Revr-928/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 928/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja T. C. iz P., kojega zastupa punomoćnik N. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sisku, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž- 525/11 od 12. listopada 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-10/07-93 od 9. prosinca 2010., u sjednici održanoj 7. veljače 2017.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu bruto iznosa od 43.267,50 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka (t. I. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 33.760,00 kn (t. II. izreke).

Drugostupanjskom presudom žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe i zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na žalbu.

Protiv presude suda drugoga stupnja i rješenja o troškovima postupka sadržanog u toj presudi tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP), navodeći da odluka o glavnoj stvari u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže reviziju prihvatiti i preinačiti ili ukinuti pobijanu i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

U ovom sporu tužitelj koji je državni službenik zaposlen prema rješenju tuženice na radnom mjestu policajca - specijalca, zahtijeva isplatu pirotehničkog dodatka za poslove razminiranja koje je, na temelju zapovijedi nadređenih, obavljao u određenim vremenskim razdobljima od lipnja 2000. do srpnja 2001.

Nižestupanjski sudovi tužbeni zahtjev ocijenili su neosnovanim zauzevši pri tom shvaćanje da tužitelju, koji je prema rješenju tuženice zaposlen na radnom mjestu policajca specijalca, ne pripada pravo na plaću za posebne uvjete rada za radno mjesto pirotehničara, jer takvo pravo nije regulirano ni jednim pravnim aktom tuženice, niti to pravo može ostvarivati na temelju Pravilnika o radu hrvatskog centra za razminiranje ili prema usporednim plaćama zaposlenika u društvima registriranim za poslove razminiranja čiji pravni akti su obvezujući za njihove zaposlenike, a ne i za zaposlenike Ministarstva unutarnjih poslova. Smatraju da neisplatom pirotehničkog dodatka tužitelju nije narušeno ni njegovo temeljno pravo na plaću iz čl. 10. st. 2. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj 92/05, 142/06, 77/07, 107/07 i 27/08 - dalje: ZDS), te čl. 7. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 81/01 i 114/03 - dalje: ZR), jer je pravo na povoljniju plaću priznato u slučaju premještaja iz čl. 80. ZDS, a ne i za slučaj povremenog izvršavanja poslova koji nisu u opisu radnog mjesta državnog službenika iz čl. 29. ZDS.

Tužitelj u reviziji suštinski postavlja pravno pitanje je li mu tuženica dužna isplatiti plaću pirotehničara za poslove humanitarnog razminiranja koje je obavio po nalogu nadređene osobe, protivno odredbama Zakona o razminiranju, a koji poslovi su različiti od poslova radnog mjesta policajca - specijalca, na kojem je u razdoblju iz tužbe bio raspoređen rješenjem tuženice?

Važnost pravnog pitanja obrazlaže različitom praksom drugostupanjskih sudova i to Županijskog suda u Varaždinu, u odlukama broj Gž-1909/05 od 6. ožujka 2006. i Gž-1594/06 od 2. listopada 2006., u kojima je zauzeto shvaćanje da policijskom službeniku zaposlenom na radnom mjestu policajca - specijalca pripada pravo na isplatu razlike između plaće radnog mjesta na koje je raspoređen rješenjem tuženice i plaće za poslove razminiranja koje je povremeno obavljao po nalogu nadređenog.

O materijalnopravnom pitanju zbog kojeg je revizija podnesena u ovom postupku revizijski sud već je zauzeo pravno shvaćanje u brojnim odlukama, primjerice; poslovni broj Revr-523/05 od 7. veljače 2006. i Revr-332/05 od 11. listopada 2006.

Prema zauzetom pravnom shvaćanju u tim predmetima proizlazi da se plaća policajca kao državnog službenika uređuje propisima koji su prisilnog karaktera, pa s obzirom da ti propisi koji se primjenjuju u konkretnom slučaju ne predviđaju posebni dodatak za uvjete rada na pirotehničkim poslovima, to nije bilo pravne osnove da tuženica tužitelju isplaćuje posebni dodatak za rad na poslovima razminiranja prema odredbama Zakona o razminiranju, kao ni na temelju ostalih zakonskih propisa na koje se poziva tužitelj, a koji se na odnose između stranaka ne mogu primijeniti.

Prema tome, neosnovanost tužbenog zahtjeva drugostupanjski sud temeljio je na shvaćanju koje je podudarno pravnom shvaćanju revizijskog suda.

Zbog toga naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Revizija tužitelja podnesena je i protiv rješenja o troškovima postupka koje je sadržano u odluci o glavnoj stvari.

Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod br. Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

Prema navedenom shvaćanju, rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz članka 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija. To je zato jer se tim rješenjem ne odlučuje o predmetu spora (o biti stvari) pa glede parničnih troškova spor zapravo niti počinje niti se dovršava, a samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva. Slijedom toga se samo u odnosu na predmet spora postupak pravomoćno dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem protiv kojih je, za razliku od rješenja o troškovima parničnog postupka, moguće podnijeti reviziju.

Stoga revizija tužitelja nije dopuštena i na temelju odredbe čl. 392. b st. 1. i st. 3. ZPP valjalo je riješiti kao u izreci.

Zagreb, 7. veljače 2017.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.