Criminal appeal dismissed; conviction of co-defendant for drug abuse upheld due to insufficient evidence of guilt.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the prosecutor's appeal against the first-instance judgment regarding a co-defendant accused of drug abuse. The lower court found that the evidence, including witness testimonies and expert analysis, failed to establish the co-defendant's guilt beyond reasonable doubt. Consequently, the court upheld the first-instance decision which acquitted the co-defendant while maintaining the conviction of the primary defendant.
Legislator headnote
AI generatedČl. 173. st. 6. KZ; čl. 390. st. 1. ZKP: A criminal conviction requires proof beyond reasonable doubt; an appeal based on insufficient evidence regarding a co-defendant's guilt must be dismissed if the first instance correctly applied the principle of in dubio pro reo.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 937/04-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenome od sudaca Vrhovnoga suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice i Hajrije Novoselec, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Gordane Korotaj, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. K. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 173. st. 2. KZ i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. V. K., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Virovitici od 03. lipnja 2004. godine, broj K-45/03, u sjednici održanoj dana 23. siječnja 2007. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića,
p r e s u d i o je:
I. Povodom žalbi državnog odvjetnika i opt. V. K., a po službenoj dužnosti, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni, te se izriče da je opt. V. K., djelom opisanim u izreci pobijane presude pod toč. 1), počinio kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona (''Narodne novine'' br. 110/97) u svezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (''Narodne novine'' br. 129/00 od 22. prosinca 2000. godine) i u vezi sa čl. 33. st. 1. KZ, pa se za to kazneno djelo, na temelju istih zakonskih propisa, uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. b) KZ, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 30 (trideset) dana.
II. Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. V. K. kao neosnovane, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Pobijanom presudom, opt. V. K. je proglašen krivim da je na način opisan u toč. 1) izreke te presude počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ, u vezi sa čl. 33. st. 1. KZ, pa je na temelju tih zakonskog propisa i uz primjenu propisa o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od trideset dana.
I Kž 937/04-3
Temeljem čl. 173. st. 7. KZ od opt. V. K. oduzeta je 1 zasađena biljka indijske konoplje visine 14 cm, 13 komada sjemenki konoplje i 1 kutija šibica sa 0,19 grama marihuane.
Temeljem čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine'', broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u nastavku: ZKP) optuženik je dužan nadoknaditi trošak kaznenog postupka i to paušalnu svotu u iznosu od 500,00 kuna.
Istom presudom, opt. S. H. je temeljem čl. 354. toč. 3. ZKP oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 6. u vezi st. 5. KZ, pobliže činjenično i pravno opisano pod toč. 2) izreke presude.
Temeljem čl. 463. ZKP, od opt. S. H. je oduzeta zelena biljna materija s duhanom ukupne težine 0,90 grama, zelena biljna materija težine 0,52 grama, opušak ručno izrađene cigarete sa sadržajem zelene biljne mase i duhana u količini od 5 komada, te zelena biljna materija ukupne težine 0,68 grama.
Temeljem čl. 123. st. 1. ZKP troškovi kaznenog postupka vezani za kazneno djelo inkriminirano opt. S. H. padaju na teret proračunskih sredstava suda.
Protiv te presude, žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni u odnosu na opt. V. K. s prijedlogom da se taj optuženik, bez primjene odredaba o ublažavanju kazne, osudi na strožu kaznu, te zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na opt. S. H., s prijedlogom da se presuda u tom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.
Žali se i opt. V. K., po branitelju M. P., odvjetniku u O., zbog povrede Kaznenog zakona, te zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi od kazne.
Opt. S. H., po braniteljici M. B., odvjetnici u O., podnio je odgovor na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana.
Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pisanom očitovanju od 30. studenog 2004. godine, broj KŽ-DO-1987/04, predlaže da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a žalba državnog odvjetnika prihvati prema žalbenom prijedlogu. Kod tog prijedloga ostao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Petar Pulišelić, koji je bio nazočan na sjednici vijeća.
