Legislator Case Law & Legislation
Revr-1593/2012-2 AI generated

Supreme Court dismisses appeal against employer liability for employee harassment causing mental and financial damage.

Case Number Revr-1593/2012-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the appeals filed by two social service centers against a plaintiff alleging harassment and discrimination. The lower courts found that an employee made derogatory remarks and threatened the plaintiff, causing mental anguish and wage loss due to sick leave. The court ruled that the employer is liable for the employee's intentional torts under the Law on Obligations and the Law on Employment Relations, ordering solidary compensation for both non-pecuniary and pecuniary damages.

Legislator headnote

AI generated

Čl. 2. st. 1.; čl. 4.; čl. 109. st. 1. i 2. Zakona o radu; čl. 1061. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima: An employer is liable for damages caused by an employee's intentional discriminatory harassment, including mental suffering and lost wages, and must compensate the victim solidarily.

Keywords

AI generated
employer liability employee harassment discrimination at work mental damage compensation solidary liability Labor Law intentional tort

Cited Legislation

AI generated
čl. 2. st. 1. Zakona o radu
čl. 4. Zakona o radu
čl. 109. st. 1. i 2. Zakona o radu
čl. 1061. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1593/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od Davorke Lukanović – Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužiteljice I. Č. iz V., …, koju zastupa punomoćnica Ž. K.-T., odvjetnica u V., protiv tuženika 1. Centar za socijalnu skrb V., kojeg zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u V. i 2. K. C. iz V., …, kojeg zastupa punomoćnica J. B., odvjetnica u O., radi prestanka uznemiravanja i naknade štete, odlučujući reviziji 1. i 2. tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-4045/2010-2 od 14. travnja 2011., kojom je djelomično preinačena, a djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Valpovu - Stalna služba u Donjem Miholjcu poslovni broj P-358/07-79 od 12. listopada 2010., koja je ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-358/07-94 od 21. rujna 2011., u sjednici održanoj 11. studenoga 2015.,

r i j e š i o j e:

1. Odbija se revizija prvotuženika Centar za socijalnu skrb V., kao neosnovana.

2. Odbija se revizija drugotuženika K. C., kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Valpovu - Stalna služba u Donjem Miholjcu poslovni broj P-358/07-79 od 12. listopada 2010. je:

- utvrđeno da je drugotuženik (K. C. iz V., dalje: drugotuženik) izvršio čin uznemiravanja tužiteljice na njezinom radnom mjestu kod 1. tuženika (Centar za socijalnu skrb V., dalje: prvotuženik) u razdoblju od 24. siječnja 2006. do 1. listopada 2007. (toč. I. izreke);

- naloženo 1. i 2. tuženiku da tužiteljici na ime naknade neimovinske štete zbog duševnih bolova isplate solidarno iznos od 40.000,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. 12. listopada 2010. do isplate (toč. II. izreke);

- naloženo 1. i 2. tuženiku da tužiteljici na ime naknade imovinske štete zbog umanjene plaće za vrijeme korištenja bolovanja od 24. siječnja 2006. do 1. listopada 2007. isplate solidarno svakomjesečnu razliku do punog iznosa plaće prema specifikaciji iz toč. III. izreke;

- naloženo 1. i 2. tuženiku da tužiteljici naknade solidarno parnični trošak u iznosu od 16.575,33 kn (toč. IV. izreke);

- odbijena tužiteljica s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 20.000,00 kn na ime naknade neimovinske štete, te troškova postupka u iznosu od 7.880,77 kn (toč. V. izreke).

