I Kž-486/1996-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 486/1996-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Potrebica Ante, kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana i Vrbetić Vesne, kao članova vijeća i višeg savjetnika Rašo Marka, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. S. zbog kaznenog djela iz čl. 126. st. 1. KZRH i dr., odlučujući o žalbama optuženika i vojnog tužitelja podnesenim protiv presude Vojnog suda u Splitu od 16. travnja 1996. K-245/93, u sjednici održanoj 21. travnja 1998., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vučković mr. Milojka,

p r e s u d i o j e :

I. U povodu žalbi vojnog tužitelja i optuženika, po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela, te se izriče da je opt. M.S. djelima zbog kojih je tom presudom oglašen krivim, počinio kaznena djela povrede stražarske, ophodne ili druge slične službe iz čl. 360. st. 1. Kaznenog zakona i teške krađe iz čl. 217. st. 1. toč. 1. u svezi s čl. 216. st. 1. Kaznenog zakona, te mu se za ta djela utvrđuju kazne zatvora i to za kazneno djelo iz čl. 360. st. 1. Kaznenog zakona, po tom propisu, kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, a za kazneno djelo iz čl. 217. st. 1. Kaznenog zakona, po tom propisu, kazna zatvora u trajanju od jedne godine i po čl. 60. st. 1. Kaznenog zakona izriče jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

Na temelju čl. 67. Kaznenog zakona prema optuženiku se primjenjuje uvjetna osuda, tako da se izvršenje izrečene jedinstvene kazne odgađa za vrijeme od četiri godine, pod uvjetom da u navedenom roku optuženik ne počini novo kazneno djelo.

II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe vojnog tužitelja i optuženika, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. M.S. zbog kaznenih djela povrede stražarske, patrolne ili druge slične službe iz čl. 161. st. 1. OKZRH i teške krađe iz čl. 126. st. 1. toč. 1. u svezi s čl. 125. st. 1. KZRH, pobliže činjenično opisanih u izreci te presude, te nakon što su mu za ta djela utvrđene pojedinačne kazne i primjenom propisa o stjecaju kaznenih djela utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, na temelju čl. 47. i 48. OKZRH izrečena mu je uvjetna osuda i istodobno određeno da se ta kazna neće izvršiti ako optuženik u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo. Protiv te presude vojni tužitelj i optuženik su podnijeli žalbe.

I Kž 486/1996-3

Vojni tužitelj se žali zbog odluke o kazni i predlaže, da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne bezuvjetna kazna zatvora.

Optuženik se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i odluke o kaznenoj sankciji, te predlaže da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima, odnosno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP/93 državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana a žalba vojnog tužitelja uvaži i optuženiku izrekne bezuvjetna kazna zatvora.

Žalbe nisu osnovane.

Na žalbu optuženika (osim zbog odluke o kaznenoj sankciji)

Iako je u žalbi optuženika uvodno istaknuta i žalbena osnova bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, ova žalbena osnova nije obrazložena niti je označena, a kako ovaj Vrhovni sud ispitivanjem pobijane presude nije našao da bi bile ostvarene postupovne povrede na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP/93, to nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Povredu kaznenog zakona žalitelj obrazlaže time što je sud prvog stupnja optuženika oglasio krivim zbog kaznenih djela iz čl. 161. st. 1. OKZRH i čl. 126. st. 1. toč. 1. u svezi s čl. 125. st. 1. KZRH, iako prema shvaćanju žalitelja "počinjenje jednog djela zbog postojanja dijela obilježja djela isključuje odgovornost za počinjenje drugog djela."

Uz navedeno u žalbi se ističe da nije sporno da je optuženik počinio kazneno djelo krađe, međutim da se ne radi o kaznenom djelu teške krađe, jer da je optuženik prostoriju otvorio ključem koji je našao u portirnici.

Izloženo pravno stajalište nije osnovano.

Naime, suprotno shvaćanju žalitelja, provaljivanje u smislu čl. 126. st. 1. toč. 1. KZRH predstavlja svako otvaranje zatvorenog prostora ključem do kojeg je počinitelj neovlašteno došao u cilju izvršenja krađe. Dakako da pri tome nije potrebno oštećenje brave niti upotreba sile za svladavanjem većih prepreka da se dođe do stvari iz zatvorenog prostora, kao u konkretnom slučaju, kad je optuženik sličnim ključem, tj. ključem od vrata prijavnice, otključao zaključanu bravu na vratima prostorije financijske službe, a što sve uopće nije sporno.

