I Kž-904/2001-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-904/01-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Senke Klarić-Baranović, Zlate Lipnjak-Bosanac, Ane Garačić i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okr. S. K., zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ i dr., odlučujući o žalbi okrivljenika podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 22. listopada 2001. godine broj K-41/01, u sjednici održanoj dana 21. veljače 2002. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića, te zamjenika branitelja mr. T. S., I. K., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba okr. S.K., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Rijeci utvrđeno je da je okr. S.K. uslijed privremene duševne poremećenosti, akutnog psihotičkog poremećaja počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi s čl. 33. KZ u neubrojivu stanju, pa je u stavku II. izreke odlučeno temeljem čl. 460. st. 2. ZKP u svezi s čl. 457. st. 2. ZKP da se po pravomoćnosti presude predmet ustupi nadležnom županijskom sudu radi postupanja po Zakonu o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama.

Protiv te presude žalbu je podnio branitelj optuženika mr. T.S., odvjetnik iz R., iz žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u svom pismenom prijedlogu stavljenom temeljem čl. 373. st. 1. ZKP, predložio je da se žalba okrivljenika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Na zahtjev okrivljenika, temeljem čl. 374. st. 1. ZKP, o sjednici vijeća drugostupanjskog suda uredno su obaviješteni okrivljenik i njegov branitelj, pa je sjednici pored zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, uvodno naznačenog, bio nazočan i zamjenik branitelja optuženika I.K., odvjetnik iz Z., kao i sam okrivljenik. Žalba okrivljenika nije osnovana.

Žalbenom osnovom pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj ustvari upire na drugačiju preocjenu iskaza oštećenika M.K., od one koju je izveo sud prvog stupnja, sadržane posebno u tvrdnji da oštećenik kao otac nastoji umanjiti značaj postupanja okrivljenika, što je suprotno svim utvrđenim činjenicama.

Pritom žalba apostrofira da je u inkriminiranom događaju okrivljenik upotrijebio sedam noževa, plus škare, ali radilo se samo o zadavanju lakih tjelesnih povreda, kraj daljnje utvrđene činjenice da je žalitelj dvostruko mlađi od oštećenika što sve, po stajalištu žalitelja pobijana presuda nije respektirala iz čega onda žalitelj izvodi zaključak da je okrivljenik namjeravao djelo dovršiti to bi i učinio.

Uz navedeno na drugostupanjskoj sjednici vijeća stavljen je i prigovor glede zadanih povreda na glavi oštećenika, koje su s obzirom na nalaz i mišljenje sudsko-medicinskog vještaka mogle nastati udarom tupo-tvrdog predmeta, a ne noža kako se to u cjelini zaključuje po sudu prvog stupnja.

Suprotno izloženom stajalištu žalbe, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, potrebno je reći da se cijeli inkriminirani događaj ustvari odvijao u jednom kontinuitetu, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka M.K., time da je početni napad okrivljenik započeo metalnim predmetom, kojim ga je tukao po glavi.

Slijedom toga i povrede konstatirane po sudsko-medicinskom vještaku dr.mr.sc. D.C., pored reznih rana glave, hematoma iznad desnog oka, na tjemenom dijelu glave, postoji i više sitnih ogrebotina koje predstavljaju laku tjelesnu povredu, a mogle su sukladno mišljenju sudsko-medicinskog vještaka doista nastati udarom tupo-tvrdog predmeta, kako je to prethodno i opisao svjedok M.K.

Sve ostale povrede u vidu reznih rana glave, reznih rana leđa, ubodne rane desne lopatice, višestruke razderotine glave, razderotine desne šake, rezne rane stražnje strane podlaktice, ubodno reznu ranu vrata, ubodno reznu ranu iznad ključne kosti oštećenik je zadobio uporabom noža ili škara, jer se radi o sredstvima podobinim za nanošenje takovih ozljeda opisanih karakteristika.

