Rev-1786/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1786/13-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja T. „M.-T.“ a.d. iz B., … (Republika Srbija), zastupanog po punomoćniku B. Ž., odvjetniku u M., …, protiv I. tužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Makarskoj, Građansko-upravni odjel i II. tuženika M. L. iz M., …, zastupanog po punomoćniku A. M., odvjetniku u M., …, radi povrata vlasništva i predaje u posjed, podredno radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-1520/11 od 28. svibnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-1106/06 od 18. svibnja 2010., u sjednici održanoj 21. listopada 2014.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-1520/11 od 28. svibnja 2012., odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ništav Ugovor o prodaji nekretnine označene kao zemljišnoknjižna čestica broj 837/8 upisana u zk.ul. 931 k.o. V. B. zaključen 27. studenoga 1997. između I. tuženice i II. tuženika. Nadalje tom presudom odbijen je i tužbeni zahtjev tužitelja za brisanje upisa prava vlasništva na toj nekretnini s imena II. i I. tuženih uz istodoban upis prava vlasništva tužitelja. Tom presudom odbijen je i zahtjev tužitelja za predaju u posjed navedene nekretnine. Istom presudom odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška (st. I. izreke).

Prvostupanjskom presudom odbijen je i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja protiv I.tuženice za isplatu naknade tržišne vrijednosti za predmetnu nekretninu od 21.432.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate (st. II. izreke).

Također, prvostupanjskom presudom naloženo je tužiteljima nadoknaditi I. tuženici parnični trošak od 144.000,00 kn, te II. tuženiku od 178.180,00 kn (st. III. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), a koja se odredba u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u vezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11) podnio tužitelj iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

Odgovori na reviziju tužitelja nisu podneseni.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

S obzirom da tužitelj u reviziji tek na uopćen način navodi da reviziju podnosi i iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka, a bez da je na određen način naveo i obrazložio taj revizijski razlog, za ukazati je da ti revizijski navodi tužitelja nisu uzeti u razmatranje (čl. 386. ZPP).

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavim Ugovora o prodaji predmetne nekretnine sklopljenog 27. studenoga 1997. između I. tuženice i II. tuženika, zatim tužbeni zahtjev tužitelja za brisanje upisa prava vlasništva na predmetnoj nekretnini s imena II. tuženika i I. tuženice uz upis prava vlasništva tužitelja te tužbeni zahtjev tužitelja za predaju u posjed predmetne nekretnine.

Predmet spora je i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja protiv I. tuženice za naknadu tržišne vrijednosti za predmetnu nekretninu u iznosu od 21.432.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

Nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće činjenice:

- da je predmetna nekretnina na dan 31. prosinca 1990. bila upisana u zemljišnim knjigama kao društveno vlasništvo s pravom korištenja i upravljanja u korist prednika tužitelja „I.-T.“ akademska rekreativna turistička ustanova studenata B. sa sjedištem u B. (sada Republika Srbija),

- da je I. tuženica stekla vlasništvo predmetne nekretnine na temelju odredbe čl. 3. st. 1. Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 40/92) te da je I. tuženica kao vlasnica predmetne nekretnine bila upisana u zemljišnim knjigama i to na temelju odredbe čl. 10. Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 29/04),

- da je I. tuženica po Hrvatskom fondu za privatizaciju, kao prodavatelj s II. tuženikom kao kupcem 27. studenoga 1997. sklopila Ugovor o prodaji predmetne nekretnine, te

- da je na temelju navedenog ugovora o prodaji II. tuženik upisan u zemljišne knjige kao vlasnik predmetne nekretnine.

Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su odbili predmetni tužbeni zahtjev tužitelja.

Odredbom čl. 3. st. 1. Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske propisano je da sredstva poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika pravnih osoba sa sjedištem na teritoriju Republike Srbije i Crne Gore, autonomnih pokrajina Kosova i Vojvodine, koja se do dana stupanja na snagu te Uredbe nisu organizirale temeljem Uredbe o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 39/91, 44/91, 52/91 i 5/92) prenose u vlasništvo Republike Hrvatske.

Člankom 10. Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske propisano je da sudovi po službenoj dužnosti provode uknjižbu nekretnina koje su postale vlasništvo Republike Hrvatske na temelju čl. 3. st. 1. Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske.

Kada je I. tuženica na temelju Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske postala vlasnica predmetne nekretnine i kada je u zemljišne knjige upisana kao vlasnica te nekretnine na temelju odredbe čl. 10. Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske, onda je dakle I. tuženica na zakonit način postala vlasnik predmetne nekretnine te je na zakonit način bila i upisana u zemljišne knjige kao vlasnik te nekretnine.

Člankom 6. alineja 1. Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske propisano je da tuženica putem Hrvatskog fonda za privatizaciju može sredstva poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika koji su na temelju Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske postali vlasništvo Republike Hrvatske raspolagati i na način da ta sredstva proda u cijelosti ili djelomično.

