I Kž-286/1991-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-286/1991-5

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Drakulić Milene kao predsjednika vijeća, te mr Branka Zmajević, Svedrović Marijana, mr Vjere Biondić-Filep i Milivoja Mikor kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M. M. zbog krivičnog djela iz čl. 143. st. 1. KZH odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Osijeku od 19. veljače 1991. K-6/91, u sjednici održanoj 16. srpnja 1991 u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Poje

Oskara i optuženika osobno,

p r e s u d i o je:

Uvažava se djelomično žalba opt. M. M., preinačuje se prvostepena presuda u pravnoj oznaci djela i odluci o krivičnom sankciji i izriče da je opt. M. M. činjenjem zbog kojeg je proglašen krivim prvostepenom presudom učinio krivično djelo prevare iz čl. 142. st. 2. KZH, te se opt. M. M. za krivično djelo iz čl. 142. st. 2. KZH na temelju čl. 52. st. 1. KZ SFRJ izriče uvjetna osuda, tako da mu se za to djelo primjenom čl. 42. toč. 2. i 43. st. 1. toč. 3. KZ SFRJ utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) mjeseci i istodobno određuje da se ona neće izvršiti ako optuženik za vrijeme od dvije godine ne učini novo krivično djelo.

U ostalom dijelu odbija se kao neosnovana žalba opt. M. M. i u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostepena presuda.

O b r a z l o ž e n j e :

Pobijanom presudom Okružni sud u Osijeku oglasio je krivim opt. M. M. zbog krivičnog djela pljačke iz čl. 143. st.

1. KZH u vezi s čl. 142. st. 1. KZH činjenično pobliže opisanog u izreci te presude, te mu primjenom čl. 42. i 43. KZ SFRJ izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o kazni i troškovima postupka, u kojoj žalbi predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Javni tužilac Hrvatske u svom pismenom prijedlogu stavljenom na temelju čl. 370. st. 2. ZKP, predložio je da se optuženikova žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostepena presuda.

Postupajući na zahtjev optuženika u žalbi, u smislu čl. 371. st. 1. ZKP, o sjednici vijeća uredno su obaviješteni on i njegov branitelj, sjednici je uz zamjenika javnog tužioca prisustvovao optuženik osobno, dok branitelj optuženika nije pristupio, pa je sjednica održana u njegovoj odsutnosti (čl. 371. st. 4. ZKP).

Žalba optuženika je djelomično osnovana.

Nije u pravu optuženik kada ističe žalbeni osnov bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Bitnu povredu odredaba krivičnog postupka optuženik u prvom redu paušalno označuje i nalazi u tome što je izreka presude "s obrazloženjem nerazumljiva i u kontradikciji sa relevantnim dokazima". Žalitelj osim ovog nejasno istaknutog žalbenog razloga ne obrazlaže u čemu se to sastoji nerazumljivost izreke presude i obrazloženja, te njena proturječnost s razlozima presude. Nasuprot tim neobrazloženim tvrdnjama izreka presude je potpuno razumljiva i nema nikakve proturječnosti između izreke i razloga presude. Pod tim žalbenim osnovom žalitelj, ustvari, osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda o uračunljivosti optuženika, koji, prema navodima žalbe nije bio u mogućnosti da shvati da su službenici banke greškom upisali pogrešan saldo, kako u staroj štednoj knjižici, tako i u novo izdanoj štednoj knjižici.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti (čl. 376. ZKP) ovaj drugostepeni sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Nije u pravu optuženik ni kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na temelju rezultata glavne rasprave prvostepeni sud izveo je pravilan zaključak da je optuženik učinio krivično djelo opisano u izreci prvostepene presude i da je krivično odgovoran.

Za svoja činjenična utvrđenja prvostepeni sud naveo je iscrpne i razumljive razloge koje kao valjane i potkrijepljene izvedenim dokazima u svemu prihvaća i ovaj drugostepeni sud.

Žalbenim navodima optuženik ne dovodi niti u sumnju pravilnost utvrđenih činjenica odlučnih za donošenje zakonite i valjane presude.

U vezi sa ovom žalbenom osnovom optuženik ukazuje da je do pogrešnog upisa salda kako u staru, tako i u novu knjižicu došlo greškom - aljkavošću službenika oštećene P. b. Z., Poslovna jedinica 33.