Žalbe nisu osnovane.
U odnosu na osuđujući dio presude.
U okviru isticane žalbene osnove povrede kaznenog zakona, opt. V. K. tvrdi da su se stekli svi zakonski uvjeti za primjenu odredbe čl. 173. st. 8. KZ, pa da je sud prvog stupnja, time što nije primijenio navedenu zakonsku odredbu, povrijedio kazneni zakon na njegovu štetu.
I Kž 937/04-3
Navodi da je on od samog početka ovog kaznenog postupka u potpunosti priznao počinjenje djela, da je zauzeo kritičan stav prema djelu koje je počinio, da je djelo ostalo samo u pokušaju, da nikada nije dolazio u sukob sa zakonom, da je on vrlo mlada osoba pred kojom je život i perspektiva, te da nisu nastupile nikakve štetne posljedice. Smatra da, s obzirom na sve navedeno, postoje svi zakonski uvjeti da ga se oslobodi od kazne.
Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, temeljem čl. 379. ZKP, ovaj sud drugog stupnja nije našao da bi bile počinjene povrede odredaba kaznenog postupka, ali je našao da je na štetu opt. V. K. povrijeđen Kazneni zakon, no iz drugih razloga od onih koje navodi optuženik.
Nije u pravu opt. V. K. kada tvrdi da je sud prvog stupnja povrijedio kazneni zakon kada ga nije oslobodio od kazne. Naime, odredba čl. 173. st. 8. KZ propisuje da sud može osloboditi kazne počinitelja kaznenog djela iz stavka 1., 2., 3., 4., i 5. tog članka koji je dragovoljno bitno pridonio otkrivanju djela. Dakle, može ga se osloboditi od kazne, ali i ne mora. U konkretnom slučaju, optuženik je priznanjem učina inkriminiranog mu kaznenog djela bitno doprinio bržem i sigurnijem utvrđivanju činjeničnog stanja, ali iz stanja spisa ne proizlazi da je optuženik dragovoljno bitno doprinio otkrivanju djela, bar ne u mjeri koja bi upućivala na primjenu čl. 173. st. 8. KZ, na što pledira žalba. Naime, prema podacima u spisu, izvidima kaznenog djela poduzetim od strane djelatnika policije, došlo se do određenih saznanja o samom djelu i počinitelju, pa prema tome, učestvovanje optuženika pri otkrivanju kaznenog djela nema takav značaj koji mu daje žalba, pa stoga niti nema činjenične osnove za primjenu čl. 173. st. 8. KZ.
Slijedom toga, nije osnovana žalba opt. V. K. zbog povrede kaznenog zakona.
No, kako je već prethodno navedeno, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, ovaj sud je našao da je iz drugih razloga, različitih od onih koje navodi optuženik, na njegovu štetu povrijeđen kazneni zakon.
Naime, sud prvog stupnja je povrijedio kazneni zakon kada učin optuženika nije pravno označio kao kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ (''Narodne novine'' br. 110/97) u svezi čl. 25 Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (''Narodne novine'' br. 129/00) i u vezi sa čl. 33. st. 1. KZ i po tim mu propisima izrekao kaznenu sankciju, budući se na počinitelja primjenjuje zakon koji je bio na snazi kada je kazneno djelo počinjeno. Predmetno kazneno djelo je počinjeno nakon donošenja i stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama kaznenog zakona, kojim je u čl. 25. za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ izmijenjena propisana kazna, pa kako u nedostatku pročišćenog teksta zakona oba propisa predstavljaju cjeloviti zakon, to je slijedom odredbe čl. 3. st. 1. KZ, povodom žalbe optuženika, a po službenoj dužnosti, valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci, te opt. V. K. po tim propisima izreći kaznu, kako je to navedeno u toč. I izreke ove presude.
