Legislator Case Law & Legislation
Revr-2221/2015-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal for lack of reasons on why legal questions are important for uniform law application.

Case Number Revr-2221/2015-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal regarding the third plaintiff, D. V., finding the procedural requirements for a review not met. Although the defendant raised three legal questions concerning employer liability and judicial reasoning, the court ruled that the applicant failed to explain why these issues were vital for the uniform application of law. Consequently, the appeal was rejected as inadmissible under the Civil Procedure Act, while the judgment against the first two plaintiffs was annulled and remanded.

Legislator headnote

AI generated

čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a: A review is inadmissible if the applicant fails to cumulatively demonstrate that the raised legal questions are important for ensuring the uniform application of law and the equality of all in its application.

Keywords

AI generated
Civil Procedure Act review admissibility uniform law application judicial reasoning employer liability legal questions importance inadmissible appeal

Cited Legislation

AI generated
čl. 382. st. 2. ZPP-a
izvanrednu reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.
čl. 382. st. 3. ZPP-a
Međutim, u reviziji nisu izloženi razlozi o tome zašto revident smatra da su pitanja koja postavlja važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (što je jedna od temeljnih postupovnopravnih pretpostavki dopustivosti ovakve revizije - čl. 382. st. 3. ZPP-a).
čl. 392.b. st. 2. ZPP-a
ZPP-a, pa je na temelju odredbe čl. 392.b. st. 2. ZPP-a odlučeno kao pod točkom II.
čl. 41. ZOO-a
čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a
ZOO-a), ukinuta je odluka o troškovima postupka u odnosu na prvotužiteljicu i drugotužiteljicu (za iznos 168.800,53 kn) jer se za sada ne zna njihov uspjeh u sporu (čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a).
čl. 166. st. 3. i 4. ZPP-a

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 2221/2015-2

U I M E R E P U B L I K A H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice Đ. V. iz Š., OIB: ...., drugotužiteljice J. K. iz S., OIB: ... i trećetužitelja D. V. iz S., OIB: ..., koje zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. K., Ž. R. i S. K., K., protiv tuženika R. d.d. K., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. Lj., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lj. & p., Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-3282/14-2 od 25. ožujka 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Križevcima poslovni broj P-478/11-52 od 23. prosinca 2013., u sjednici održanoj 23. listopada 2018.,

r i j e š i o j e:

I Ukidaju se presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-3282/14-2 od 25. ožujka 2015. i presuda Općinskog suda u Križevcima poslovni broj P-478/11-52 od 23. prosinca 2013. u dosuđujućem dijelu koji se odnosi na prvotužiteljicu Đ. V. i drugotužiteljicu J. K., kao i u dijelu njima dosuđenog parničnog troška (za iznos 168.800,53 kn) te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

II Odbacuje se revizija tuženika u odnosu na trećetužitelja D. V. kao nedopuštena.

III O troškovima sastava revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I Nalaže se tuženiku G. R. K. da plati I-tužiteljici Đ. V. iznos od 110.000,00 kn, 2- tužiteljici J. K. iznos od 110.000,00 kn i 3-tužitelju V. D. iznos od 75.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena od dana presuđenja, tj od 23. prosinca 2013. god. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se I-tužiteljica Đ. V. s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva iznad presuđenog iznosa od 110.000,00 kn do zatraženog iznosa od 220.000,00 kn, tj. za iznos 110.000,00 kn i 3-tužitelj D. V. iznad presuđenog iznosa od 75.000,00 kn do zatraženog iznosa od 150.000,00 kn, tj. za iznos od 75.000,00 kn.

III U ovom postupku svaka stranka snosi svoj trošak postupka.“

Drugostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:

„Žalba tužitelja uvažava se kao osnovana, a žalba tuženika odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Križevcima broj P-478/11-52 od 23. prosinca 2013. potvrđuje u dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke, a preinačuje u odbijajućem dijelu pod točkom II. izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku G. R. K. da tužiteljima plati daljnje novčane iznose naknade štete i to I-tužiteljici Đ. V. iznos od 110.000,00 kn, 2-tužiteljici J. K. iznos od 110.000,00 kn i 3- tužitelju V. D. iznos od 75.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena od dana presuđenja, tj od 23. prosinca 2013. god. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Preinačuje se i odluka o parničnim troškovima time da je tuženik dužan naknaditi parnični trošak u ukupnom iznosu od 253.200,80 kn u roku od 15 dana.“

