I Kž-317/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 317/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja kao predsjednika vijeća, te mr Branka Zmajevića, Milana Petranovića, Stanka Jesenkovića i Erike Kocijančić kao članova vijeća i stručnog suradnika Branke Papeš kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. P.D. i dr. zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. i čl. 83. st. 1. KZH, odlučujući o žalbama optuženika P.D. i M.I., podnesenim protiv presude Vojnog suda u Bjelovaru od 21. travnja 1992. K-3/92, u sjednici održanoj 3. studenog 1992. saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske M.P.,

p r e s u d i o j e:

Uvažavaju se djelomično žalbe opt. P.D. i opt. M.I., preinačuje se prvostepena presuda u odluci o kazni, te se opt. P.D. za krivično djelo opisano pod toč. 1. izreke presude, zbog kojeg je oglašen krivim temeljem čl. 35. st. 1. KZH utvrđuje kazna zatvora u trajanju od devet godina, a za krivično djelo opisano pod toč. 2. izreke presude, zbog kojeg je oglašen krivim, temeljem čl. 83. st. 1. KZH utvrđuje kazna zatvora u trajanju od dvije godine, pa se opt. P.D. temeljem čl. 35. st. 1. uz primjenu čl. 48. st. 2. toč. 3. KZ SFRJ preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ) i opt. M.I. za krivično djelo iz čl. 35. st. 1. KZH zbog kojeg je prvostepenom presudom oglašen krivim temeljem čl. 35. st. 1. KZH osuđuju i to: opt. P.D. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset godina, a opt. M.I. na kaznu zatvora u trajanju od devet godina, u koje kazne im se uračunava po čl. 50. st. 1. KZJ vrijeme provedeno u pritvoru od 23. siječnja 1992. g. pa nadalje.

U ostalom dijelu odbijaju se žalbe opt. P.D. i opt. M.I. kao neosnovane, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e:

Vojni sud u Bjelovaru pobijanom presudom oglasio je krivima opt. P.D. i opt.

I Kž 317/92

M.I. i to opt. P.D. zbog kriv. djela ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH i utvrdio mu za to djelo kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina i kriv. djela silovanja iz čl. 83. st. 1. KZH te mu za to djelo utvrdio kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, a opt. M.I. zbog kriv. djela ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH, te osudio opt. P.D. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina, a opt. M.I. na kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina. Po čl. 69. KZJ od opt. P.D. oduzet je puškomitraljez M-53, a od opt. M.I. automatska puška.

Na temelju čl. 98. st. 1. ZKP optuženicima je naloženo da plate s naslova naknade troškova krivičnog postupka iznose pobliže navedene u izreci pobijane presude.

Protiv te presude žalbe su podnijeli optuženici.

Opt. P.D. žali se zbog povrede krivično zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i troškovima postupka, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje, odnosno da se presuda preinači i optuženik oslobodi optužbe, ili da mu se izrekne blaža kazna.

Opt. M.I. žali se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke suda o kazni i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, ili da se preinači i njemu izrekne blaža kazna.

Javni tužitelj Republike Hrvatske, o svom pismenom prijedlogu stavljenom na temelju čl. 370. st. 2. ZKP, predložio je da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.

Iako je u smislu čl. 371. st. 1. Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP) opt. P.D. u žalbi stavio zahtjev da o sjednici vijeća bude obaviješten on i njegov branitelj, sjednica vijeća održana je u njihovoj odsutnosti na temelju odredbe čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske, prema kojoj se u postupku o žalbi ne primjenjuju odredbe Zakona o krivičnom postupku o obvezi obavješćivanja stranaka o sjednici vijeća (čl. 371. ZKP).

Žalbe optuženika su djelomično osnovane.

Nisu u pravu optuženici kada se žale zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na temelju rezultata glavne rasprave prvostepeni sud izveo je pravilan zaključak da su optuženici učinili krivična djela koja su navedena u izreci prvostepene presude i da su krivično odgovorni. Za svoja činjenična utvrđenja prvostepeni sud naveo je iscrpne i razumljive razloge, koje kao valjane i potkrijepljene izvedenim dokazima u svemu prihvaća i ovaj drugostepeni sud. Žalbenim navodima protiv prvostpeene presude optuženici nisu doveli niti u sumnju

I Kž 317/92

pravilnost utvrđenih činjenica, odlučnih za donošenje zakonite i valjane presude.

