Rev-1184/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1184/1997-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza te Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. P. iz Z., koga zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik iz Z., protiv tuženika A. P. iz Z., radi prestanka uzdržavanja, te u pravnoj stvari protutužitelja A. P. iz Z., protiv protutuženika D. P. iz Z., koga zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik iz Z., radi povišenja uzdržavanja, rješavajući reviziju izjavljenu po tuženiku- protutužitelju protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 26. studenog 1996., broj Gž-1572/96, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 15. siječnja 1996., broj P2-316/95, u sjednici održanoj dana 25. rujna 1997. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika-protutužitelja odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"Tužitelj P.D. dužan je za uzdržavanje tuženika P.A. plaćati 7,5% plaće mjesečno počev od 17.2.1995. godine pa nadalje, time da dospjele obroke plati odjednom, a dospjevajuće do svakog 10-tog u mjesecu s pripadajućim kamatama tekućim od svakog pojedinog obroka do isplate, po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate u roku od 15 dana.

Odbija se zahtjev tužitelja za ukidanje uzdržavanja odnosno za sniženje uzdržavanja preko 7,5% plaće mjesečno do 15% plaće mjesečno.

Odbija se protutužbeni zahtjev radi povišenja uzdržavanja preko 15% plaće tužitelja-protutuženika mjesečno do 30% plaće mjesečno.

Tuženik-protutužitelj dužan je platiti tužitelju-protutuženiku parnični trošak u iznosu 620,00 kn u roku od 15 dana."

Drugostupanjskom presudom odbijene su kao neosnovane žalbe obje stranke i prvostupanjska presuda potvrđena u cijelosti.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik-protutužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači u pravcu revizijskih navoda odnosno, da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Prvostupanjski je sud pozivom na odredbu čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (nastavno ZPP) dostavio primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije tuženika-protutužitelja protivnoj stranci i nadležnom državnom odvjetniku, ali protivna stranka nije odgovorila na reviziju niti se Državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je neosnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

To stoga, jer po nalaženju ovog revizijskog suda nisu osnovani revizijski navodi u kojima se ističe, da je izreka prvostupanjske presude nejasna i proturječna sama sebi, budući da je po ocjeni ovog Vrhovnog suda u spomenutoj izreci navedeno u kojem dijelu je prihvaćen, a u kojem dijelu odbijen tužbeni zahtjev, pa prema tome u postupku nije počinjena ona bitna procesna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju revizija upire.

Ne postoji po nalaženju ovog Vrhovnog suda ni ona bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari po tužbi predstavlja zahtjev tužitelja kao obveznika uzdržavanja da sud zbog promijenjenih okolnosti donese odluku o prestanku njegove obveze glede uzdržavanja tuženika, a prema protutužbi zahtjev tuženika-protutužitelja upravljen je na povišenje iznosa uzdržavanja određenog ranijom odlukom i to u pravcu povišenja sa 15% na iznos od 30% od plaće tužitelja-protutuženika.

Revident u bitnom ističe u reviziji, da tužitelj nije opravdao da bi se promijenile okolnosti na temelju kojih je donesena ranija odluka te ponavlja svoju tvrdnju o tome, da supruga tužitelja-protutuženika prima i nadalje 50% plaće koju je primala dok je bila zaposlena. Iz takvih navoda revizije, po nalaženju ovog Vrhovnog suda slijedi, da revident prigovara utvrđenom činjeničnom stanju u postupku pred nižim sudovima, a takav se razlog -pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje - ne može s uspjehom isticati u reviziji (čl. 385. st. 3. ZPP).

Stoga ovaj revizijski sud nije mogao pri odlučivanju o reviziji uzeti u obzir one činjenične navode revidenta koji su u protivnosti sa utvrđenjem nižih sudova o navedenim okolnostima.

Prema odredbi čl. 272. Zakona o braku i porodičnim odnosima (dalje ZBPO) osoba koja prima i osoba koja daje uzdržavanje može tražiti, da sud povisi ili snizi iznos uzdržavanja, odluči o prestanku uzdržavanja ili promijeni način uzdržavanja određen ranijom pravomoćnom odlukom, ako su se promijenile okolnosti na temelju kojih je donesena ranija odluka.

Iz navoda tužbe odnosno protutužbe te iz sadržaja njihovih zahtjeva očigledno obje stranke svoje zahtjeve temelje na spomenutoj odredbi čl. 272. ZBPO pozivajući se na promijenjene okolnosti.

Polazeći od činjeničnih utvrđenja nižih sudova ovaj Vrhovni sud nalazi, da su niži sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su djelomično prihvatili tužbeni zahtjev - jer zahtjev za prestankom obveze uzdržavanja u sebi sadrži i zahtjev za sniženje iznosa uzdržavanja - i snizili iznos uzdržavanja određen ranijom odlukom, te ujedno odbili zahtjev protutužbe radi povišenja iznosa uzdržavanja.

To stoga, jer su niži sudovili ustanovili da su nastupile nove okolnosti od donošenja ranije odluke i to samo na strani tužitelja - obveznika uzdržavanja, budući da je on osim tuženika kao oca sada dužan uzdržavati svoje maloljetno dijete kao i svoju suprugu koja više ne ostvaruje prihod iz radnog odnosa koji je imala u vrijeme donošenja ranije odluke, pri čemu su niži sudovi po ocjeni ovog revizijskog suda vodili računa o svim okolnostima navedenim u čl. 261. ZBPO napose o potrebama uzdržavane osobe, u ovom slučaju tuženika-protutužitelja, te mogućnostima osobe koja je dužna uzdržavati, u ovom slučaju tužitelja- protutuženika.

Kako dakle, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni oni na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je reviziju kao neosnovanu odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 25. rujna 1997.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.