Rev-272/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 272/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z.B. iz I.G., kojega zastupa punomoćnik Z.K., odvjetnik u I.G., protiv tuženika Poduzeća INA - Industrija nafte s.p.o. Naftaplin, Zagreb, Šubićeva br. 29, koju zastupa punomoćnik B.B. izvršni direktor tuženika, radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 22. rujna 1992. godine posl. br. Gž 4068/1992 kojom je odbijena žalba tuženice i potvrđena presuda Općinskog suda u Ivanić Gradu od 11. ožujka 1992. godine posl. br. P 373/91, u sjednici održanoj dana 10. studenog 1993.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženice INA - Industrija nafte s.p.o. Naftaplin Zagreb odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Ivanić-Gradu od 11. ožujka 1992. godine posl. br. P 373/91 suđeno je:

"I. Poduzeće INA "Naftaplin" Zagreb, Šubićeva 29, dužno je tužitelju Z.B. iz I. -G., isplatiti s naslova naknade štete iznos od 851.565.- (slovima:osamstotinapedesetjednutisućupetstotinašezdesetpet) HRD sa zakonskim zateznim kamatama po čl. 277. st. 1. ZOO-a, i to na iznos od 850.000.- HRD tekućim od 11. ožujka 1992. g. do isplate, a na iznos od 1.565.- HRD počev od 30. rujna 1989.g. pa do isplate, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 53.031.- HRD, a sve to u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom preko iznosa iz točke I. kao neosnovanim, a za iznos od 50.787.- HRD."

Presudom Okružnog suda u Zagrebu od 22. rujna 1992. godine posl. br. Gž 4068/1992 odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i pobijana presuda suda drugog stupnja potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tuženica zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da sud reviziju prihvati i pobijanu presudu preinači na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan a tužitelju naloži platež parničnog troška uključujući i trošak revizijskog postupka.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženice sud prvog stupnja dostavio je temeljem čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (dalje: ZPP) na odgovor tužitelju i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Tužitelj nije odgovorio na izjavljenu reviziju niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj sud nalazi da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede Zakona o parničnom postupku. Naime, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju povredu ovaj revizijski sud temeljem odredbe čl. 386. spomenutog zakona pazi po službenoj dužnosti. O svim ostalim procesnim povredama, zbog kojih se može izjaviti revizija, bez obzira da li je riječ o onima apsolutno ili relativno bitnog značenja revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino onda kada se revident na takve povrede određeno i konkretno poziva. Tuženica se ne poziva i ne obrazlaže posebno niti jednu od takovih povreda, konkretno je nenaznačuje, dakle, revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren. Neosnovana je tvrdnja tuženice da se pobijana presuda temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pa da je time ostvaren revizijski razlog iz odredbe čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnim utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je tužitelj 26. svibnja 1989. godine kao radnik tuženika pretrpio nesreću na poslu,

- da je do nesreće na poslu došlo na način da je tužitelj trebao u skladišnom prostoru tuženika postaviti TT vod na visini od 2,5 m, da je skladišni prostor gdje je tužitelj trebao obaviti navedeni rad bio natrpan teškim predmetima velikih dimenzija u toj mjeri da tužitelj nije bio u mogućnosti postaviti ljestve kako bi se popeo na potrebnu visinu radi postavljanja TT voda,

- da je upravo zbog nemogućnosti da postavi ljestve tužitelj prilikom obavljanja posla stao na dio elektromagnetne kočnice koja je u normalnim uvjetima fiksirana držeći da je ista fiksirana te da je zbog toga što dio elektromagnetne kočnice nije bio fiksiran (a izgledalo je kao da je fiksiran) izgubio oslonac i pao sa visine od oko 1,5 m,

- da je tužitelj u nesreći na poslu zadobio krvne podljeve obje podlaktice, mnogoiverni intraartikularni prijelom desne palčane kosti s pomakom, prijelom lađice lijevog ručnog zgloba te prijelom desne palčane kosti koji je bio kompliciran ranom na podlaktici, da se radi o teškim tjelesnim povredama,