Odlučujući o žalbama 1. i 2. tuženika drugostupanjski Županijski sud u Osijeku je presudom poslovnog broja Gž-4045/2010-2 od 14. travnja 2011., presudio:

„Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava, pa se presuda suda prvog stupnja:

a) ukida pod toč. I izreke i u tom dijelu tužba odbacuje

b) djelomično potvrđuje u dosuđujućem dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu neimovinske štete do iznosa od 30.000,00 kn sa zateznim kamatama u visini eskontne stope HNB uvećanoj za 5% poena počev od 12. listopada 2010. godine, pa do isplate (toč. II)

c) djelomično potvrđuje u dosuđujućem dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev za isplatu imovinske štete u iznosu od 37.027,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose kao u izreci pod toč. III do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine sa zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke za 5% poena, pa do isplate

d) potvrđuje u odluci o trošku (toč. IV)

e) djelomično preinačuje u dosuđujućem dijeli i sudi:

Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za isplatu neimovinske štete za iznos od 10.000,00 kn sa zateznom kamatom po eskontnoj stopi HNB uvećanoj za 5% poena, počev od 12. listopada 2010. godine, pa do isplate, sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata preko visine eskontne tope HNB uvećane za 5% poena na pojedinačno dosuđene iznose za vremensko razdoblje od 1. siječnja 2008. godine, pa do isplate.“

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijela oba tuženika.

Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi prvotuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U svojoj reviziji drugotuženik se poziva na odredbu čl. na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 3. te odredbu čl. 382. st. 2. ZPP. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske uvaži reviziju i preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te odbije tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužiteljica nije odgovorila na revizije tuženika.

Revizije tuženika nisu osnovane.

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP) u svezi s odredbom čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP.

U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Tuženici u revizijama neosnovano ističu postojanje nekoliko bitnih povreda postupka.

Nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju tuženici ukazuju u reviziji. Suprotno tvrdnji tužitelja pobijana presuda sadrži neproturječne razloge o svim žalbenim razlozima odlučnim za rješenje spora (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), pa je presudu moguće ispitati.

Oba tuženika osporavaju (obrazlažući postojanje bitne povrede postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP) nižestupanjske presude zbog toga što je u toč. I izreke prvostupanjske presude utvrđeno da je tužiteljica uznemiravana na svom radnom mjestu u razdoblju od 24. siječnja 2006. do 1. listopada 2007., u kojem je razdoblju (nesporno utvrđeno) bila na bolovanju.

S obzirom na to da je rješenjem drugostupanjskog suda ukinuta toč. I izreke prvostupanjske presude i u tom dijelu tužba odbačena, te da iz spisa proizlazi da je uznemiravanje tužiteljice na radnom mjestu utvrđeno u razdoblju od dvije godine prije podnošenja tužbe i nakon toga, a ne za razdoblje kada su nastupile štetne posljedice uznemiravanja (i kada je ona bila na bolovanju zbog zdravstvenih problema uzrokovanih uznemiravanjem), to ne postoje proturječnosti između izreke i obrazloženja pobijane presude koje bi onemogućavale njeno ispitivanje, pa ovi prigovori tuženika nisu osnovani.

Nije ostvarena ni bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP, koja je postoji uvijek kada je kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom. Prigovor postojanja ove povrede prvotuženik obrazlaže navodeći da nikada nije zaprimio podnesak tužiteljice od 5. ožujka 2010., kojim je ona specificirala tužbeni zahtjev u pogledu neimovinske štete.

Ove prigovore (istaknute i u žalbi protiv prvostupanjske presude) pravilno je otklonio drugostupanjski sud uz obrazloženje da je nakon dostave novog tužbenog zahtjeva održano nekoliko ročišta na kojima su se tuženici protivili tužbenom zahtjevu za naknadu neimovinske štete. Naime, da bi postojala bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP, potrebno je da nezakonito postupanje suda (propuštanje dostave podneska protivne strane) doista rezultira nemogućnošću stranke da raspravlja pred sudom. Stranci nije onemogućeno raspravljanje pred sudom ako je ona tijekom kasnijeg postupka upoznata sa sadržajem podneska koji joj je sud propustio dostaviti. Stoga ni prvotuženik koji se o zahtjevu postavljenom u tom podnesku imao priliku raspravljati na nekoliko ročišta više ne može pozivati na propust suda da mu podnesak dostavi.

