Revr-727/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 727/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, te Stanka Jesenkovića, Davorke Lukanović- Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. G. iz Z., koju zastupa D. L., odvjetnik u Z., protiv tuženika B. d.o.o. iz Z., kojeg zastupa S. R. P., odvjetnica u Z., radi utvrđenja i isplate, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 7. ožujka 2006. godine, br. Gžr-225/06., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 3. studenoga 2005. godine, br. Pr- 13775/03., u sjednici održanoj dana 19. prosinca 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja koja je ispravljena rješenjem od 20. siječnja 2006. godine, je presuđeno:

"I. Utvrđuje se da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu koju je tuženik dao tužiteljici odlukom od 2. rujna 2003. godine, koja odluka je potvrđena odlukom od 22. rujna 2003. godine.

II. Nalaže se tuženom da tužiteljici plati na ime naknade plaće iznos od 8.977,27 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe u visini stope zatezne kamate tekuće na iznose:

- 1.477,27 kn od 15. listopada 2003. godine,

- 2.500,00 kn od 15. studenoga 2003. godine,

- 2.500,00 kn od 15. prosinca 2003. godine,

- 2.500,00 kn od 15. siječnja 2004. godine,

sve u roku od 8 dana.

III. Utvrđuje se sudski raskid radnog odnosa s danom 25. siječnja 2004. godine, te se nalaže tuženiku da na ime naknade štete isplati tužiteljici iznos od 8.823,56 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe u visini stope zatezne kamate tekućom od 3. studenoga 2005. godine, pa do isplate, te joj naknadi parnični trošak u iznosu od 4.040,64 kn sve u roku od 8 dana.

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 20.531,74 kn sa pripadajućim kamatama kao neosnovan."

Odlučujući o žalbi tuženika sud drugog stupnja je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev (toč. I., II. i III. izreke).

Protiv ove pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje sudu prvog stupnja pred izmijenjenim vijećem.

Tužiteljica je podnijela odgovor na reviziju, s prijedlogom da se revizija tuženika odbaci kao nepravovremena, a podredno da se odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana.

Postupak pred nižestupanjskim sudovima proveden je u skladu s Zakonom o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje ZPP), pa nije opravdan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U pobijanoj presudi ne nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama i nema ni drugih nedostataka zbog kojih se ona ne bi mogla ispitati, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Sud drugog stupnja je ocijenio žalbene navode tuženika. Bio je to dužan samo u odnosu na one žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a ti žalbeni navodi tuženika su ocijenjeni.

Nije se prema tome ostvario ni istaknuti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a.

Tužiteljica neosnovano prigovara da revizija nije pravovremeno podnesena.

Drugostupanjska presuda dostavljena je tuženiku 23. svibnja 2006. godine, pa je posljednji dan roka za izjavljivanje revizije bio 22. lipanj 2006. godine, a taj dan je bio blagdan u Republici Hrvatskoj, pa čl. 112. st. 4. ZPP-a rok ističe protekom idućeg radnog dana tj. 23. lipnja 2006. godine, kojeg dana je tuženik predao pošti reviziju radi dostave sudu preporučenom pošiljkom. Prema odredbi čl. 113. st. 2. ZPP-a kad je podnesak vezan za rok, smatra se da je dan u roku, jer se dan predaje pošti smatra danom predaje sudu. Dana 29. studenoga 2004. godine, na ročištu na kojem je zamolbeno saslušana svjedokinja M. P. bila je prisutna zakonska zastupnica tuženoga, te je svjedokinji postavljala pitanja i stavljala primjedbe na iskaz svjedoka, pa tuženica u reviziji neosnovano ističe da joj je uskraćeno pravo na sudjelovanje prilikom ispitivanja svjedoka u Z..

Nije, prema tome, učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a.

Sud je naveo valjane razloge zbog kojih nije saslušao svjedoka J. L., pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 220. ZPP-a, kako to neosnovano prikazuje revident.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrđeno:

- da je tužiteljica temeljem ugovora o radu od 30. rujna 2000. godine obavljala kod tuženika radne zadatke referenta prodaje i nabave kao i vođenja blagajničkog dnevnika,

- da je tuženik odlukom od 2. rujna 2003. godine, koja je potvrđena odlukom tuženika od 22. rujna 2003. godine, izvanredno otkazao radni odnos tužiteljici zbog toga što u posljednju godinu dana učestalo pokazuje nezainteresiranost za posao što je imalo za rezultat greške koje su se negativno odrazile na poslovanje. Pismena upozorenja imala su kratkotrajni učinak i greške su se i dalje događale. Posljednja se dogodila 22. kolovoza 2003. godine, a za nju da su saznali 25. kolovoza 2003. godine. Radilo se o potpuno neadekvatnoj isporuci iako je postojala vrlo jasna pismena narudžba, čime je nanesena direktna materijalna šteta, ali i indirektna radi narušavanja poslovnog ugleda. Dva dana poslije tvrde da su došli u posjed dokumenta koji dokazuje neovlašteno postupanje u ime društva.

