu i radnu sposobnost), ali i da je u svezi toga pravilno za zaključiti da nastavak njezinog radnog odnosa kod protutužitelja, prema odnosima koje je postupanjem stvorila (uz ostalo i gubitkom povjerenja poslodavca u njezine kvalitete radnika koji bi trebao savjesno koristiti svoja prava i ispunjavati obveze) i uz uvažavanje svih do sada utvrđenih okolnosti i interesa protutužitelja i protutuženice, u konkretnim prilikama (i nakon što se zaposlila kod drugog poslodavca) ne bi bio moguć.

Stoga, a budući da je i osporena presuda utemeljena na takvome shvaćanju, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena - pa je reviziju protutuženice valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 23. rujna 2014.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v.r.