- da je zbog zadobivenih povreda tužitelj trpio fizičke boli i to jake dva tjedna, srednje dva tjedna i manje bolove u trajanju oko tri mjeseca,

- da je tužitelj pretrpio jaki strah koji je trajao dva dana, strah srednje jačine u trajanju osam dana i manji strah oko deset dana time da je ostao i strah od nove nesreće na poslu,

- da su tužitelju kao posljedica zadobivenih povreda ostali izraziti deformitet desne podlaktice u distalnom dijelu uz slabost i atrofiju muskulature desne podlaktice i šake, smanjenje grube snage, gibljivost u desnom ručnom zglobu je ograničena, postoji artroza ručnog zgloba, gruba snaga lijeve podlaktice i šake je također smanjena,

- da su trajne posljedice izazvane navedenom povredom smanjile opću životnu i radnu sposobnost tužitelja za 30% te da je tužitelj rođen 1959. godine.

Na tako utvrđeno činjenično stanje niži su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.

U ovoj se pravnoj stvari radi o šteti koju je pretrpio tužitelj kao radnik na radu - nesreća na poslu - pa se odgovornost tuženice za naknadu štete tužitelju procjenjuje prema odredbi čl. 6. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", br. 19/83 i 17/86 - dalje: ZNR). Prema navedenoj odredbi radna organizacija je dužna profesionalnog ili drugog oboljenja radnika, ako ne dokaže da je šteta nadoknaditi štetu zbog povrede,

nastala iz razloga koji je oslobađaju odgovornosti (viša sila, radnja ili djelovanje treće osobe i krivnja radnika).

Tuženik u ovom postupku neosnovano tvrdi da se ostvario razlog za njegovo oslobađanje od odgovornosti za štetu jer da je šteta nastala krivnjom radnika.

Ovo iz razloga što se ne može pripisati u krivnju oštećenog stajanje na elektromagnetnu kočnicu u situaciji kada tuženik nije osigurao slobodan prostor za postavljanje ljestvi na mjestu gdje je oštećeni temeljem naloga bio dužan postaviti TT vod na visinu od 2,5 m. Okolnost da se oštećeni u nemogućnosti da sam osigura prostor za postavljanje ljestvi (zbog veličine i težine uskladištenih predmeta) odlučio na jedini način da dosegne potrebnu visinu radi obavljanja radova (penjanje po uskladištenim predmetima) ne može se uzeti u krivnju oštećenog. Pritom valja navesti da oštećeni nije imao razloga smatrati da elektromagnetska kočnica nije pričvršćena jer su te kočnice redovito pričvršćene i stabilne a u konkretnom slučaju položaj kočnice i vizuelni pregled iste nisu odavali da je elektromagnetna kočnica nepričvršćena.

Zbog navedenih je razloga ovaj sud suglasan sa ocjenom nižih sudova da se nije ostvarila krivnja tužitelja kao razlog za isključenje odgovornosti tuženika za štetu tužitelju.

Prema tome tuženik je odgovoran za nastalu štetu tužitelju.

Niži su sudovi nadalje pravilno primijenili materijalno pravo kad su uvažavajući sve okolnosti iz čl. 200. Zakona o obveznim odnosima koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (dalje: ZOO) ocijenili da pravičnu novčanu naknadu štete s osnova fizičkih boli tužitelju čini iznos od 200.000 HRD, s osnova duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti iznos od 600.000 HRD i s osnove straha iznos od 50.000 HRD. Naime, navedeni iznosi i po ocjeni ovoga suda predstavljaju pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete tužitelju.

Pritom valja navesti da brojnost i vrst zadobivenih povreda, jačina i trajanje fizičkih boli i trajne posljedice zaostale nakon završetka liječenja te jačina i duljina trajanja pretrpljenog straha opravdavaju dosuđivanje naknade nematerijalne štete u iznosima navedenim u obrazloženju pobijanih presuda nižih sudova i u ovoj presudi.

Zbog navedenih se razloga u ovoj pravnoj stvari nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti i koje revident navodi u reviziji te je temeljem čl. 393. ZPP revizija tuženika odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 10. studenog 1993.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.