Tuženica smatra da su se time stekli uvjeti za izvanredni otkaz radnog odnosa.

Prema odredbi čl. 107. Zakona o radu (“Narodne novine”, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03 – dalje ZR) –

(1). Poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

(2). Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

Prema utvrđenju i ocjeni sudova tuženik nije dokazao da je tužiteljica učinila osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, zbog kojih njen radni odnos nije moguć.

Prema, naime, odredbi čl. 112. st. 1. ZR teret dokazivanja je na tuženiku. Prema, toj zakonskoj odredbi ako poslodavac otkazuje ugovor o radu, a za valjanost otkaza se ovim Zakonom traži postojanje opravdanog razloga, on mora dokazati postojanje opravdanog razloga za otkaz.

U postupku je utvrđeno da je narudžba koja se spominje u pobijanoj odluci, koja je dostavljena faksom, suprotno tvrdnji tuženika, bila slabo čitljiva.

Osim toga, tužiteljica je dostavila tuženiku parfem sa sličnim nazivom iz narudžbe i to Chanel 5 zajedno sa pripadajućim fakturom. Ni u narudžbi te firme nije bio točan naziv parfema koji je htjela kupiti, što se razjasnilo reklamacijom. Tužiteljica se unatoč toga ispričala i ponudila da umjesto isporučenog dostavi tvrtki željeni parfem Coco Chanel Madmoseille.

Tvrtka P. d.o.o. je prihvatila dostavu željenog parfema i zadržala dostavljeni parfem te platila obje te vrste parfema i nastavila suradnju sa tuženikom.

Kraj takvog stanja stvari sudovi pravilno zaključuju da tužiteljica time nije učinila povredu radne obveze zbog koje bi joj bilo opravdano otkazati radni odnos. Tom isporukom tužiteljica nije prouzročila nikakvu štetu tuženici kako tuženik želi prikazati u svojoj reviziji.

Tijekom postupka tuženik nije dokazivao niti je na te okolnosti predložio izvođenje dokaza, da bi tužiteljica neovlašteno postupala u ime tuženika.

Utvrđeno je i to da tuženica nije davala nikakva pismena upozorenja tužiteljici, a ni usmena upozorenja, već da je tužiteljica svoje poslove kod tuženika obavljala savjesno i uredno.

Sudovi su, prema tome pravilno primijenili materijalno pravo kad su utvrdili da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljici i tuženiku naložili da tužiteljici plati na ime naknade plaće iznos od 8.977,27 kn.

Visinu naknade plaće sudovi su pravilno utvrdili (čl. 81. st. 1. ZR).

Budući da je sud utvrdio da otkaz poslodavca nije dopušten, a tužiteljici nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, jer se zaposlila kod drugog poslodavca, sud je na njen zahtjev pravilno utvrdio temeljem čl. 116. ZR dan prestanka radnog odnosa s danom 25. siječnja 2004. godine kad se tužiteljica zaposlila kod drugog poslodavca, te joj dosudio naknadu štete.

Tužiteljica je bila stara 27 godina u vrijeme prestanka radnog odnosa, s 5 godina radnog staža ukupno i oko 3 godine radnog staža kod tuženika, bez obveze uzdržavanja druge osobe pa su joj sudovi pravilno dosudili 4 prosječne mjesečne plaće isplaćene u zadnja tri mjeseca prije otkazivanja što ukupno iznosi 8.823,56 kn (2.205,89 kn mjesečno).

Revident pobija i pravilnost činjeničnih utvrđenja sudova, međutim, među razlozima zbog kojih se može pobijati revizija (čl. 385. ZPP) ne spominje se pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, što znači, iako to nije izričito rečeno, da ono nije revizijski razlog. Utvrđeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je ovaj revizijski sud, temeljem čl. 393. ZPP, odbio reviziju tuženika kao neosnovanu.

U Zagrebu, 19. prosinca 2006.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.