Rev-2273/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2273/2015-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća u pravnoj stvari prvotužitelja V. W. i drugotužiteljice A. W., oboje iz S.-P., koje zastupa punomoćnik E. H., odvjetnik u Z., protiv prvotuženika I.-I. R. i drugotuženie S. R., oboje iz S.-P., koje zastupa punomoćnica D. B., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji prvotužitelja i drugotužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1208/15-2 od 17. lipnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1151/06 od 29. siječnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 16. listopada 2018.

p r e s u d i o j e:

Revizija prvotužitelja i drugotužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Općinski sud u Zadru je presudom poslovni broj P-1151/06 od 29. siječnja 2015. odbio tužbeni zahtjev kojim su tužitelji kao solidarni vjerovnici zahtijevali da im tuženici kao solidarni dužnici isplate iznos od 442.405,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos kako je to pobliže opisano u izreci prvostupanjske presude. Nadalje, Općinski sud u Zadru je rješenjem poslovni broj P-1151/06 od 29. siječnja 2015. naložio tužiteljima da tuženicima naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 68.750,00 kuna u roku od 15 dana.

Županijski sud u Zadru presudom poslovni broj: Gž-1208/15-2 od 17. lipnja 2015. odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio je presudu i rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1151/06 od 29. siječnja 2015.

Tako su sudovi odlučili u sporu za naknadu štete na ime izmakle koristi koju su pretrpjeli tužitelji zbog nemogućnosti iznajmljivanja svoje nekretnine, a koju su prouzročili tuženici onemogućavajući tužiteljima pristup do nekretnine tužitelja.

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 1. u vezi s čl. 385. st. 1., toč. 1., toč. 2., toč. 3. i st. 2. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači drugostupanjsku presudu tako da prihvati tužbeni zahtjev, a podredno ukinuti drugostupanjsku odluku i predmet vratiti na ponovni postupak.

Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenata u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na čije počinjenje ukazuju revidenti. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju, te obje nižestupanjske presude ne sadrže proturječnosti zbog kojih se njihova pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati. Naime, suprotno navodima revidenata i prvostupanjski sud je (na listu 7 prvostupanjske odluke), jednako kao i drugostupanjski sud, zaključio da tužitelji nisu doista imali namjeru iznajmljivati svoju kuću.

Neosnovan je i revizijski navod o počinjenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 370. ZPP na koji ukazuju revidenti u reviziji jer drugostupanjski sud nije utvrdio da bi prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenicu namjere iznajmljivanja nekretnine zbog čega bi trebalo ukinuti prvostupanjsku odluku.

Revidenti su u reviziji istaknuli i postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 375. st. 1. ZPP.

Prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP u obrazloženju presude drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, što je drugostupanjski sud u konkretnom slučaju i učinio. Stoga prema ocjeni revizijskog suda tijekom drugostupanjskog postupka nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP na koju revidenti upiru u reviziji.

U odnosu na navode revidenata kojima prigovaraju utvrđenom činjeničnom stanju i upuštaju se u ocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja u dijelu koji se odnosi na ocjenu rezervacije najma kuće u periodu od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2005., treba reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje činjenične navode tužitelja iznesene u reviziji.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio.

Tužitelji u ovoj pravnoj stvari traže naknadu materijalne štete zbog izmakle koristi koju bi tužitelji u razdoblju od svibnja 2004. do svibnja 2006. ostvarili iznajmljivanjem kuće u S.-P. turistima u čemu su bili onemogućeni zbog toga što su tuženici zagradili pristupni put do nekretnine tužitelja.

