Legislator Case Law & Legislation
I Kž-317/1997-3 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal in child molestation case, upholding six-year sentence based on DNA evidence and victim testimony.

Case Number I Kž-317/1997-3
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a first-instance conviction for child molestation and upheld the six-year prison sentence. The defendant argued that the court erred in fact-finding by ignoring his claim of amnesia regarding the sexual act, while the prosecution presented DNA evidence showing a 99.75% match and corroborating witness testimony. The court rejected the defense's argument, noting that the defendant's silence on the specific act while admitting paternity, combined with physical evidence and victim statements, provided sufficient grounds for the conviction.

Legislator headnote

AI generated

Čl. 83. st. 4. KZRH; Čl. 374. ZKP: The court may convict a defendant based on circumstantial evidence and logical inference from silence or partial admissions when direct denial is contradicted by objective forensic proof and consistent witness testimony.

Keywords

AI generated
child molestation paternity evidence circumstantial proof DNA analysis criminal appeal silence as admission sentencing review

Cited Legislation

AI generated
Article 83, paragraph 4 of the Criminal Law of the Republic of Croatia (KZRH)
Article 374 of the Criminal Procedure Act (ZKP)
Article 45, paragraph 1 of the Criminal Execution Law (OKZRH)
Article 90, paragraph 4 of the Criminal Procedure Act (ZKP)
Article 37 of the Criminal Execution Law (OKZRH)
Article 323, paragraph 3 of the Criminal Procedure Act (ZKP)

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 317/1997-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Neve Šibl, kao predsjednice vijeća, te Vesne Vrbetić, Katice Jelić, Senke Klarić-Baranović i Ane Garačić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Z. S., zbog krivičnog djela iz čl. 83. st. 4. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 18. ožujka 1997. godine br. K-35/95, u sjednici održanoj 9. srpnja 1997. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nadu Kolak-Parfenjuk,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba opt. Z.S. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Županijski sud u Varaždinu, presudom od 18. ožujka 1997. godine br. K-35/95 oglasio je krivim opt. Z.S. zbog krivičnog djela protiv dostojanstva ličnosti i morala, obljube s djetetom iz čl. 83. st. 4. u svezi st. 1. i 2. KZRH i na temelju čl. 83. st. 4. KZRH osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci, u koju mu je na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 18. kolovoza 1995. godine, pa nadalje.

Na temelju čl. 90. st. 4. ZKP optuženik je oslobođen dužnosti naknade troškova krivičnog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP i isti padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv te presude žali se optuženik po branitelju L.Š., odvjetniku iz Z., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke suda o kazni i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne kazna zatvora u kraćem trajanju.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, postupajući po čl. 360. st. 2. ZKP, u pismenom podnesku od 4. srpnja 1997. godine br. Ktž-593/97 predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Neosnovano žalitelj u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja u pobijanoj presudi naveo da iz obrane samog optuženika, te iskaza oštećenice i svjedoka proizlazi da je optuženik počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, a da se takva ocjena suda ne poklapa sa sadržajem obrane optuženika, a niti pak sa iskazom oštećenice odnosno svjedoka.

Naime, suprotno tvrdnji iz žalbe, sud prvog stupnja je, analizirajući obranu optuženika, a povezujući je s iskazima oštećenice i svjedoka, te uz dana stručna mišljenja koja je u cijelosti prihvatio, donio zaključak da je optuženik počinio inkriminirano krivično djelo, time da se u razlozima presude nigdje ne navodi da bi optuženik priznao djelo.

Optuženik je u obrani, kako to navodi sud prvog stupnja, naveo da se ne sjeća da bi imao spolni odnos s malodobnom S.Š., ali je također naveo i da misli da mora priznati očinstvo sina kojeg je imenovana rodila i da mu je žao što se to dogodilo. Kada se s tim poveže činjenica da provedenim neuropsihijatrijskim vještačenjem, u ocjeni optuženikove amnezije nisu nađeni psihopatologijski elementi za njezinu medicinsku utemeljenost, te da vještaci nisu našli dovoljno psihopatologijskih elemenata koji bi reducirali ispitanikove sposobnosti da shvati svoje postupke i njima upravlja, obrana optuženika u pravcu da mora priznati dijete dobiva, na određeni način, značenje priznanja budući je njegovo nesjećanje samog spolnog odnosa samo obrana radi obrane. Povezujući njegovu takvu obranu s iskazom oštećenice, kojoj je optuženik očuh, što je nesporno, i čiji iskaz je uz suglasnost stranaka pročitan, a što je u skladu s odredbama čl. 323. st. 3. ZKP budući se svjedok nije odazvala urednom pozivu suda na glavnu raspravu, i koja je iskazala da nije imala spolne odnose s drugim dječacima ili muškarcima, a na pitanje da li je to imala s optuženikom samo je šutjela, neosnovana je tvrdnja iz žalbe da sud na osnovu obrane optuženika i iskaza oštećenice nije mogao donijeti siguran zaključak o postojanju krivičnog djela od strane optuženika.

Uvjerljivost takvog zaključka suda prvog stupnja potkrijepljena je i iskazima svjedoka Lj.Š. i Đ.Š., bake i kume mldb. oštećenice, koje su iskazale da je oštećenica, za boravka u bolnici, na spominjanje optuženika kao oca djeteta zaplakala, počela drhtati i kratko odgovorila "je" i nakon toga potvrdno klimnula glavom odnosno da je s optuženikom jednom sama bila u sobi i da je zatim počela plakati, ne objašnjavajući što se tada dogodilo, koje dokaze žalitelj zanemaruje, a koji su suglasni i nalazima vještaka za tipizaciju tkiva i vještačenju analizom DNA iz kojih proizlazi da je izrazito vjerojatno (99,75%) da je optuženik biološki otac djeteta koje je rodila mldb. oštećenica.

Dakle, upravo analizom i pravilnom ocjenom svih ovih dokaza, te obrane optuženika, kako je ona navedena u obrazloženju pobijane presude, sud prvog stupnja izvodi jedini ispravan zaključak da je optuženik počinio krivično djelo na način i pod okolnostima kako je to opisano u izreci presude suda prvog stupnja, te je takvim svojim ponašanjem ostvario obilježje krivičnog djela obljube s djetetom, iz čl. 83. st. 4. u svezi st. 1. i 2. KZRH.

Slijedom navedenih razloga žalbom nisu osporena utvrđenja odlučnih činjenica pa stoga nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Razmatrajući pobijanu presudu po žalbi optuženika glede odluke o kazni, ovaj sud je prihvatio kao pravilno utvrđene po sudu prvog stupnja, sve okolnosti koje u smislu čl. 37. OKZRH utječu na odmjeravanje kazne, a niti žalba ne ukazuje na postojanje nekih drugih okolnosti koje ne bi bile cijenjene po sudu prvog stupnja, jer navod da su roditelji optuženika stari i slabog zdravstvenog stanja je samo navod bez argumenata, kada se ima u vidu da su roditelji optuženika na radu u Njemačkoj već 27 godina, te da pomažu optuženika i njegovu obitelj, a ovaj sud prihvaća i ocjenu suda prvog stupnja da će se u konkretnom slučaju svrha kažnjavanja iz čl. 31. u svezi čl. 4. st. 2. OKZRH ostvariti izrečenom kaznom zatvora.

Stoga je na temelju čl. 374. ZKP trebalo žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja, te je stoga odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 9. srpnja 1997.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac v.r.

Neva Šibl v.r.