P-4868/2024-8 · Općinski sud u Splitu

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu - Stalna služba u Trogiru

Obala Bana Berislavića 1

21220 Trogir

Poslovni broj: P-4868/2024-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Divna Ivančev u pravnoj stvari tužitelja: UT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Josip Giljanović,odvjetnik u [adresa]; protiv tuženika: Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, SLAVONSKA AVENIJA 6, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu; radi: utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave od 20.svibnja 2025.godine a objavljene na ročištu dana 1. srpnja 2025.

p r e s u d i o j e

1.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka čl. 18. Ugovora o kreditu, broj: 216- 215/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 15.06.2007. u dijelu u kojemu je ugovoreno da banka može raskinuti ugovor prije isteka njegovog redovnog trajanja, čime tražbina iz ugovora dospijeva u cijelosti, i to ako korisnik kredita usprkos opomeni kasni s plaćanjem jednog anuiteta odnosno bilo koje druge dospjele obveze više od 30 (trideset) dana, ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora i ako banka sazna za okolnosti koje bi mogle dovesti u pitanje podmirenje tražbina iz ugovora.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici parnični trošak uvećan za zatezne kamate tekuće od donošenja odluke o troškovima postupka do isplate."

2.Dužna je tužiteljica da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tuženiku parnični trošak od 1.250,00 eura.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi tvrdi da su, tužiteljica kao sudužnik i tuženik kao kreditor, sklopili dana 15.06.2007. Ugovor o kreditu broj: 216-215/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, na iznos od 244.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF kreditora važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 25 godina u 300 mjesečnih anuiteta. Člankom 18. predmetnog Ugovora koji članak nosi naslov: „Pridržavanje prava na raskid ugovora“, stipulirano je, inter alia, da banka može raskinuti ugovor prije isteka njegovog redovnog trajanja, čime da tražbina iz ugovora dospijeva u cijelosti, i to iz sljedećih razloga:

- ako korisnik kredita usprkos opomeni kasni s plaćanjem jednog anuiteta odnosno bilo koje druge dospjele obveze više od 30 (trideset) dana

- ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora

- ako banka sazna za okolnosti koje bi mogle dovesti u pitanje podmirenje tražbina iz ugovora.

Tužiteljica iznosi kako je predmetna ugovorna odredba ništetna i nepoštena, protivna Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003), Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva), kao i praksi Suda Europske unije.

Člankom 81. ZZP-a/2003 određen je pojam nepoštene ugovorne odredbe, pa je tako propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, čl.

81. ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tužiteljica iznosi kako je sporna ugovorna odredba, koja omogućuje tuženiku da raskine Ugovor o kreditu ako korisnik kredita kasni, usprkos opomeni, s plaćanjem jednog anuiteta odnosno bilo koje druge dospjele obveze više od 30 dana ili ako se ne pridržava bilo koje ugovorne odredbe, ili ako banka sazna za okolnosti koje bi mogle dovesti u pitanje podmirenje tražbina iz ugovora, ništetna i nepoštena, odnosno da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te da ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice (potrošača).

Predmetni Ugovor snabdjeven je potvrdom javnog bilježnika Zoje Puljiz koja potvrda glasi: „Rješenje je pravomoćno i ovršno dana 02.08.2013.“, i koja je potvrda sastavljena u Splitu dana 09.04.2014., pod brojem: Ov-1251/13. Tužiteljica je pored toga što je sudužnica u predmetnom kreditnom ugovoru ujedno i zakonska nasljednica pok. korisnika kredita, kako je razvidno pregledom rješenja o nasljeđivanju od 29.01.2013., a koje je svojstvo pravomoćnosti steklo 05.02.2013. Pojam nepoštene odredbe gotovo je istovjetno načinu kako je određen čl.