Protiv drugostupanjske odluke tuženik je podnio reviziju pozivajući se na odredbu čl. 385. Zakona o parničnom postupku, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći pritom da u odnosu na trećetužitelja D. V. podnosi tzv. redovnu reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. navedenog Zakona, kao i tzv. izvanrednu reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. tog Zakona. Predlaže prihvatiti reviziju te preinačiti nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukinuti drugostupanjsku presudu ili po potrebi ukinuti i prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu te predmet vratiti nižestupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je djelomično osnovana, a djelomično je nedopuštena.

Sukladno odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), koji se Zakon u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 25/13), stranke mogu izjaviti reviziju protiv drugostupanjske presude: 1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, 2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, te 3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP-a.

U konkretnom slučaju, u odnosu na prvotužiteljicu Đ. V. te drugotužiteljicu J. K., vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude prelazi iznos 200.00,00 kn (budući da iznosi 220.000,00 kn u odnosu na svaku od tih tužiteljica), slijedom čega je u odnosu na prvotužiteljicu i drugotužiteljicu dopuštena revizija podnesena na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a.

Glede trećetužitelja D. V., vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude ne prelazi 200.00,00 kn (iznosi 150.000,00 kn). Također, valja naglasiti da pobijana presuda nije donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenju postojanja radnog odnosa.

Nadalje, suprotno navodima revidenta, u konkretnom slučaju drugostupanjski sud nije donio pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, već je odbio žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjskom presudu u dosuđujućem dijelu na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je prihvatio žalbu tužitelja i preinačio prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu (na način da je prihvatio u cijelosti tužbeni zahtjev) na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a - što je vidljivo iz cjelokupnog sadržaja drugostupanjske presude. Naime, osim što se je izričito pozvao na navedene zakonske odredbu (čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 373. toč. 3. ZPP-a), drugostupanjski sud je prihvatio ocjenu izvedenih dokaza od strane prvostupanjskog suda i slijedom toga činjenično stanje koje je utvrdio prvostupanjski sud, iz čega je razvidno da je svoju odluku utemeljio upravo na činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda - a ne na primjeni odredbi čl. 373.a ZPP-a.

Stoga u odnosu na trećetužitelja D. V. redovna revizija na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1., 2. i 3. ZPP-a nije dopuštena, već je u odnosu na tog tužitelja valjalo razmotriti podnesenu tzv. izvanrednu reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

Slijedom svega navedenog, pobijana drugostupanjska presuda je (u dijelu koji se odnosi na prvotužiteljicu Đ. V. i drugotužiteljicu J. K.) ispitana na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a i to u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tužbenim zahtjevom tužitelji od tuženika zahtijevaju naknadu neimovinske štete koju su pretrpjeli zbog smrti supruga i oca L. V., smatrajući da je riječ o šteti na radu za koju tuženik odgovara kao njegov poslodavac.

Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je sada pok. prednik tužitelja L. V. na temelju ugovora o radu od 16. lipnja 2004. obavljao poslove domara pri tuženiku kao poslodavcu, što po sistematizaciji poslova obuhvaća i poslove čuvanja objekta,

- da je 3. kolovoza 2006. radeći u noćnoj smjeni u vremenu između 19,45 h i 6,00 h idućeg dana, obilazio kao noćni čuvar pogon, te da je 4. kolovoza 2006. oko 6,00 h pronađen u hodniku zgrade tvrtke R., Sektor T. kako leži na leđima u besvjesnom stanju, nakon čega je prevezen u bolnicu gdje je preminuo,

- da iz nalaza i mišljenja sudsko-medicinskog vještaka J. Š., a po provedenoj obdukciji, proizlazi da je prednik tužitelja umro nasilnom smrću radi ozljede glave nastale padom i udarcem desnog zatiljnog tjemenog dijela glave o tlo,

- da je analizom krvi i mokraće provedene pri Centru za kriminalistička vještačenja u Z. kod pok. L. V. u krvi utvrđeno 0,64 g/kg apsolutnog alkohola, a u mokraći 1,57 g/kg iz čega proizlazi da je u trenutku smrti bio pripit, pri čemu vještaci navode da se zbog teških ozljeda glave, besvjesnog stanja i primitka velike količine nadomjesnih tekućina ne može retrogradno vještačiti stupanj alkoholne opijenosti u vrijeme događaja,

- da iz mišljenja vještaka proizlazi da nije moguće utvrditi moguću koncentraciju apsolutnog alkohola u krvi pok. prednika tužitelja u trenutku događaja, ali je moguće sa sigurnošću utvrditi da se je u trenutku pada sada pok. prednik tužitelja nalazio u alkoholiziranom stanju s točno neutvrđenom koncentracijom apsolutnog alkohola u krvi.

Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da je sada pok. prednik tužitelja u trenutku smrti bio pripit, a da su ozljede koje su rezultirale njegovom smrću nastale padom u hodu pri obilasku tvorničkog kruga. Stoga je prvostupanjski sud ocijenio da sukladno odredbama čl. 103. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13), čl. 15., 64. i 65. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 59/96, 94/96, 114/03 i 100/04 - dalje: ZZR) te odredbi čl. 1101 st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) tuženik kao poslodavac odgovara tužiteljima po principu objektivne odgovornosti za naknadu štete, pri čemu nije dokazao postojanje ekskulpacijskih razloga propisanih odredbom čl. 1067. ZOO-a. Prvostupanjski sud nalazi da odgovornost tuženika postoji jer on nije postupio u smislu odredbi čl. 64. i 65 ZZR-a budući da nije provodio provjeru alkoholiziranosti radnika, odnosno da se zbog neorganiziranosti rada kod tuženika sada pok. prednik tužitelja nije prilikom dolaska na posao javljao nikome od pretpostavljenih, koji bi mogli primijetiti alkoholiziranost i udaljiti ga s radnog mjesta čime bi se izbjegao nastanak štetnog događaja. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da se radi o podijeljenoj odgovornosti (čl. 1092. ZOO-a) jer da je pok. prednik tužitelja suodgovoran u obimu od 50% budući je do štetnog događaja došlo pod utjecajem njegove alkoholiziranosti.

Drugostupanjski sud ocjenjuje da, obzirom na zaključak vještaka toksikologa da se ne može sa sigurnošću utvrditi koncentracija alkohola u krvi i mokraći pok. prednika tužitelja u trenutku događaja, nije utemeljen zaključak prvostupanjskog suda o podijeljenoj odgovornosti. Stoga drugostupanjski sud zaključuje da budući da nije utvrđena alkoholiziranost sada pok. prednika tuženika u vrijeme događaja, nema niti podijeljene odgovornosti - već se radi o isključivoj odgovornosti tuženika.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženik ukazuje u podnesenoj reviziji.

Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka nedvojbeno proizlazi da se je sada pok. prednik tužitelja u vrijeme događaja nalazio u alkoholiziranom stanju - iako točna koncentracija alkohola u trenutku pada nije utvrđena zbog njegovih teških ozljeda, besvjesnog stanja i primitka velike količine nadomjesnih tekućina. Stoga, obzirom na nedvojbeno utvrđenu činjenicu alkoholiziranosti sada pok. prednika tužitelja u trenutku pada, ostaje nejasan zaključak drugostupanjskog suda da nije utvrđena njegova alkoholiziranosti u tom trenutku i ocjena tog suda da se izvršena analiza alkohola u krvi i mokraći ne može dovesti u vezu sa štetnim događajem, slijedom čega da nema doprinosa sada pok. prednika tužitelja nastaloj šteti.

Što se tiče zaključka drugostupanjskog suda glede postojanje odgovornosti tuženika, taj sud se je pozvao na odredbu čl. 375. st. 5. ZPP-a, prihvaćajući razloge prvostupanjske presude.