Isto tako posve je neutemeljeno stajalište da je optuženik ostvario bitna obilježja samo jednog kaznenog djela i to krađe, pa da počinjenje tog djela isključuje odgovornost za drugo kazneno djelo za koje je pobijanom presudom oglašen krivim.

Naime, u ovom slučaju ne može biti govora o prividnom ili tzv. zakonskom stjecaju, jer upravo kad bi se i radilo o jednoj radnji optuženika kojom je ostvareno samo kazneno djelo teške krađe, odnosno krađe, kako to smatra žalitelj, nema nikakve sumnje da je optuženik, kao vojna osoba, postupio protivno pravilima o stražarskoj službi propisanim u Uputama o stražarskoj službi Glavnog stožera Ministarstva obrane Republike Hrvatske (list 57-69 spisa), samim time što je, makar i za kratko vrijeme, dok je neovlašteno ušao u prostorije financijske službe, napustio stražarsko mjesto na prijavnici Zapovjedništva 6. operativne zone S., gdje je trebao obavljati stražarsku službu, čime je stražarska služba objektivno bila teže ugrožena. Uz ovakvo stanje stvari ne ukazuje se opravdanim primjena samo jednog zakonskog propisa, kako to predlaže

I Kž 486/1996-3

žalitelj, jer ostvarene kriminalne količine u ovom slučaju nisu jedna drugom isključene odnosno obuhvaćene, već je riječ o dva zasebna kaznena djela zbog kojih je sud prvog stupnja s pravom optuženika oglasio krivim.

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona u izloženom pravcu.

Međutim, kako je u međuvremenu, nakon izricanja prvostupanjske presude, stupio na snagu Kazneni zakon, u kojem su za kaznena djela zbog kojih je optuženik oglašen krivim zaprijećene blaže kazne nego u Krivičnom zakonu Republike Hrvatske, odnosno Osnovnom krivičnom zakonu Republike Hrvatske, koji su bili na snazi u vrijeme počinjenja djela i izricanja prvostupanjske presude, ovaj Vrhovni sud, u skladu s obaveznom primjenom blažeg zakona, po službenoj dužnosti, u povodu podnesenih žalbi, preinačio je pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela, tako što je inkriminiranu djelatnost optuženika, činjenično opisanu u izreci te presude, pravno označio po čl. 360. st. 1. i čl. 217. st. 1. toč. 1. u svezi s čl. 216. st. 1. Kaznenog zakona, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1998. ("Narodne novine", br. 110/97) i po tom propisu mu izrekao kaznenopravnu sankciju, kao pod toč. I. izreke ove presude.

Na žalbe vojnog tužitelja i optuženika zbog odluke o kaznenoj sankciji

Razmotrivši odluku o kaznenoj sankciji koju je optuženiku za počinjena kaznena djela izrekao sud prvog stupnja, ovaj sud je našao, da i unatoč izmijenjenoj pravnoj oznaci djela u pravcu primjene blažeg kaznenog zakona, u ovom slučaju ne bi bilo opravdano optuženiku izreći još blažu kaznenopravnu sankciju od one koju mu je izrekao sud prvog stupnja, kako u odnosu na visinu utvrđenih pojedinačnih i jedinstvene kazne, tako i u odnosu na rok kušnje, s obzirom na sve okolnosti pod kojima su ta kaznena djela počinjena, te napose činjenicu da optuženik do sada nije nadoknadio štetu prouzročenu kaznenim djelom teške krađe. Navodi u žalbi optuženika, kojima se pokušava dovesti u svezu njegovo ponašanje sa uživanjem alkohola i narkotičkih sredstava, te utjecajem posttraumatskog stresnog poremećaja, ne dovode u pitanje pravilnost izbora i težine kaznenopravne sankcije koju je primijenio sud prvog stupnja, imajući u vidu sve subjektivne i objektivne okolnosti koje su u konkretnom slučaju relevantne za izricanje kaznenopravne sankcije.

Isto tako ne može se prihvatiti ocjena izražena u žalbi vojnog tužitelja, prema kojoj je optuženiku trebalo izreći bezuvjetnu kaznu zatvora.

Ovo ne samo zbog toga što je primijenjen blaži kazneni zakon, već prije svega zbog proteka vremena od počinjenja djela, životne dobi optuženika i njegovog doprinosa domovinskom ratu.

Stoga nisu osnovane žalbe vojnog tužitelja i optuženika zbog odluke o kaznenoj sankciji.

Zbog navedenih razloga, na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP/97 presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 21. travja 1998.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Rašo Marko v.r.

Potrebica Ante v.r.