81. ZZP/2003 uređen i odredbom čl.

3. Direktive. S obzirom na to da je predmetni Ugovor sklopljen 15.06.2007., dakle prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, na predmetni pravni odnos ne primjenjuje se neposredno pravo EU, već nacionalno pravo, s tim da se Republika Hrvatska na temelju odredbi Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju u prijelaznom razdoblju obvezala nacionalno pravo tumačiti koliko je to moguće u duhu prava EU – ukupne pravne stečevine, dakle uključujući i praksu Suda EU. Prema čl.

6. st.

1. Direktive, kako ga tumači SEU, kada je utvrđena ništetnom ugovorna odredba koja nije bitni sastojak ugovora, ugovor ostaje na snazi bez te odredbe, ali bez ikakve druge promjene (umanjenja obveze na pravičan iznos ili popunjavanje praznine odredbom domaćeg dispozitivnog prava i sl.). Tako da, primjerice, u pogledu odredaba koje se odnose na sankcije nacionalni sudovi ne mogu iznos koji se plaća na temelju ugovorne odredbe smanjiti na prihvatljivu razinu, nego jednostavno u potpunosti moraju odbaciti tu odredbu (npr. predmet C-488/11, RT, t. 59.:

„[…] članak 6. stavak 1. Direktive ne smije se tumačiti na način da se, umjesto isključenja primjene odredbe o sankcijama u cijelosti, nacionalnom sudu dopusti da u slučaju kad se utvrdi nepoštenost odredbe o sankcijama iz ugovora koji je sklopljen između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača smanji iznos koji potrošač mora platiti […].”)Stoga, ne ulazeći, barem za sada, u pitanje, i ne prejudicirajući, da li sporna ugovorna odredba predstavlja bitni sastojak Ugovora ili ne, tužiteljica iznosi kako je s obzirom na ništetnost sporne odredbe jedino opravdano i moguće ukloniti iz primjene cijeli članak 18.

Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se taj članak odnosi na mogućnost raskida Ugovora.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu od 18.02.2025.godine ističe da tužitelj nije aktivno legitimiran u ovom postupku. Naime, tuženik je predmetni ugovor o kreditu sklopio s pok. ET, suprugom tužiteljice. Nije jasno s koje pravne osnove bi nasljednica preminulog korisnika kredita bila ovlaštena ostvarivati bilo kakva imovinska prava u vezi njegovog Ugovora o kreditu. Potrošačka prava su strogo osobne naravi te su kao takva neprenosiva na druge osobe. U tom smislu, tuženik ukazuje na presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 22. prosinca 2022., posl. br. P-823/2021 u kojoj se navodi sljedeće:

„Sadržaj obveze tužiteljice svodi se stoga na sklopljeni ugovor o jamstvu, odnosno ispunjenje obveze glavnog dužnika, pa sve i da su sporni Ugovori o kreditu potrošački, a što tuženik osporava, istoj bi manjkala aktivna legitimacija za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi koje drži nepoštenima, odnosno ništetnima, budući da pravo na pozivanje na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkog ugovora, pripada isključivo potrošaču koji je stranka potrošačkog ugovora i koje je strogo osobno pravo.“

Također, postavlja se pitanje na koji bi uopće način sud mogao zauzeti stav o okolnostima pregovaranja i načina sklapanja ugovora kad je nemoguće provesti dokaz saslušanjem korisnika kredita, odnosno pok. ET.

Sudska praksa je zauzela stav kako tek saslušanjem svih sudionika pravnog posla, odnosno korisnika kredita te djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju konkretnog ugovora, sud može zauzeti ispravan stav o tome je li korisnik kredita pregovarao o spornim ugovornim odredbama, je li pravilno obaviješten od strane banke o svojim pravima o obvezama, odnosno razlikuju li se konkretne činjenice parničnog postupka od onih utvrđenih u „kolektivnom sporu“. tom smislu tuženik upućuje na odluku Ustavnog suda U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.

U slučaju da sud ne prihvati gornje navode, tuženik se, u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu.

Tuženik ne spori da je njegov pravni prednik 15. lipnja 2007. s korisnikom sklopio Ugovor o kreditu br. 216-215/2007 (dalje: ugovor o kreditu).