Stoga s pravom sud prvog stupnja nalazi utvrđenim, temeljem prethodno citiranog nalaza i mišljenja sudsko-medicinskog vještaka, da je najveći broj ozljeda tijela u vidu lakih tjelesnih povreda nastao upravo od uporabe noža i škara, kao sredstva podobnih za nanošenje opisanih ozljeda, ali i za izazivanje teških, pa i smrtonosnih tjelesnih povreda, u regijama vrata i glave, kao najvitalnijih dijelova ljudskog tijela, kako to s pravom zaključuje sud prvog stupnja na str. 14, alineja posljednja pobijane presude, koji zaključak prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

U svezi druge isticane žalbene tvrdnje da kod žalitelja nije postojao motiv zbog kojeg bi ovaj htio lišiti života oštećenika, oca, jer su postojale takve okolnosti da je on djelo mogao i ostvariti da ga je htio.

Suprotno izloženom stajalištu žalitelja, bitno je naglasiti da motiv za počinjenje djela na strani okrivljenika upravo zbog nedostatka njegove krivnje, uslijed stanja neubrojivosti u vrijeme počinjenja djela, nije uopće moguće ocjenjivati, pa se s te strane ovakovi žalbeni prigovori ukazuju neosnovanima.

Naime, cijeneći cjelokupno utvrđeno činjenično stanje proizlazi da je okrivljenik objektivno poduzeo sve radnje kojima je ostvario zakonsko obilježje kaznenog djela ubojstva u pokušaju, ali je on u odnosu na konkretno kazneno djelo bio neubrojiv zbog utvrđene privremene duševne poremećenosti, akutnog psihotičkog poremećaja, zbog kojih je on u vrijeme počinjenja djela uslijed tih patoloških bolesnih doživljavanja bio nesposoban shvatiti značenje djela i vladanja svojom voljom.

Prema tome, kod okrivljenika kao neubrojive osobe, tempore criminis postojao je voljni element koji se prema vani manifestirao kao želja da nešto učini ocu, a radilo se zapravo o bolesnoj volji koja je bila rezultat naprijed opisanog psihičkog stanja uslijed kojeg on nije mogao ispravno i smišljeno rasuđivati, a isto tako niti odlučivati, zbog kojeg razloga nije ni kazneno odgovoran za odnosno kazneno djelo, za razliku od voljnog, misaonog procesa zdrave, ubrojive osobe.

To istovremeno znači da neubrojivi počinitelj kaznenog djela nema onu intelektualnu komponentu koja se traži, a niti u cijelosti ispunjenu volutativnu sposobnost kao pretpostavku za ubrojivost. Pritom je važno reći da i neubrojivi počinitelj zna što radi i zašto to radi, pa se s te strane može reći da je kod njega postojala određena svijest i volja, već u trenutku kada je prišao krevetu na kojem je otac ležao, počeo ga udarati po glavi, a kasnije nastavio rukama i nogama, te uzimanjem noževa i škara. Opisana svijest i volja u trenutku počinjenja djela bila je kod okrivljenika pogrešno formirana upravo zbog bolesnog duševnog stanja, zbog čega se ne radi kod njega o pravno relevantnoj svijesti i volji koja bi bila izvan granica njegove trenutne duševne poremećenosti, u vidu akutnog psihotičkog poremećaja tempore criminis.

Iz svega izloženog proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, posebno one vezane za objektivni učin kaznenog djela, kao i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, o načinu postupanja okrivljenika, izboru sredstava, te zadanim povredama tijela, te posljedice koje su iz ovakvog postupanja okrivljenika mogle nastati, što sve ukazuje na neosnovanost žalbe okrivljenika iz žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

S obzirom na sve naprijed izloženo s pravom je sud prvog stupnja temeljem odredbe čl. 460. st. 2. ZKP u svezi s čl. 457. st. 2. ZKP utvrdio da je okrivljenik počinio odnosno kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi s čl. 33. KZ u neubrojivu stanju, a u st. 2. izreke po pravomoćnosti uputio predmet nadležnom županijskom sudu prema Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.

Stoga je na temelju čl. 387. ZKP presuđeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 21. veljače 2002. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić, v.r.

Katica Jelić, v.r.