Nadalje, ne postoji propust suda kojom bi bila povrijeđena pravila ZPP u slučaju kada nije dostavio žalbu jedne stranke drugoj koja je na istoj strani u parnici. Ovo stoga što je odredbom čl. 359. st. 1. ZPP propisana obveza prvostupanjskog suda da primjerak pravovremene, potpune i dopuštene žalbe dostavi (samo) protivnoj stranci (dakle onoj koja se nalazi u suprotstavljenoj stranačkoj ulozi), koja onda može u roku od osam dana podnijeti sudu odgovor na žalbu.

Revizijski prigovori kojima tuženici dovode u pitanje odabir dokaza (svjedoka) i način na koji je sud na temelju njih (iskaza) utvrdio relevantne činjenice u odnosu na postojanje nedopuštenog uznemiravanja tužiteljice na radnom mjestu su, po svojoj prirodi, prigovori pravilnosti ocjene provedenih dokaza i pravilnosti i potpunosti utvrđenih činjenica.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). O pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati (čl. 385. ZPP).

Na navedenim prigovorima iscrpljen je sadržaj revizija tuženika. Uvodno istaknuti razlog pogrešne primjene materijalnog prava tuženici nisu posebno obrazlagali. Stoga je ovaj sud, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu, ocijenio da su nižestupanjski sudovi usvajanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenili materijalno pravo.

Pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su činjenice iz kojih proizlazi da je tužiteljica bila zaposlena na radnom mjestu socijalnog radnika u Centru za socijalnu skrb V. od 1. lipnja 1984. do 1. lipnja 2007. kada je otišla u mirovinu; da je drugotuženik ravnatelj kod prvotuženika od 1994.; da su se međuljudski odnosi kod prvotuženika pogoršali početkom 2003.; da su zbog pogoršanja međuljudskih odnosa dvije zaposlenice iz Centra za socijalnu skrb V. otišle raditi u O. (svjedokinje M. S. i J. O.); da je drugotuženik imao svakodnevno sukobe s tužiteljicom - sve dok nije otišla na bolovanje; da je drugotuženik tužiteljicu vrijeđao riječima „tko te j... kad ne znaš raditi", „boli me k..., plaćeni ste da dobijete živčani slom", te „kada bi znali što mislim o vama da bi vam se gadilo"; da je sam drugotuženik potvrdio da je ove riječi izgovorio; da je 22. ožujka 2005. održan sastanak stručnog vijeća prvotuženika na kojem je zaključeno da su međuljudski odnosi između zaposlenika i ravnatelja narušeni, zbog neprimjerenog ponašanja ravnatelja, da je očita netrpeljivost ravnatelja prema tužiteljici što svi uočavaju, dok se oni koji su prisutni dok je vrijeđa osjećaju se izuzetno loše i da je ovakvo stanje oko dvije godine (2003. do 2005.); da je tužiteljica podnijela tužbu zbog uznemiravanja i obavijestila prvotuženika da prekida rad; da je nakon toga - 1. rujna 2005. - održana sjednica upravnog vijeća na kojoj je odlučeno da se komunikacija između ravnatelja i tužiteljice obavlja preko posrednika; da se tužiteljica vratila na posao te da je i nakon toga ravnatelj je tužiteljici vraćao rješenja zbog (po njegovoj ocjeni) propusta u pravopisu, da je u tom u tom razdoblju tužiteljica je bila potpuno rastrojena i nije mogla raditi; da je nakon toga, tužiteljica otišla na bolovanje 24. siječnja 2006. i bila na bolovanju do 1. listopada 2007.; da je radila 2. listopada 2007., a od 15. listopada 2007. do 15. studenog 2007. bila na godišnjem, a da je od 16. studenog 2007. ostvarila pravo na mirovinu; da je tužiteljica jedina zaposlenica koju je od 2005. ravnatelj ocijenio nezadovoljavajućom ocjenom; da su se kod tužiteljice pojavile psihičke smetnje usporedno sa vremenskom razdobljem uznemiravanja i postupno dobivale na intenzitetu, sve dok nije napustila radno mjesto; da su se smetnje ogledale u emocionalnoj patnji, anksioznosti, depresivnosti i poremećaju spavanja, izbjegavanju emocionalnih i socijalnih interakcija, koje smetnje se uobičajeno javljaju kod osoba izloženih sustavnom i dulje vremenskom zlostavljanju te da je tužiteljica gubila zaradu zbog odlaska na bolovanje u ukupnom iznosu od 37.027,00 kn (siječanj 2006. do listopad 2007.).

