I Kž-49/2001-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 49/01-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S UDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Vesne Vrbetić, Senke Klarić-Baranović i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i tajnice u vijeću - sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. R. B. Z. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučujući o žalbi opt. R. B. Z. i opt. A. H., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 12. listopada 2000. godine, br. K 128/99, u javnoj sjednici održanoj 21. ožujka 2001. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka i odvjetnice G. K., braniteljice opt. R. B. Z.,

p r e s u d i o j e :

I. Povodom žalbi opt. R. B. Z. i opt. A. H., po službenoj dužnosti u odnosu na opt. R. B. Z., preinačuje se presuda suda prvog stupnja u pravnoj oznaci djela, te se izriče da je opt. R. B. Z. činjenjem opisanim pod toč. 1 izreke presude počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. (Zakon o izmjenama i dopunama KZ - "Narodne novine", broj 129/00), pa mu se po tom zakonskom propisu za to djelo utvrđuje kazna zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci, krivično djelo iz čl. 173. st. 5. KZ i kazneno djelo iz čl. 311. st. 2. KZ za koja djela se usvajaju po prvostupanjskom sudu pojedinačno utvrđene kazne zatvora, te se opt. R. B. Z. temeljem istih zakonskih propisa uz primjenu čl. 60. KZ osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, u koju kaznu mu se primjenom čl. 63. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 30. ožujka 1999. do 12. listopada 2000. godine, te od 27. listopada 2000. godine, pa nadalje.

II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. R. B. Z. i opt. A. H., te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

III. U ostalom - odbijajućem dijelu prvostupanjska presuda ostaje neizmjenjena.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim opt. R. B. Z. zbog kaznenih djela iz čl. 173. st. 2., čl. 173. st. 5. i čl. 311. st. 2. KZ i za ta djela mu utvrdio pojedinačne kazne zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci, osam mjeseci i deset mjeseci zatvora i uz primjenu čl. 60. KZ izrekao mu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine, opt. A. H. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ i temeljem čl. 67. st. 2. KZ za to djelo mu primijenio uvjetnu osudu i utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca uz rok kušnje od jedne godine.

Istom presudom na temelju čl. 353. ZKP protiv opt. G. M. i opt. D. M. odbijena je optužba da bi počinili kaznena djela iz čl. 173. st. 1. KZ.

Protiv osuđujućeg dijela presude žalbu su uložili opt. R. B. Z. i opt. A. H..

Optuženi R. B. Z. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke suda o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno da se presuda preinači i optuženom izreče blaža kazna zatvora.

Optuženi A. H. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenoj sankciji i troškovima postupka i predlaže da se pobijana presuda ukine te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, podredno da se presuda preinači u kaznenoj sankciji i prema optuženom primjeni blaža sankcija.

Žalbe nisu osnovane.

Optuženi nisu u pravu kada se žale zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Nije točno da se presuda temelji na dokazu pribavljenom ne nezakonit način, kao što to tvrdi opt. R. B. Z.. Naime, IV-opt. D. M. nesporno je potpisao zapisnik o ispitivanju pred djelatnicima policijske stanice, iz tog zapisnika vidljivo je da je taj optuženi svoj iskaz dao u prisutnosti branitelja, na zapisnik nije imao nikakvih primjedbi. Daljnji navodi žalbe, o tome, da je iskaz optuženi dao pod prijetnjom, da je "obrađivan" nekoliko sati, već samim time što je bio prisutan branitelj optuženog tome ispitivanju, a okrivljeni zapisnik potpisao bez ikakvih primjedbi, ukazuju se neosnovanim. Pored toga, treba reći, da se presuda ne temelji samo na tom zapisniku već i na ostalim dokazima, potvrdi o pronađenim predmetima i djelomičnom priznanju optuženika na glavnoj raspravi.

Optuženi A. H. tvrdi u svojoj žalbi da je cijelu noć proveo u policijskoj stanici, bio zastrašivan prijetnjama, a branitelj je pozvan tek ujutro, kada je već zapisnik bio sastavljen od strane policijskih inspektora, tako da ga je branitelj samo potpisao. Protivno tome, posve jasno iz istog zapisnika proizlazi da je opt. A. H. zapisnik potpisao bez primjedbi i da je ispitivanju bio prisutan njegov branitelj. Ne radi se dakle o dokazu pribavljenom na nezakonit način, kao što se to tvrdi u žalbi.

Prema tome, optuženi nisu u pravu kada se žale zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Optuženi R. B. Z. u svojoj žalbi, tvrdi, da nije dokazano, da je dao na raspolaganje prostorije radi uživanja droge, o čemu svjedoči činjenica, da je opt. M. naveo u svojoj obrani kako je prestao konzumirati heroin, koja činjenica se mogla na egzaktan način utvrditi vađenjem krvi opt. M..

Protivno tim navodima iz posve jasne okolnosne i detaljne obrade opt. M., kojoj obrani je sud poklonio vjeru, određeno proizlazi način na koji je I-opt. R. B. Z. heroin kritičnog dana nabavio, kako ga je u svome stanu za obojicu optuženih pripremao, te na koji način su ga obojica optuženih uživali. Takova obrana opt. M. lišena je svake razumne sumnje.