U odnosu na žalbene navode opt. V. K. zbog odluke o kazni, pri čemu optuženik iznosi identične razloge kao i u okviru žalbene osnove povrede kaznenog zakona, valja naglasiti da nema zakonske osnove da se isti prihvate kao osnovani. Naime, u konkretnom slučaju je prema optuženiku primijenjen institut ublažavanja kazne na način da je, uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. b) KZ, osuđen na kaznu zatvora od trideset dana. Dakle, kazna
I Kž 937/04-3
mu je maksimalno ublažena, a prema odredbi čl. 67. st. 3. KZ ne postoje pretpostavke za izricanje uvjetne osude. Stoga, imajući u vidu da ne postoji mogućnost izricanja blaže kazne od one koja je izrečena po sudu prvog stupnja, a isto tako ne postoje zakonske pretpostavke za primjenu instituta oslobođenja od kazne po čl. 173. st. 8. KZ, o čemu je bilo riječi prilikom obrazlaganja žalbene osnove povrede kaznenog zakona, žalba opt. V. K. zbog odluke o kazni nije osnovana.
Isto tako, nije osnovana niti žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni. Državni odvjetnik navodi kako je neprihvatljiva tvrdnja suda prvog stupnja da je marihuana laka droga, čija proizvodnja predstavlja manju društvenu opasnost, te navodi da je sud prvog stupnja nedovoljno cijenio izrazitu društvenu opasnost kaznenih djela zlouporabe opojnih droga i njihovu veliku štetnost za mladu populaciju, zbog čega državni odvjetnik smatra da nema mjesta primjeni odredaba o ublažavanju kazne.
Razmotrivši odluku suda prvog stupnja o kaznenoj sankciji, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, prihvaća sva utvrđenja tog suda o činjenicama koje u smislu čl. 56. KZ utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, koje okolnosti su u prvostupanjskoj presudi pravilno obrazložene. Tako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve olakotne okolnosti na strani opt. V. K. (list 4 presude), te istima, u njihovoj ukupnosti, pravilno dao značaj onih posebno izraženih okolnosti koje opravdavaju primjenu odredbi o ublažavanju kazne, tim više što na strani optuženika nije utvrđena niti jedna otegotna okolnost.
Suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika opojna droga marihuana, a s obzirom na činjenicu da izaziva ovisnost psihološkog tipa, za razliku od npr. heroina koji stvara tzv. tešku, donosno fizičku i psihičku ovisnost, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da marihuana spada u one opojne droge koje predstavljaju manju društvenu opasnost. Po mišljenju ovog suda, sve navedene okolnosti utvrđene po sudu prvog stupnja, listom olakotne, uz činjenicu da nije utvrđena niti jedna otegotna okolnost, u svom zbiru i kvaliteti čine upravo one posebno izražene olakotne okolnosti koje opravdavaju primjenu instituta ublažavanja kazne. Upravo brojnost i karakter utvrđenih olakotnih okolnosti, istima daju značaj osobito olakotnih, pa se ne može smatrati da se u konkretnom slučaju radi općim olakotnim okolnostima koje ne opravdavaju primjenu propisa o ublažavanju kazne, kako to pogrešno smatra državni odvjetnik.
Kazna zatvora u trajanju od trideset dana, koja je bila izrečena i po sudu prvog stupnja uz primjenu propisa o ublažavanju, u svemu je primjerena društvenoj opasnosti djela i ličnosti optuženika, te će njome ostvariti svi vidovi svrhe kažnjavanja.
Iz navedenih razloga, u odnosu na osuđujući dio pobijane presude, nije bilo osnova za prihvaćanjem bilo koje žalbe.
U odnosu na oslobađajući dio presude.
Nije u pravu državni odvjetnik kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, smatrajući da je sud, oslobađajući opt. S. H. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 6. u vezi st. 5. KZ, iz provedenih dokaza izveo pogrešne zaključke.