Polazeći od naprijed navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su utvrdili da je tužiteljica učinila vjerojatnim postojanje uznemiravanja, a da tuženici - na kojim je ležao teret dokazivanja da uznemiravanje nije postojalo, to nisu dokazali (čl. 30. st. 12. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04, 68/05 - dalje: ZR)

Odredbom čl. 2. st. 1. ZR zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija radnika na temelju rase, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, bračnoga stanja, porodičnih obveza, dobi, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, rođenja, društvenog položaja, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu te tjelesnih ili duševnih poteškoća. Prema st. 2. ovog članka izravna diskriminacija, je svako postupanje uvjetovano nekim od temelja iz stavka 1. kojim se radnik stavlja ili je bio stavljen ili bi mogao biti stavljen u nepovoljniji položaj od druge osobe (radnika) u usporedivoj situaciji.

Prema odredbi čl. 4. st. 1. ZR uznemiravanje predstavljaj diskriminaciju u smislu čl. 2. ZR, a uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od temelja iz čl. 2. st. 1. ZR koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva radnika, a koje uzrokuje strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

Dakle, uznemiravanje u smislu citiranih zakonskih odredbi je svako aktivno ili pasivno ponašanje prema radniku ili grupe zaposlenih kod poslodavca koje se ponavlja, a koje za cilj ima ili predstavlja povredu dostojanstva, ugleda, osobnog i profesionalnog integriteta, zdravlja, položaja zaposlenog i koje izaziva strah ili stvara neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje ili pogoršava uvjete rada

Po mišljenju ovoga suda, nesumnjivo je da riječi kojima se drugotuženik obraćao tužiteljici „tko te j... kad ne znaš raditi", „boli me k..., plaćeni ste da dobijete živčani slom", te „kada bi znali što mislim o vama da bi vam se gadilo“, općenito predstavljaju neprimjerenu (negativnu, omalovažavajuću, obezvređujuću i uvredljivu) komunikaciju. Imajući u vidu navedeno, te uvažavajući ukupan odnos drugotuženika prema tužiteljici, nesumnjivo su ostvareni svi elementi diskriminatornog ponašanja u smislu odredbe čl. 4. ZR. Prema odredbi čl. 5. ZR, u slučajevima diskriminacije iz čl. 2. i 4. ZR radnik može zahtijevati naknadu štete radnik prema odredbama čl. 109. ZR.

Odredbom čl. 109. st. 1. ZR propisano je da je poslodavac dužan radniku naknaditi štetu koju pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom po općim propisima obveznoga prava, te da se ova obveza odnosi i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa (čl. 109. st. 2. ZR).

Prema odredbi čl. 1061. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05) za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika, a prema odredbi st. 2. toga članka oštećenik ima pravo zahtijevati popravljanje štete i neposredno od zaposlenika ako je štetu prouzročio namjerno. Trećom osobom u smislu navedene odredbe treba smatrati i drugog radnika kod istog poslodavca kojem je uzrokovana šteta.

Nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili citirane odredbe materijalnog prava kada su tuženike obvezali na solidarnu naknadu (materijalne i nematerijalne) štete koju tužiteljica trpi zbog narušenog zdravlja kao posljedice uznemiravanja kojem je bila izložena na svom radnom mjestu.

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je revizije tuženika odbiti kao neosnovane.

U Zagrebu, 11. studenoga 2015.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.