Obrana opt. Z. da je njegova fotografija posve slučajno upala u plastični omot osobne iskaznice, te da nije bila sljepljena na fotografiju Ž. M., protivna je nalazu vještaka za dokumente dipl. ing. Z. Č., koji je u svom nalazu posve određen, da je fotografija bila naljepljena na prvobitnu fotografiju u osobnoj iskaznici, te isključio mogućnost da je fotografija opt. R. B. Z. slučajno upala na fotografiju oštećene osobe kroz plastični omot, jer je na tu fotografiju fotografija optuženog bila naljepljena. Posve je sigurno da je optuženi jedini imao interesa da svoju fotografiju lijepi na tuđu osobnu iskaznicu, i to sa jedinim ciljem da je upotrijebi kao pravu. Da optuženi taj cilj nije imao ljepljenje fotografije u tuđu osobnu iskaznicu bilo bi potpuno besmisleno.

Navodi žalbe opt. H. da je sud pogrešno cijenio izmjenu njegove obrane na glavnoj raspravi, nalazeći da je ta obrana nelogična i neživotna, ne mogu se prihvatiti. Sud je za neprihvaćanje obrane toga optuženog dao jasne razloge, vežući činjenicu da se opt. H. i opt. Z. dobro poznaju od ranije, uz okolnost da je kod I- optuženog nađena droga u većoj količini, te da je I-opt. Z. priznao da je inače IV-opt. M. drogu prodavao i to u količini koja je kod njega nađena. Navodi obrane opt. H. dane pred policijskim djelatnicima, kada detaljno opisuje količinu droge, koju je kupio od opt. Z., kako ju je kupovao, koliko je plaćao, kasnijom izmjenom te obrane optuženi nije mogao dovesti u sumnju.

Prema tome, nisu u pravu optuženi kada se žale zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Optuženi H. ne obrazlaže žalbeni osnov povrede kaznenog zakona, a ovaj sud drugog stupnja ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti nije našao da bi bile počinjene povrede kaznenog zakona na štetu optuženih.

Optuženi nisu u pravu niti kada se žale zbog odluke suda o kaznenim sankcijama.

Optuženi Z. u svojoj žalbi tvrdi da sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio njegovu mladost, okolnost da je radio na razminiranju Plitvičkih jezera nakon Domovinskog rata kao podvodni ribolovac i snimatelj, predlaže da mu se te okolnosti pravilnije cijene i izrekne mu blaža kazna.

Optuženi A. H. u svojoj žalbi ističe da je nekažnjavan, apsolvent, osoba koja nikada nije bila u nikakvim konfliktima, te da mu je izrečena prestroga sankcija. Posebno ukazuje da je sud trebao primijeniti čl. 28. Kaznenog zakona, prema kojem nema kaznenog dijela, iako su ostvarena sva njegova zakonska obilježja, budući je djelo beznačajno.

Protivno tim navodima žalbi optuženih sud prvog stupnja je pravilno prilikom odmjeravanja kazne I- optuženom cijenio prije svega kao otegotno činjenicu da je osuđivan zbog istovrsnog kaznenog djela, nalazeći da se radi o kaznenim djelima koja su u porastu, izrazito društveno opasna, dok mu olakotnih okolnosti nije utvrdio, pa se i po utvrđenju ovog suda drugog stupnja utvrđene kazne optuženom za pojedina kaznena djela, te izrečena jedinstvena kazna ukazuje primjerenom društvenoj opasnosti djela i ličnosti samog optuženog.

U odnosu na opt. A. H. sud je cijenio kao olakotno da nije osuđivan, da je pokazao kajanje za počinjeno djelo, koje okolnosti su olakotne dok otegotnih okolnosti kod optuženika nije našao. U odnosu na navode žalbe optuženog, treba reći da se ne radi o bagatelnom djelu, koje ne zaslužuje kažnjivost, jer se obzirom na način postupanja počinitelja, nastupjelu posljedicu te društvenu opasnost djela, ne može govoriti o tome, da je to djelo očigledno beznačajno. Tom djelu ne nedostaje u toj mjeri intenzitet protupravnosti, da bi se moglo reći, kako toga djela "nema". Prema tome, po utvrđenju ovog suda drugog stupnja primjenjena uvjetna osuda adekvatna je društvenoj opasnosti djela i ličnosti optuženog i ta osuda ostvariti će svoju svrhu. Optuženi A. H. koji je mlada osoba, radno sposoban, budući da je proglašen krivim, iako je sada nezaposlen dužan je naknaditi trošak kaznenog postupka i to u paušalnom iznosu od 2.000,00 kn. Kako je Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona od 19. prosinca 2000. godine, čl. 25. toga zakona, izmjenjen čl. 173. st. 2. KZ, tako da je blaži za počinitelja, ovaj sud drugoga stupnja preinačio je pobijanu presudu u odnosu na pravnu oznaku toga djela i opt. R. B. Z. primjenivši blaži zakon kao u izreci ove presude.

Zbog svega naprijed navedenog trebalo je temeljem čl. 387. i 390. ZKP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 21. ožujka 2001. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

Ana Garačić, v.r.