Rev-3285/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3285/1995-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P.M. iz D.R., Z. br. …, zastupanog po punomoćniku R.S., odvjetniku iz K., protiv tuženice P.V. iz K., T. br. …, zastupane po punomoćniku H.D., odvjetniku iz Z., radi iseljenja iz stana, rješavajući reviziju tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 27. lipnja 1995. godine br. Gž-495/95 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu od 12. siječnja 1995. godine br. P-13/92, u sjednici održanoj dana 1. prosinca 1998. godine,

r i j e š i o j e:

Ukidaju se presuda Županijskog suda u Karlovcu od 27. lipnja 1995. godine br. Gž-495/95 i presuda Općinskog suda u Karlovcu od 12. siječnja 1995. godine br. P-13/92 i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zahtjevao da se naloži tuženici napustiti stan u K., T. … i predati ga slobodnog od osoba i stvari tužitelju i nosiocu stanarskog prava uz naknadu parničnog troška.

Tužitelj je ujedno obvezan tuženici isplatiti parnični trošak u iznosu od 1.400,00 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv te presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, relativno bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 375. st. 1. ZPP učinjene pred drugostupanjskim sudom, kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijane presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, podredno da se preinače. U odgovoru na reviziju tuženica je predložila da se ista odbije kao neosnovana.

Revizija je osnovana.

Tužitelj u ovom sporu traži iseljenje tuženice iz stana po odredbi čl. 68. st. 3. Zakona o stambenim odnosima ("NN" br. 51/85, 42/86, 22/92, 70/93 - dalje: ZSO).

Tuženica se protivi tužbenom zahtjevu prigovorom da tužitelj sporni stan zajedno sa suprugom je trajno napustio 1986. godine odselivši se u vikend-kuću, a stan je nastavio koristiti njihov sin P.Đ. kao član ranijeg porodičnog domaćinstva u koji stan da se iste godine uselila tuženica kada je s P.Đ. zaključila brak. Nižestupanjski sudovi su utvrdili, a što je i među strankama nesporno da je tužitelj dobio sporni stan na korištenje kao nosilac stanarskog prava 1967. godine u kojem stanu je pored supruge stanovao i njihov sin P.Đ. kao član porodičnog domaćinstva.

U smislu odredbe čl. 68. st. 3. ZSO samo stanar može članu svog porodičnog domaćinstva i onom koji više nije član porodičnog domaćinstva uskratiti korištenje stana i tražiti iseljenje iz stana ako su se njihovi međusobni odnosi poremetili do nesnošljivosti.

Kako se upravo ta okolnost ukazuje spornom, naime da li je tužitelj stanar, odnosno da li je tužitelj izgubio to svojstvo, zajedno sa suprugom preselivši se u vikend-kuću, onda se ta okolnost ukazuje bitnom, da li je tužitelj aktivno legitimiran za vođenje ove parnice.

Na nju ukazuje i činjenica da se po prijedlogu tuženice kod upravnog organa vodi postupak radi utvrđivanja da je tuženica stekla stanarsko pravo na spornom stanu po osnovi čl. 67. st. 2. i 93. st. 2. ZSO. Stanarsko pravo može prestati samo na način i u slučajevima koje predviđaju odredbe Zakona o stambenim odnosima (čl. 95. ZSO), a to znači utvrditi da li su se ispunile sve pretpostavke i temeljem koje zakonske odredbe je tužitelju prestalo stanarsko pravo, a što su sudovi propustili utvrditi na nedvojben način.

Naime, utvrđena okolnost što stranke ne stanuju zajedno od 1986. godine otkad su stan za stanovanje koristili samo tuženica i sin tužitelja do svoje pogibije 1991. godine, a nakon toga nastavila tuženica, a kako se navodi u razlozima drugostupanjske presude, nije dovoljna za zaključak da je tužitelj izgubio stanarsko pravo budući je potrebno utvrditi namjeru da se trajno prestane koristiti stan i to u času napuštanja stana, koja volja mora biti jasno manifestirana, a takav zaključak (koji je zauzeo prvostupanjski sud u svojoj odluci) jasno i logično valja obrazložiti u razlozima presude, što je izostalo.

S pravom tužitelj u reviziji, a što je isticao i u žalbi ukazuje na pogrešan pravni pristup kao i na bitnu povredu koju je učinio drugostupanjski sud jer nije odgovorio na sve žalbene razloge koji su od odlučnog značenja.

Naime, tužitelj je u žalbi ponudio konkretne dokaze saslušanjem svjedoka, upravo na odnosnu okolnost da nikad nije prestao koristiti stan, a da mu je to pravo uskratila tužiteljica, nakon pogibije sina na što bi ukazivala i parnica za smetanje posjeda.

Nadalje, okolnost što stranke ne žive u zajedničkom domaćinstvu nužno ne dovodi do zaključka da već samo zbog tog razloga ne može doći do poremećenosti njihovog međusobnog odnosa, kako pogrešno zaključuju nižestupanjski sudovi jer u smislu čl. 68. st. 2. ZSO stanar može svakom članu svog porodičnog domaćinstva uskratiti pravo korištenja, kao i onom koji više nije član tog domaćinstva u koliko ta osoba nosiocu stanarskog prava onemogućava korištenje stana.

Naime, pravo uskrate korištenja stana pripada isključivo stanaru, a ne i članu porodičnog domaćinstva ili onom koji je to prestao biti.

Kako dakle sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa, kao i zbog označene bitne povrede nisu utvrdili sve odlučne okolnosti, pa se presude nižestupanjskih sudova ne mogu ispitati, valjalo je temeljem odredbe čl. 391. kao i temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP odlučiti kao u izreci.

U ponovljenom postupku valja stoga utvrditi sve odlučne činjenice na koje je ukazao ovaj sud, a to je: da li je tužitelj stanar, a zatim da li su ispunile i druge pretpostavke iz odredbe čl. 68. st. 2. ZSO, a to je da li je tuženica član porodičnog domaćinstva tužitelja ili je prestala to biti, te da li su se njihovi međusobni odnosi toliko poremetili da je zajednički život postao nesnošljiv.

Tek kad sud utvrdi gore navedene odlučne okolnosti i činjenice biti će u mogućnosti donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovom sporu.

U Zagrebu, 1. prosinca 1998. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)