Revr-45/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 45/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, mr. sc. Andrije Erakovića, Gordane Matasić-Špoljarić, dr. sc. Ivana Kaladića i Gordane Gasparini, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. K. iz S., kojega zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika N. d.o.o. Z., kojega zastupa punomoćnik T. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & K. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gžr- 1775/06 od 28. kolovoza 2007., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu (sada Općinskog građanskog suda u Zagrebu), posl. br. Pr-1787/00 od 3. ožujka 2006., u sjednici održanoj 21. kolovoza 2008.,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja, te se preinačuju presuda i rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gžr-1775/06 od 28. kolovoza 2007. i presuda Općinskog suda u Zagrebu (sada Općinski građanski sud u Zagrebu), posl. br. Pr-1787/00 od 3. ožujka 2006. i sudi:

Tuženik je dužan, uz već dosuđeni iznos naknaditi tužitelju štetu u daljnjem iznosu od 44.212,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 3. ožujka 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. do isplate sa zateznom kamatom obračunatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena ali ne više od 15% godišnje te je dužan tužitelju naknaditi trošak cijelog postupka u iznosu od 4.738,00 kn, sve u roku od 15 dana.

II. U preostalom dijelu revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju štetu u iznosu od 94.780,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 3. ožujka 2006. godine, do isplate, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 149.220,00 kn kao neosnovan. Riješeno je da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

Drugostupanjski sud je presudom i rješenjem odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu (st. 2. izreke). Odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u st. 1. izreke u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen za iznos od 19.780,00 kn. Odbio zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe dok je preinačio odluku o trošku postupka i naložio tužitelju da tuženiku naknadi trošak u iznosu od 1.701,50 kn.

Protiv odbijajućeg dijela drugostupanjske presude reviziju izjavio je tužitelj zbog povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da ukine obje nižestupanjske presude, predmet vrati na ponovno suđenje, te traži trošak revizije.

U odgovoru na reviziju, tuženik predlaže da ovaj sud odbije reviziju kao neosnovanu i traži trošak odgovora na reviziju.

Revizija tužitelja je djelomično osnovana.

Ne postoji proturječje između onoga što se u drugostupanjskoj presudi navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Prvostupanjski sud je pravilno interpretirao nalaz i mišljenje grafološkog vještaka a taj provedeni dokaz je povodom žalbe tužitelja drugostupanjski sud ocijenio te ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11., a niti iz čl. 354. st.1 u svezi čl. 375. st.1. Zakona o parničnom postupku 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 2/07 – dalje: ZPP) na koju ukazuje tužitelj. Ovaj sud nije cijenio dio revizijskih navoda da tužitelj nije bio osposobljen u skladu sa Zakonom o zaštiti na radu za rad na privremenom gradilištu, jer ti razlozi ukazuju na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a što ne predstavlja revizijski razlog ( čl. 385. ZPP).

Nižestupanjski sudovi su donoseći odluku o doprinosu tužitelja nastupu štetnog događaja, pogrešno primijenili materijalno pravo.

Odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o radu (“Narodne novine” br. 38/95, 54/95 – dalje: ZR) koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja bilo je propisano da ukoliko radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac mu je dužan naknaditi po općim propisima obveznog prava.

Temeljem odredbe čl. 173. ZOO šteta nastala u vezi s opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću, smatra se da potječe od te stvari odnosno djelatnosti izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, a prema odredbi čl. 177. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje: ZOO) st. 2. i 3. propisano je da se imalac stvari oslobađa odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. Imalac stvari se oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.

Odredbom čl. 6. Zakona o zaštiti na radu (“Narodne novine” br. 19/83) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja bilo je propisano da su radna organizacija i poslodavac dužni naknaditi štetu radniku zbog povrede, profesionalnog ili drugog oboljenja radnika, ako ne dokažu da je šteta nastala iz razloga koji ih oslobađaju odgovornosti (viša sila, radnja ili djelovanja treće osobe i krivnja radnika).

Spomenute zakonske odredbe nižestupanjski sudovi su djelomično pogrešno primijenili kada su obvezali tuženika da tužitelju naknadi štetu iz štetnog događaja od 23. veljače 1996. u omjeru od 50%, smatrajući da je doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja 50%.

