Rev-1105/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1105/10-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, te Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića, člana vijeća i Marine Paulić, članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja D. W. iz S., i drugotužiteljice N. W. iz S., oboje zastupanih po punomoćnici S. J.-B., odvjetnici u S., protiv tuženika P. i s. d.d. S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-857/08 od 11. veljače 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-364/03 od 21. studenog 2007., u sjednici održanoj dana 31. kolovoza 2011.,

p r e s u d i o j e :

Revizija prvotužitelja D. W. iz S. protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-857/08 od 11. veljače 2010. odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e :

Revizija drugotužiteljice N. W. iz S. protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-857/08 od 11. veljače 2010. odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Općinski sud u Sisku presudom poslovni broj P-364/03 od 21. studenog 2007. odbio je tužbeni zahtjev prvotužitelja D. W. iz S. da mu tuženik P. i s. d.d. S. isplati 138.717,07 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dospjelosti do isplate prema specifikaciji u presudi.

Istom presudom odbijen je i tužbeni zahtjev drugotužiteljice N. W. iz S. da joj tuženik isplati 14.408,64 kune sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dospjelosti do isplate prema specifikaciji u presudi. (točka I izreke).

Tužiteljima D. W. i N. W. naloženo je naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 45.738,90 kuna.

Županijski sud u Sisku, presudom poslovni broj Gž-857/08 od 11. veljače 2010., odbio je žalbe tužitelja kao neosnovane i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju zbog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija prvotužitelja D. W. nije osnovana, a revizija drugotužiteljice N. W. nije dopuštena.

O reviziji prvotužitelja D. W.

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u odnosu na revidenta D. W. u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP) u svezi s odredbom čl. 53. st. 4. i čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava na koji ukazuje prvotužitelj. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Sporno je u revizijskom stadiju postupka je li imovina prvotužitelja (138.717,07 kuna) bez valjane pravne osnove prešla u imovinu tuženika, a s tim u vezi sporna je primjena odredbe čl. 210-219 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05,41/08) jer je sporni odnos nastao prije stupanja na snagu ZOO/05.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj D. W. ... godine bio član U. d. i z. t. d. P. i s. d.d. S. i S. r. c. d.o.o. S. (dalje: U.),

- da je u to vrijeme 100%-tni vlasnik poslovnih udjela S. r. c. d.o.o. S. bilo P. i s. d.d. S.,

- da su članovi udruženja među kojima i D. W. ugovorom o komisionu ovlastili U. da u svoje ime a za njihov račun sklopi kupoprodajni ugovor sa trgovačkim društvom P. i s. d.d. S. o kupnji 100% udjela u trgovačkom društvu S. r. c. d.o.o. S.,

- da je U. dana 22. listopada 1997. sklopilo ugovor o kupoprodaji poslovnih udjela s otplatom na rate, u svoje ime a za račun svojih članova,

- odredbom čl. 3. Ugovora određena je mogućnost raskida ugovora izjavom prodavatelja ako kupac ne plati koju dospjelu ratu duže od tri mjeseca, uz zadržavanje prava vlasništva na otplaćenim poslovnim udjelima, ili uz mogućnost otkaza ugovora od strane kupca uz zadržavanje otplaćenih poslovnih udjela,

- aneksom Ugovora od 2. studenog 2002. i 22. studenog 2002. kao posljedica neplaćanja cijene ugovorena je mogućnost raskida ugovora izjavom prodavatelja bez prethodne opomene u odnosu na 100% udjel koji u tom slučaju ostaje u vlasništvu prodavatelja,

- da je U. 22. studenog 2002. donijelo odluku o odustanku od ugovora te o prijenosu 100% poslovnog udjela nazad prodavatelju bez naknade, u vrijeme kada je cijena bila samo djelomično plaćena,

- da su članovi U., pa tako i tužitelj cijenu poslovnih udjela plaćali U., koje je međutim likvidirano a da prije toga prava iz ugovora o komisionu nisu bila prenesena na komitente, pa tako ni na tužitelja,

- da je tužitelj izravno platio prodavatelju jednu ratu, ali mu je ova uplata vraćena.

Na temelju ovakvih utvrđenja sudovi su pravilno našli da tužitelj nije dokazao da je dio njegove imovine bez valjane pravne osnove prešao u imovinu tuženika. Tužitelj je naime uplate vršio u korist U. (komisionara) i od njega je mogao tražiti da mu prenese prava koja su nastala prema prodavatelju u ispunjenju ugovora o komisionu ili da mu vrati uplaćene iznose.

Iz imovine tužitelja nije u imovinu tuženika prešao dio imovine bez valjane pravne osnove, pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 210-219 ZOO.

Napominje se da na temelju činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova nije bilo moguće ni temeljem neke druge pravne osnove (ugovorne ili izvanugovorne) prihvatiti tužbeni zahtjev.

Imajući u vidu iznijete razloge ovaj sud nalazi da je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjeno materijalno pravo.

Zato je valjalo odbiti reviziju prvotužitelja kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

O reviziji drugotužiteljice N. W.

Drugotužiteljica N. W. revizijom pobija drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o njezinom tužbenom zahtjevu koji glasi na isplatu 14.408,64 kune.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP) u svezi s odredbom čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

- ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kuna,

- ako je presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanka radnog odnosa ili radi utvrđivanja postojanja radnog odnosa te

- ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373a i 373b ZPP. U ovom slučaju vrijednost predmet spora pobijanog dijela drugostupanjske presude u odnosu na reviziju drugotužiteljice N. W. ne prelazi 100.000,00 kuna, a ne radi se o drugostupanjskoj presudi iz čl. 383. st. 1. točka 2. i 3. ZPP, pa redovna revizija nije dopuštena.

Zato je valjalo odbaciti reviziju drugotužiteljice N. W. kao nedopuštenu po čl. 392. st.

1. ZPP.

U Zagrebu, 31. kolovoza 2011.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.