Točno je, da je uvećani saldo upisan u knjižici greškom službenika banke, a greška je rezultat aljkavog rada, što proizlazi iz iskaza samog predstavnika oštećene banke (P. M.), te svjedoka B. B. Međutim, sam optuženik u svojoj obrani tvrdi da je primijetio kako sa upisom salda u knjižici nešto nije u redu. Dakle, uočio je pogrešku, toga je bio svjestan i kada je podigao novu štednu knjižicu.

U bitnome žalbeni navodi optuženika se svode na pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja, da je optuženik u vrijeme izvršenja djela mogao shvatiti značenje svoga djela, odnosno da je mogao shvatiti kako je do pogrešnog upisa salda došlo greškom službenika banke. Žalitelj tvrdi, da uslijed traumatske povrede mozga 1986. godine on obilazi liječnike- psihijatre i da je njegovo psihičko stanje takovo da dovodi u pitanje njegovu uračunljivost, pa je bilo potrebno provesti psihijatrijsko vještačenje.

Međutim, u odnosu na taj žalbeni prigovor treba istaknuti da je prvostepeni sud pravilno utvrdio, da je Optuženik koji inače prima na tu štednu knjižicu mjesečno iznose od 2.500 do 3.000 dinara morao primijetiti upis na saldu u iznosu od 90.000 dinara. Da je optuženik to primijetio nedvojbeno proizlazi iz njegovog kasnijeg ponašanja. On prijavljuje nestanak štedne knjižice, prebacuje novac sa te knjižice u dya navrata na drugu knjižicu, podiže novac oprezno, najprije mali iznos da provjeri da li može novac podiži, a zatim veći iznos.

Osnovano dakle, s obzirom na način izvršenja djela - ponašanje optuženika pri izvršenju krivičnog djela, koje djelo je toliko konkretne prirode, zaključuje prvostepeni sud da se nije ukazalo potrebnim provesti psihijatrijsko vještačenje optuženika. Pravilno prvostepeni sud utvrđuje da usprkos organskog oštećenja Optuženika do kojeg je došlo uslijed traumatske povrede, obzirom na naprijed izloženo, nema razloga za sumnju u uračunljivost optuženika tempore criminis, te je osnovano odbijen prijedlog obrane za provođenje psihijatrijskog vještačenja.

Iz svega izloženog proizlazi da je prvostepeni sud u potpunosti i pravilno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za ocjenu je li optuženik krivično odgovoran, koja utvrđenja prihvaća u cijelosti i ovaj drugostepeni sud.

Stoga nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalitelj ne obrazlaže žalbeni osnov zbog troškova krivičnog postupka.

Budući da je Zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Hrvatske od 28. veljače 1991. godine čl. 14. brisan čl. 143. KZH, te je s obzirom na vrijednost pribavljene imovinske koristi krivično djelo optuženika trebalo sada pravno kvalificirati kao krivično djelo iz čl. 142. st. 2. KZH, te je preinačena prvostepena presuda u pravnoj oznaci djela po službenoj dužnosti (čl. 376. st. 1. toč. 2. ZKP).

S pravom optuženik pobija prvostepenu presudu zbog odluke o kazni. Optuženik gotovo u cijelosti priznaje krivično djelo, dosada je neosuđivan, otac je dvoje malodobne djece, u cijelosti je odmah 2-3 dana po dolasku službenika banke podmirio cjelokupni dug. Okolnosti su to koje opravdavaju izricanje uvjetne osude. Polazeći od optuženika kao neporočne osobe, koja je djelo priznala i u cijelosti podmirila dug, krivičnopravna zaštita se može osigurati i upozorenjem optuženiku uz prijetnju kaznom, jer se radi o učiniocu od kojeg se očekuje da će i to dovoljno utjecati na njega da više ne čini krivična djela. Zbog tih okolnosti po ocjeni ovog drugostepenog suda zahtjevi generalne i specijalne prevencije ne traže baš kaznu kao sredstvo krivičnopravne zaštite, već se izricanjem uvjetne osude mogu osigurati ciljevi prevencije.

Radi toga je optuženiku izrečena uvjetna osuda i utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci uz rok kušnje od dvije godine, koja osuda će ostvariti svoju svrhu.

Iz svih navedenih razloga, na temelju čl. 387. i čl. 384. ZKP, odlučeno je kao u izreci ove drugostepene presude.

U Zagrebu, 16. srpnja 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka, v.r.

Drakulić Milena, v.r.