Prvostupanjski sud odluku o odgovornosti tuženika te o nepostojanju razloga za ekskulpaciju temelji na odredbi čl. 64. i 65. ZZR-a, obrazlažući da je tuženik neodgovarajućom organizacijom posla (jer se prednik tužitelja nije prilikom dolaska na posao javljao nikome od pretpostavljenih koji bi uočili alkoholiziranost) omogućio da dođe do povrede kod prednika tužitelja, odnosno jer nije provodio provjeru alkoholiziranosti radnika. U pravu je revident koji navodi da na taj način prvostupanjski sud nije argumentirano i jasno obrazložio na čemu temelji takav zaključak, budući da u konkretnom slučaju iz navedenih odredbi ne proizlazi obveza tuženika kao poslodavca da pri (svakodnevnom) dolasku radnika na posao, taj radnik bi bio dužan javiti se nadređenima (osobito kad se ima na umu da navedeni radnik obavlja poslove noćnog čuvara u vrijeme kad u prostorijama poslodavca nema drugih zaposlenih), odnosno da bi tuženik bio dužan provoditi provjeru alkoholiziranosti radnika (pri dolasku na posao ili tijekom radnog vremena) - a pritom prvostupanjski sud ne ukazuje niti ne obrazlaže da bi takva obveza bila propisana pravilnikom tuženika, ili da bi poslodavac u konkretnom slučaju imao razloga sumnjati u alkoholiziranost radnika.

Budući da zbog navedenih nedostataka nije moguće ispitati prvostupanjsku presudu, jednako kao ni drugostupanjsku presudu koja je u cijelosti prihvatila nedostatno obrazloženje prvostupanjskog suda pritom počinivši daljnju bitnu povredu odredaba parničnog postupka obrazlažući suodgovornosti prednika tužitelja, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Stoga je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a valjalo ukinuti nižestupanjske presude u pobijanom dijelu i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će, imajući u vidu navedene povrede kao i ostale prigovore iznesene tijekom postupku, odlučiti o tužbenom zahtjevu prvotužiteljice Đ.

V. i drugotužiteljice J. K..

U odnosu na trećetužitelja D. V. valjalo je razmotriti podnesenu reviziju kao tzv. izvanrednu reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

Naime, prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz st. 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP-a.

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP-a).

Revident je pobijajući drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je dosuđena naknada štete trećetužitelju D. V., naznačio sljedeća pravna pitanja:

„1.) Do kuda seže objektivna odgovornost poslodavca za naknadu štete radniku u situaciji kada je radnik upoznat sa svojim radnim zadacima, kao i okolnosti da mu je narav posla takva da ga nitko ne može kontrolirati za vrijeme rada, obzirom na vrstu i narav radnih zadataka, te je naposljetku i upitna njegova odgovornost za nastanak štete?,

2.) Jesu li sudovi, u obrazloženju sudske odluke kojom odlučuju o zahtjevu ili pravnom lijeku stranke, dužni osvrnuti se na bitne navode stranke na kojima ona temelji svoja traženja i zahtjeve koje je iznijela pred sudove, te da li su dužni navesti da li navode i prijedloge stranke smatraju bitnima ili ih ne smatraju bitnima i iz kojih razloga?,

3.) Jesu li sudovi, ako smatraju da navod stranke i predloženi dokazi nisu važni za donošenje odluke i odbiju prijedlog ili pravni lijek stranke, dužni o tome navesti i razloge odbijanja u obrazloženju sudske odluke uzimajući u obzir navode i prijedloge stranke?“

Međutim, u reviziji nisu izloženi razlozi o tome zašto revident smatra da su pitanja koja postavlja važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (što je jedna od temeljnih postupovnopravnih pretpostavki dopustivosti ovakve revizije - čl. 382. st. 3. ZPP-a).

Stoga je ocjena ovog suda da u odnosu na trećetužitelja D. V. nisu kumulativno ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a, pa je na temelju odredbe čl. 392.b. st. 2. ZPP-a odlučeno kao pod točkom II. izreke rješenja.

Prvostupanjskom presudom je odlučeno o troškovima postupka na način da svaka stranka snosi svoj trošak postupka, dok je drugostupanjskom presudom ta odluka preinačena time da je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljima parnični trošak u ukupnom iznosu 253.200,80 kn.

Obzirom da su nižestupanjske presude ukinute u odnosu na prvotužiteljicu Đ. V. i drugotužiteljicu J. K. i predmet je u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a riječ je o djeljivoj obvezi tuženika na naknadu troška te se na svakog tužitelja odnosi jedna trećina dosuđenog iznosa troškova postupka (čl. 41. ZOO-a), ukinuta je odluka o troškovima postupka u odnosu na prvotužiteljicu i drugotužiteljicu (za iznos 168.800,53 kn) jer se za sada ne zna njihov uspjeh u sporu (čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a).

O troškovima revizije odlučit će se u konačnoj odluci (č1. 166. st. 3. i 4. ZPP-a).

Zagreb, 23. listopada 2018.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.