U vezi s ovom žalbenom osnovom opt. P.D. u prvom redu ističe da ako je i govorio o tome da nekoga treba likvidirati nikada nije mislio na lišenje života, a posebno to nije mislio kritične večeri kada je oštećenik lišen života. Nadalje ukazuje u svojoj žalbi da su se toga dana on i opt. M.I. vratili sa fronte radi sahrane svojih poginulih drugova. Prema navodima ovog optuženika opt. M. imao je razloga da obračuna sa pokojnim Š., jer je sa njim imao neke nerazjašnjenje "račune". On je bio taj koji je opt. P.D. "gurnuo" da uđe u kuću oštećenika, jer je sam želio ostati anoniman. Opt. P., kako tvrdi, bio je uvjeren da je oštećenik Š. naoružan i da mu treba pretresti kuću. Posebno ukazuje kako nije djelovao po nekom prethodnom dogovoru. Međutim, u odnosu na te navode žalbe opt. P.D., treba reći, prije svega da je prvostepeni sud pravilno imao u vidu pitanje uračunljivosti optuženika (bitno smanjena uračunljivost) kritične zgode pa time i povišenu afektivnu tenziju, koja je bila uslovljena nizom proteklih traumatskih događaja vezanih za rat i ratna događanja, a pogotovo prisustvom na skupnoj sahrani svojih poginulih suboraca.

Što se tiče tvrdnje žalbe, da optuženik P. nije djelovao po nekom prethodnom dogovoru treba navesti da je prvostepeni sud na temelju provedenih dokaza, a posebno obrane optuženika, danih tokom istražnog postupka, pravilno zaključio da su optuženici postupali kao suizvršioci i da je između njih postojao dogovor da oštećenika liše života, te da je svaki od njih poduzeo određene radnje u cilju realizacije dogovora. Obrane optuženika koje su oni dali u istražnom postupku, u kojima su do pojedinosti opisali svoje prethodne radnje i dogovor oko izvršenja djela, u cijelosti se podudaraju sa radnjama što su učinili prilikom izvršenja djela. SVaki od njih je preuzeo određenu ulogu u radnji izvršenja djela - opt. P. izvodi oštećenika iz kuće, prevozi ga automobilom do mjesta gdje su ga lišili života, zajednički ga puštaju iz automobila, da bi ga opt. M. usmrtio iz automatske puške. Očigledno je da svaki od njih, što je vidljivo iz realizacija dogovora, želi djelo kao svoje. Dakle, obzirom na sve navedeno pravilno prvostepeni sud utvrđuje da oni postupaju kao suizvršioci.

Opt. P. u žalbi navodi da je samo opt. M. imao posebnih motiva da obračuna sa optuženikom. To su puke tvrdnje ničime potkrijepljenje, a žalitelj ih iznosi u namjeri da prikaže kako dogovor za lišenje života oštećenika između njih - optuženika - nije postojao. Međutim, kako je već navedeno, nedvojbeno je da je taj dogovor postojao i optuženici su postupali u skladu s tim dogovorom.

U pogledu tvrdnje opt. M.I. kako je on smatrao da opt. P. želi samo oduzeti oružje od oštećenika, a kasnije da ga samo želi odvesti na policiju, te da ga je ovaj prisilio da puca na oštećenika, treba reći da je prvostepeni sud pravilno utvrdio kako je djelo rezultat dogovora i zajedničkog djelovanja obojice optuženika. Opt. M. je taj koji skreće pažnju na oštećenika, koji zna gdje ovaj živi i na to upućuje opt. P., te konačno usmrćuje oštećenika. Navode njegove obrane, da je to učinio pod prijetnjom drugog optuženika pravilno nije prihvatio prvostepeni sud, posebno obzirom na njegovu obranu danu u istražnom postupku, a i obzirom na okolnost koju ističe vještak sudske medicine kada kaže

I Kž 317/92

da se osoba koja je usmrtila oštećenika pucanjem iživljavala nad nemoćnom žrtvom.

U odnosu na prijedlog opt. M. da se vještak neuropsihijatar sasluša na glavnoj raspravi neposredno kako bi se razjasnile osobine ličnosti optuženika, treba reći da je taj vještak ocijenio vrlo pažljivo sve crte ličnosti optuženika, prilike u kojima je djelo izvršeno, s posebnim naglaskom na surovu ratnu realnost u kojoj se takova ličnost, kao optuženik, našla. Svi ti elemeti nalaza pravilno su doveli do zaključka i utvrđenja suda da je optuženikova uračunljivost u vrijeme izvršenja djela bila bitno smanjena. Obzirom na to ne postoji potreba da se neposredno sasluša vještak na glavnoj raspravi a posebno jer je nalaz doista vrlo detaljan i stručan, pa ga je osnovano u cijelosti prihvatio prvostepeni sud.

