Rev-556/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 556/1996-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. G. iz Z., koju zastupaju punomoćnici M. K. i Ž. P., odvjetnici u Z., protiv tuženika GP G. M., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika C. – i.. d.d. iz B., koje zastupa J. J. iz Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 1. prosinca 1992. godine br. Gž-10064/92-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 8. travnja 1992. godine br. P-3062/91, u sjednici vijeća održanoj dana 2. svibnja 1996. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija se kao djelomično osnovana prihvaća, preinačuje se presuda Općinskog suda u Zagrebu od 8. travnja 1992. godine br. P-3062/91 kao i presuda Okružnog suda u Zagrebu od 1. prosinca 1992. godine br. Gž-10064/92-2 u dijelu kojim je utvrđeno da je tužiteljica A.G. vlasnica poslovnog prostora u Z., S., objekt izgrađen na čest. br. 1485/1 k.o. V., pod novom oznakom čest. br. 3646/1 k.o. R. u površini od 41,05 m5 i u tom dijelu zahtjev tužbe se odbija.

U ostalom dijelu revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom koja je potvrđena pobijanom odlukom utvrđeno je da je tužiteljica vlasnica poslovnog prostora pobliže opisanog u izreci ove presude, što da je tuženik dužan priznati i taj prostor predati u posjed tužiteljici uz pravo upisa u zemljišnu knjigu. Odlučeno je da tuženik naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.305,00 kn, u roku od 15 dana.

Protiv pravomoćne drugostupanjske odluke reviziju je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se revizija prihvati, odluke sudova preinače i zahtjev tužbe odbije, ili pak ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno niti se o izjavljenoj reviziji državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio.

Revizija je samo djelomično osnovana.

U postupku je utvrđeno da je tužiteljica kao kupac sa tuženikom kao prodvateljem 28. rujna 1990. godine sklopila ugovor o kupnji spornog lokala za cijenu u ukupnom iznosu od 1,321.810,00 tadašnjih dinara. Sporno je, da li su ugovorne strane odredbom toč. VI. i XVII. ugovora rok ispunjenja za isplatu ugovorene cijene utvrdili kao bitni sastojak ugovora ili ne. Utvrđenje je sudova, da je tužiteljica istog dana kada je ugovor sklopljen tuženiku isplatila iznos od 1,050.000 tadašnjih dinara, a drugu ratu do pune cijene na dan 30. travnja 1991. godine, umjesto na dan dospijeća 1. travnja 1991. godine (točka V. ugovora). I konačno, sudovi utvrđuju da tuženik nije dokazao da bi obavijestio tužiteljicu o raskidu ugovornog odnosa.

Točkom VI. ugovora predviđeno je "ako tužiteljica kasni sa uplatom kako je to utvrđeno u točki V. ugovora (dinamika isplate) tada tuženik kao prodavatelj ima pravo na obračun zatezne kamate. Točkom XVII. predviđeno je da tuženik kao prodavatelj ima pravo na raskid ugovora u koliko kupac kasni sa uplatom preko deset dana.

Na temelju takovih utvrđenja sudovi nalaze, da je tužiteljica u cijelosti izvršila svoju obvezu prema tuženiku, da ugovorni rok isplate nije bitni sastojak ugovora, da tuženik nije postupao u dobroj vjeri, budući da je isti lokal za vrijeme trajanja spornog ugovornog odnosa prodao trećoj osobi iako se za slučaj eventualne mogućnosti raskida ugovornog odnosa obvezao raskid ugovora zatražiti u parnici.

Tuženik pak nalazi da su sudovi pogrešno ocijenili odredbu toč. VI. i XVII. ugovora, jer da sadržaj tih odredaba ukazuje da je izborno pravo na strani tuženika, jer ako zbog eventualnog kašnjenja tužiteljice u otplati ugovorene cijene tuženik ne raskine ugovor (točka XVII.) tada ima pravo na obračun zatezne kamate. Stoga kraj pravilnog utvrđenja sudova da je tužiteljica drugi dio isplate izvršila sa zakašnjenjem proizlazi i pravo tuženika na raskid ugovornog odnosa, a kako su ti uvjeti već bili ispunjeni u trenutku prodaje poslovnog prostora trećoj osobi, ovdje umješaču na strani tuženika, zahtjev tužbe nalazi neosnovanim.

U spornom slučaju i po mišljenju ovog revizijskog suda ispunjenje obveze u fiksnom roku (isplata ugovorene cijene) nije spomenutim ugovorom predviđena kao bitni sastojak ugovora (čl. 125. ZOO, "NN" br. 53/91). Dosljedno tome, kad je tužiteljica sa određenim zakašnjenjem isplatila tuženiku posljednju ratu na dan 30. travnja 1991. godine umjesto na dan 1. travnja 1991. godine nastupila je obveza tuženika kao prodavatelja - vjerovnika, da tužiteljicu kao kupca - dužnika bez odlaganja obvijesti da ugovor raskida (čl. 130. ZOO). Tuženik, prema utvrđenjima sudova tako nije postupio, pa dosljedno tome takovo ponašanje tuženika kao druge ugovorne strane i po ocjeni ovog suda ne daje mogućnost donošenja drugačije odluke o sporu niti su se u tom dijelu revizijski razlozi ukazali osnovanim (čl. 393. ZPP).

Međutim, u pogledu zahtjeva tužbe koji se odnosi na utvrđenje prava vlasništva na spornom lokalu trebalo je uz pravilnu primjenu propisa materijalnog prava taj dio zahtjeva tužbe odbiti, jer se na temelju pravnog posla pravo vlasništva na nekretnini stiče samo upisom u zemljišnu knjigu (čl. 33. ZOVO), pa je taj dio zahtjeva tužbe kao neosnovan trebalo odbiti (čl. 395. st. 1. u svezi čl. 386. ZPP).

S obzirom na istaknute razloge trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 2. svibnja 1996. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.