Rad sa građevinskom dizalicom predstavlja opasnu djelatnost te prema općim pravilima obveznog prava kao i prema spomenutoj odredbi Zakona o zaštiti na radu tuženik odgovara tužitelju za štetu koju je pretrpio u štetnom događaju po kriteriju uzročnosti.

U ovom predmetu je utvrđeno da je od strane nadležnih osoba bilo strogo zabranjeno radnicima voziti se navedenom teretnom dizalicom, da je tužitelj bio obučen za rad na siguran način, a da je dizalicom upravljao radnik koji nije bio osposobljen za poslove dizaličara.

Ovaj sud slaže se s ocjenom nižestupanjskih sudova da je tužitelj doprinio nastupu štetnog događaja. Tužitelj se zajedno sa teretom (mortom u tačkama i građevinskim alatom) ukrcao u košaru građevinske dizalice na privremenom gradilištu da bi se na taj način odvezao do petog kata objekta u izgradnji, usprkos činjenici što mu je bilo poznato da se košarom građevinske dizalice dostavlja isključivo građevinski materijal, da su radnici bili izričito upozoreni da se ne smiju prevoziti dizalicom te da je i na tabli kraj dizalice bilo napisano da se njome zabranjeno gore koristiti.

Po ocjeni ovog suda doprinos tužitelja nastupu štetnog događaja je u omjeru od 30%, te je tuženik koji je dozvolio da dizalicom, koja je opasna stvar, kritičnog dana upravlja radnik koji nije za to osposobljen dužan tužitelju naknaditi štetu koju je pretrpio u ovom štetnom događaju u omjeru od 70%.

Stoga nisu osnovani revizijski navodi da tužitelj nije ni u kom omjeru doprinio nastupu štetnog događaja.

Neosnovano revident prigovara primjeni materijalnog prava glede visine dosuđene naknade nematerijalne štete, jer su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 200. ZOO utvrdivši naknadu za pretrpljene fizičke boli u iznosu od 25.000,00 kn, za strah iznos od 20.000,00 kn, za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 100.000,00 kn te za duševne boli zbog naruženosti 40.000,00 kn. Uzeli su u obzir trajanje i jačinu pretrpljenih fizičkih boli, straha kao i stupanj naruženosti te činjenicu da je kod tužitelja nakon završenog liječenja došlo do smanjenja životne aktivnosti od 45%, a imali su u vidu činjenicu da je tužitelj u ranoj životnoj dobi od 22 godine pretrpio teške povrede desne šake i oručja, što je imalo za posljedicu dugotrajno i višekratno bolničko liječenje, amputaciju dva prsta, višestruke operacije.

Nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 195. st. 1. ZOO utvrdivši visinu naknade štete za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 4.560,00 kn.

Kada se, obzirom na doprinos tužitelja, spomenuti utvrđeni iznosi umanje za 30%, tada je tuženik dužan tužitelju naknaditi štetu iz ovog štetnog događaja u ukupnom iznosu od 138.992,00 kn.

Iz iznesenih razloga, ovaj sud je primjenom odredbe čl. 395. ZPP preinačio obje nižestupanjske presude i dosudio tužitelju uz već dosuđeni iznos od 94.780,00 kn i daljnji iznos od 44.212,00 kn, jer iznos od 138.992,00 kn predstavlja pravičnu naknadu tužitelju za pretrpljenu štetu u ovom štetnom događaju (čl. 395. st. 1. ZPP).

Odluka o zateznim kamatama temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 153/04) za razdoblje od 3. ožujka 2006. do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate na odredbi čl. 29. u svezi odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05)

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP u svezi odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, jer je tužitelj uspio u sporu u omjeru od 56%, a tuženik u omjeru od 44%. Tužitelju su, uz već utvrđene troškove prvostupanjskog postupka dosuđeni i trošak sastava žalbe i sastava revizije, tako da je njegov trošak ukupno 60.300,00 kn. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na žalbu tužitelja, niti odgovora na reviziju tužitelja, jer taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice. Stoga trošak tuženika iznosi 29.030,00 kn. Kada se ta dva iznosa prebiju, proizlazi da je tuženik dužan tužitelju naknaditi trošak postupka u iznosu od 4.738,00 kn.

U preostalom dijelu revizija tužitelja je kao neosnovana odbijena primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 21. kolovoza 2008.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.