I Kž 937/04-3
Državni odvjetnik u žalbi ukazuje kako opt. V. K., u svojoj obrani, dosljedno tvrdi da je opt. S. H., inkriminirane zgode, smotao jedan ''joint'' iz kojeg je on povukao nekoliko dimova, te da je taj ''joint'' u vrijeme dolaska policije već bio popušen. Također se u žalbi tvrdi da je takva, po državnom odvjetniku, u svemu uvjerljiva obrana opt. V. K., potkrijepljena toksikološkim vještačenjem. U stvari, u žalbi se ne iznosi ništa novo što sud prvog stupnja nije ocjenjivao, već se samo na temelju subjektivne ocjene dokaznog materijala pobija ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja.
Suprotno tvrdnjama i stanovištu državnog odvjetnika, sud prvog stupnja je, na temelju potpune i pravilne ocjene izvedenih dokaza, sve odlučne činjenice potpuno raspravio, te u konkretnom slučaju s pravom nije našao pouzdano dokazanim da bi opt. S. H. počinio kazneno djelo zlouporabe opojnih droga, koje mu je optužnicom bilo stavljeno na teret. Opt. S. H., u svojoj obrani, poriče da bi počinio inkriminirano mu kazneno djelo, te tvrdi da tog dana nije konzumirao nikakvu drogu, a niti je dao drugima na uživanje. Takva njegova obrana izravno je potvrđena iskazima svjedoka H. T., I. K. i B. J., koji dosljedno i sa sigurnošću, tijekom cijelog postupka, tvrde da inkriminirane zgode nisu uopće konzumirali drogu, a kamoli da bi im ''joint'' dao opt. S. H. Nije u pravu državni odvjetnik kada navodi da je opt. V. K. dosljedan i uvjerljiv u svojoj obrani kojom tereti opt. S. H. Naime, uvjerljivost iskaza opt. V. K. iz istrage dovedena je u pitanje njegovim iskazom danim na glavnoj raspravi, kada je, rekavši ''mislim da je to bila marihuana od H., o opt. S. H. kao počinitelju očito iskazivao s puno manje sigurnosti i uvjerljivosti nego u istrazi. Uvjerljivost iskaza opt. V. K. iz istrage dovedena je u pitanje i njegovim držanjem kod radnje suočenja s opt. S. H., što sve u povezanosti s dosljednošću i određenošću iskazivanja svjedoka H. T., I. K. i B. J., te u povezanosti s dopunom vještačenja po CKV ''Ivan Vučetić'', kojim je otklonjena mogućnost sigurnog zaključivanja da su optuženici i ispitani svjedoci upravo kritičnog dana konzumirali marihuanu, ne daje osnova za uvjerljiv zaključak o postojanju krivnje opt. S. H.
Način zaključivanja, koji iznosi državni odvjetnik u žalbi, samo je jedan od mogućih zaključaka, ali za osuđujuću presudu potrebno je s potpunom izvjesnošću utvrditi da je optuženik počinio kazneno djelo kako mu je optužbom stavljeno na teret. I prema mišljenju ovog suda, činjenice utvrđene na temelju analize i ocjene provedenih dokaza ne pružaju punu izvjesnost da bi opt. S. H. počinio kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 6. u vezi st. 5. KZ, a izvedeni dokazi ne čine niti zatvoreni krug indicija koji je potreban za osuđujuću presudu.
Za svoje utvrđenje, sud prvog stupnja je dao valjano, iscrpno i logično obrazloženje, koje u svemu, kao ispravno, prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja. Tvrdnja državnog odvjetnika u tom smislu ostala je samo u sferi pretpostavke i sumnje, jer za nju nema dovoljno dokaza, a odluka o kaznenoj odgovornosti može se temeljiti samo na činjenici koja je nedvojbeno dokazana.
Prema tome, usvajajući u svemu uvjerljive, logične i iscrpne razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, je našao da je sud prvog stupnja sa svom potrebnom pouzdanošću izveo pravilan zaključak kako nije dokazano da je opt. S. H. počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 6. u vezi st. 5. KZ.
I Kž 937/04-3
Iz navedenih razloga nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio presude.
Slijedom svega iznesenog, temeljem čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 23. siječnja 2007. godine
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Gordana Korotaj, v.r.
Milan Gudelj, v.r.