Među strankama je sporno jesu li tužitelji imali namjeru iznajmljivati svoju nekretninu turistima, jesu li bili u tome onemogućeni ponašanjem tuženika onemogućavanjem pristupa do svoje nekretnine te jesu li zbog toga pretrpjeli štetu odnosno gubili na zaradi koju bi ostvarili iznajmljivanjem.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da su tužitelji vlasnici zemljišne čestice br. 2837/1, 2837/3 i 2837/4 na kojoj je izgrađena njihova nekretnina,

- da su tuženici 2004. prepriječili (pristupni) put na čestici zemlje 2835/1 tužiteljima do njihove nekretnine,

- da je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1252/04 od 4. listopada 2005. utvrđeno da su tužitelji imali posljednji mirni posjed prava prolaza i provoza zemljištem, u naravi put, oznake čestica zemlje 2835/1 koji predstavlja pristupni put do kuće tužitelja te je tuženicima naloženo uspostaviti ranije posjedovno stanje uklanjanjem prepreka,

- da je kuća tužitelja bila uređena već 2000.,

- da tužitelji nisu prethodno zatražili niti jednu dozvolu ili rješenje od institucija za odobravanje djelatnosti iznajmljivanja,

- da dopis (fax poruka) A. D. od 25. ožujka 2004. kojim stornira rezervaciju od 17. rujna 2003. tek općenite razgovore bez konkretne realizacije na način da su već postojale grupe gostiju,

- da tužitelji nisu doista imali namjeru iznajmljivati apartmane u kući u S.

- da su tužitelji kuću uredili damo za svoje osobne potrebe.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva i imajući na umu navedena utvrđenja, sudovi su zaključili da tužitelji nisu dokazali da su zbog protupravnog ponašanja tuženika pretrpjeli konkretnu štetu niti da postoji uročna veza između radnje tuženika i štete koju su tužitelji eventualno pretrpjeli, zbog čega nisu ispunjene pretpostavke za naknadu štete iz odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) te je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revidenti vide u tome što činjenica da tužitelji nisu ishodili rješenja i dozvole za bavljenje iznajmljivanjem nije okolnost u smislu odredba čl. 154. i 155. ZOO u vezi s čl. 189. st. 3. ZOO koja bi utjecala na postojanje namjere iznajmljivanja.

Nadalje, tužitelji se u reviziji pozivaju i na odredbu čl. 26. ZOO prema kojoj je ugovor sklopljen kada su se stranke sporazumjele o bitnim sastojcima ugovora, a da su to kod ugovora o najmu predmet najma, vrijeme najma i najamnina pa se ne može govoriti o "općenitim pregovorima". Nadalje, tužitelji smatraju da egzistencija ugovora i njegove posljedice ne ovise o "formiranju grupe gostiju" prema ZOO kao i da se formiranje grupe gostiju izjalovilo upravo zbog radnji tuženika.

Prema ocjeni ovoga suda činjenica da tužitelji nisu ishodili nikakva rješenja ili dozvole nadležnih tijela za bavljenje iznajmljivanjem kuće jedan je od dokaza, u ukupnosti s ostalim izvedenim dokazima, koji ukazuje na činjenicu da tužitelji nisu imali niti namjeru iznajmljivati kuću turistima.

Točan je navod tužitelja da je prema odredbi čl. 26. ZOO ugovor sklopljen kada su se stranke sporazumjele o bitnim sastojcima ugovora. Međutim, u ovom konkretnom slučaju sudovi nisu zaključili da je ugovor o najmu kuće tužitelja sklopljen već da je riječ tek o "općenitim pregovorima".

Da je riječ o "općenitim pregovorima", a ne o sklopljenom ugovoru je činjenično utvrđenje sudova, a prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP, kao što je već ranije navedeno, reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga tužitelji ovakvim revizijskim navodima tek pokušavaju kroz, po njima, pogrešnu primjenu materijalnog prava osporiti utvrđeno činjenično stanje i dati svoju ocjenu dokaza što sud ne može uzeti u razmatranje u revizijskom stadiju postupka.

Pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da ne formiranje grupe gostiju u relativno dugom periodu (od rezervacije 17. rujna 2003. do storniranja rezervacije 25. ožujka 2004.), pri čemu popis gostiju, kojeg je prema rezervaciji od 17. rujna 2003. navodni najmoprimac obvezao dostaviti, nije postojao niti tjedan dana prije navodnog početka najma (otkaz rezervacije 25. ožujka 2004., a navodni početak najma 1. travnja 2004.), ukazuje na činjenicu da tužitelji nisu pretrpjeli nikakvu direktnu štetu zbog ponašanja tuženika.

Zbog navedenog, nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji revidenti ukazuju u reviziji.

Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 16. listopada 2018.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v. r.