U odnosu na kriv. djelo silovanja opt. P.D. u svojoj žalbi tvrdi kako je spolni odnos bio dobrovoljan, uz pristanak, pa čak i nagovor oštećenice. Pri tome želi uvjeriti sud da se u kuću oštećenice nije vratio s oružjem u rukama, što prema žalbenoj tvrdnji proizlazi iz iskaza oštećenice koja tvrdi da je imao pušku, a on je kritične zgode jedino imao puškomitraljez, koji je ostavio izvan prostora kuće.

Osnovano međutim, prvostepeni sud, usprkos činjenice da je oštećenica govorila o pušci, utvrđuje kako je bitno i nedvojbeno utvrđeno da je optuženik u kuću ušao sa oružjem u rukama. Potpuno je jasno da oštećenica koja je neposredno prije toga doživjela šok, kada su joj iz kuće odveli supruga, nije bila u stanju da precizno registrira o kakvoj vrsti oružja se radi, ali je odlučno to, da je u toku cijelog postupka tvrdila kako je optuženik u kuću ušao s oružjem. Tu okolnost potvrđuje u svojoj obrani i opt. M.I. kojem je, kako on tvrdi, sam opt. P. govorio da je u kući odložio svoj puškomitraljez prije spolnog odnosa. Navode optuženika da je spolni odnos bio dobrovoljan, čak i potican od oštećenice, s pravom je otklonio prvostepeni sud jer postupci optuženika koji su prethodili događaju, odvođenje supruga upotrebom oružja, povratak sa oružjem u kuću, primjena sile i prijetnje koje opisuje oštećenica, nedvojbeno su rezultirali time da je savladan svaki otpor oštećenice. Oštećenica je opravdano bila svjesna da bi pružanjem značajnijeg otpora mogla dovesti do još grubljih postupaka optuženika prema njoj, pa čak i do neposrednog napada na njen život. Prema tome, ne može se niti govoriti o dobrovoljnom pristanku na spolni odnos, a još manje o nekoj inicijativi što bi je oštećenica pružala.

Iz svega izloženog proizlazi da je prvostepeni sud u potpunosti i pravilno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za ocjenu je li počinjeno predmetno krivično djelo i jesu li optuženici krivično odgovorni.

Stoga nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije u pravu opt. P. kada se žali zbog pogrede krivičnog zakona. On naime samo ističe ali ne obrazlaže taj žalbeni osnov, a ovaj drugostepeni sud, ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 376. ZKP, nije našao da bi bile ostvarene povrede zakona u odnosu na bilo kojeg optuženika, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

I Kž 317/92

Žalitelji su u pravu kada se žale zbog odluke o kazni.

Prvostepeni sud je potpuno utvrdio sve okolnosti koje su bile od utjecaja pri odlučivanju o kazni, ali je propustio u dovoljnoj mjeri cijeniti okolnost da su obojica optuženika u vrijeme izvršenja kriv. djela bila, prema nalazu liječnika psihijatra, bitno smanjeno uračunljiva. Tu okolnost sud je trebao značajnije cijeniti kao olakotnu, pa po utvrđenju ovog drugostpeenog suda kazne zatvora kako su utvrđene i izrečene u izreci ove drugostepene presude primjerene su društvenoj opasnosti djela što su ga počinili optuženici, a posebno njihovim ličnostima. Te kazne, po nalaženju ovog suda ostvariti će sve vidove svrhe kažnjavanja predviđene u čl. 33. u vezi sa čl. 5. st. 2. KZJ.

Opt. P.D., iako ističe, ne obrazlaže žalbeni osnov zbog odluke o troškovima krivičnog postupka, koji su inače pravilno utemeljeni na odredbi čl. 98. st. 1. ZKP.

S pravom je prvostepeni sud na temelju čl. 69. KZJ oduzeo oružje od optuženika, jer se radi o predmetima koji su upotrijebljeni pri izvršenju krivičnih djela.

Zbog svega navedenog trebalo je odlučiti kao u izreci ove drugostepene presude, temeljem čl. 384. i 387. st. 1. ZKP.

U Zagrebu, 3. studenog 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Branka Papeš, v.r.

Milan Gudelj, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši stručni referent:

/Vladimir Vuletin/