Kada je I. tuženica po Hrvatskom fondu za privatizaciju prodala II. tuženiku predmetnu nekretninu Ugovorom o prodaji od 27. studenoga 1997., onda je dakle taj pravni posao dopušten (bio je u skladu sa zakonom) pa dakle, suprotno tvrdnji tužitelja, taj ugovor o prodaji nije ništav. Posljedično tome II. tuženik je na zakonit način (na temelju toga ugovora o prodaji) upisan u zemljišne knjige kao vlasnik predmetne nekretnine.

S obzirom na revizijske navode tužitelja da bi navedeni ugovor o prodaji bio protivan Ugovoru o pitanjima sukcesije od 29. lipnja 2001. (potvrđen Zakonom o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije – „Narodne novine“, broj: 2/04 – stupio na snagu 2. lipnja 2004.) za ukazati je na slijedeće. Ugovor o prodaji predmetne nekretnine između I. tuženice i II. tuženika je sklopljen 27. studenoga 1997., dakle prije sklapanja Ugovora o pitanjima sukcesije (i prije njegovog stupanja na snagu). Već iz samog tog razloga taj ugovor o prodaji nije ništav, jer u vrijeme njegovog sklapanja je bio dopušten.

Radi iznesenih razloga dakle pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o prodaji te za brisanje prava vlasništva II. tuženika i I. tuženice u zemljišnim knjigama uz upis prava vlasništva tužitelja nije osnovan.

Kada je II. tuženik vlasnik predmetne nekretnine, odnosno kada tužitelj nije vlasnik te nekretnine (a niti tvrdi niti dokazuje da bi imao pravo na posjed po nekom drugom osnovu) to je neosnovan i tužbeni zahtjev tužitelja za predaju u posjed predmetne nekretnine (čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima – „Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 – dalje: ZVDSP).

Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo i kada su odbili eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja.

Prema čl. 2. st. 1. aneksa „G“ Ugovoru o pitanjima sukcesije prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalaze u nekoj državi sljednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imale pravo na dan 31. prosinca 1990. priznat će se, te će biti zaštićene i vraćane od te države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivališta tih osoba. To uključuje osobe koje su nakon 31. prosinca 1990. stekle državljanstvo ili mjesto boravka ili prebivalište u nekoj drugoj državi, a ne u državi sljednici. Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava.

Pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da se na konkretan slučaj ne može neposredno primijeniti odredba čl. 2. st. 1. aneksa „G“ Ugovora o pitanjima sukcesije.

U konkretnom slučaju riječ je o pravu strane osobe na nepokretnoj imovini koja je bila u društvenom vlasništvu. Ugovor o pitanjima sukcesije, a niti aneks „G“ ne reguliraju pitanja vezana za ovlaštenika naknade za tu imovinu, kao niti pitanja opsega naknade i načina utvrđivanja visine naknade, a koja su pitanja, a s obzirom da je riječ o nepokretnoj imovini koja je bila u društvenom vlasništvu, od odlučnog značaja za stjecanje prava na naknadu u smislu čl. 2. st. 1. aneksa „G“.

Stoga, da bi određena strana osoba mogla steći pravo na naknadu za nepokretnu imovinu koja je bila u društvenom vlasništvu, potrebno je da su sklopljeni ugovori između sljednica bivše SFRJ koji su potrebni za provedbu Ugovora o pitanjima sukcesije odnosno aneksa „G“ tom Ugovoru. To je uostalom i predviđeno odredbom čl. 7. Ugovora o pitanjima sukcesije. K tome i odredbom čl. 4. aneksa „G“ određeno je da će države sljednice poduzeti mjere koje mogu zahtijevati opća načela prava ili su na drugi način pogodne za osiguranje učinkovite primjene načela iznijetih u tom aneksu, kao što je sklapanjem dvostranih ugovora i obavještavanje njihovih sudova i drugih nadležnih tijela.

Kako provedbeni ugovori u smislu odredbe čl. 7. Ugovora o pitanjima sukcesije i čl. 4. aneksa „G“ nisu sklopljeni to tužitelj nije niti mogao steći pravo na naknadu za predmetnu nekretninu, pa su dakle nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo i kada su odbili eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja.

S obzirom na revizijski navod tužitelja da su Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija sklopile Ugovor o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima (potvrđen Zakonom o potvrđivanju ugovora između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima – „Narodne novine“, broj: 44/98 – koji ugovor je stupio na snagu 28. svibnja 1998.) za ukazati je da taj ugovor nije provedbeni ugovor u smislu odredbe čl. 7. Ugovora o pitanjima sukcesije i čl. 4. aneksa „G“ tom Ugovoru. Ovo stoga što ugovorom između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima ne regulira pitanje sukcesije. K tomu taj ugovor sklopljen je prije sklapanja ugovora o pitanjima sukcesije, pa već iz tog razloga taj Ugovor ne može imati značaj provedbenog ugovora vezanog za Ugovor o pitanjima sukcesije.

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tužitelja, tu je reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 21. listopada 2014.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.