Tužitelj u tužbi navodi da je ugovorna odredba u čl. 18. kojom je Banka ovlaštena raskinuti ugovor u taksativno navedenim okolnostima ništetna.

U spornoj odredbi određeno je da Banka može raskinuti ugovor o kreditu prije isteka njegovog redovnog trajanja, a razlozi za raskid ugovora su:

1) Ako korisnik kredita odobreni kredit ne koristi za ugovorenu namjenu 2) Ako je u tijeku ovršni, stečajni ili drugi postupak nad imovinom Korisnika kredita ili imovinom koja je instrument osiguranja naplate tražbina iz Ugovora

3) Ako korisnik usprkos opomeni kasni s plaćanjem jednog anuiteta (odnosno druge dospjele obveze) više od 30 dana

4) Ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe Ugovora

5) Ako se ispostavi da su korisnik kredita, sudužnik i založni dužnik dali neistinite podatke

6) Ako banka sazna za okolnosti koje bi mogle dovesti u pitanje podmirenje tražbina iz Ugovora

Tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbe u točkama 3., 4., i 6., međutim ničime ne obrazlaže zašto bi navedena odredba bila ništetna osim što se paušalno poziva na čl. 81. ZZP-a.

Da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nesporno je da se u ovom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Korisnik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Korisnik je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s tako ugovorenim odredbama o raskidu ugovora.

Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio korisnika pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na razloge raskida ugovora.

Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno navodi u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem sporne odredbe, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja.

Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena i nedopuštena. Tužitelj samo paušalno navodi da je ta odredba suprotna Zakonu o zaštiti potrošača jer je unaprijed formulirana od strane tuženika.

Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio korisnika pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na činjenicu mogućeg raskida ugovora.

Tuženik osobito ističe da je sporna ugovorna odredba sastavljena u skladu s tada važećim Zakonom o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05; dalje ZOO), konkretno odredbama koje se odnose na raskid ugovora.

U odnosu na t. 3. čl. 18. Ugovora o kreditu, ona je propisana i samim ZOO-om u čl. 360. i 362. koji propisuju raskid zbog neispunjenja obveze. Naime, u slučaju kada ispunjenje u roku nije bitan sastojak ugovora, vjerovnik ima pravo raskinuti ugovor uz ostavljanje naknadnog roka, što u ovom slučaju predstavlja opomenu koja se dostavlja korisniku, sukladno istoj odredbi ugovora o kreditu, prije samog raskida ugovora.

Čl. 360. ZOO-a određuje da vjerovnik u slučaju neispunjenja obveze ima pravo i jednostranom izjavom raskinuti ugovor (ako se ne raskida po samom zakonu). U konačnici, sukladno načelu dispozitivnosti, ugovorom o kreditu propisane su točno određene okolnosti koje dovode do raskida ugovora, stoga se tužitelj ne može pozivati na njegovu ništetnost.

U odnosu na t. 4. i 6. čl. 18., suvišno je iznositi argumente zašto takve odredbe ne mogu biti ništetne. Naime, samorazumljivo je da i korisnik kredita može djelovati nesavjesno prema Banci i oštetiti Banku za vrijednost tražbine iz ugovora, dakle glavnice kredita, kamata i drugih obveza. Razumljiva je i činjenica da se Banka za taj slučaj želi osigurati i naplatiti nepodmirene obveze.

3.U tijeku dokaznog postupka ovaj sud je izvršio uvid u Rješenje o nasljeđivanju Javnog bilježnika Mire Rubić u Splitu pod posl. br. O-2162/11 UPP/OS-75/11, pregledao Ugovor o kreditu broj 216-215/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine.

4.Predmet spora je zahtjev tužitelja da se proglasi ništetnom i bez pravnog učinka članak 18. Ugovora o kreditu broj 216-215/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 15.06.2007.godine,kojeg je zaključio ET, sada pokojni suprug tužiteljice kao korisnik kredita, tužiteljica kao sudužnik i tuženik kao kreditor a kojim člankom tuženik kao kreditor pridržava pravo na raskid ugovora prije isteka njegovog redovnog trajanja a čime tražbina iz ugovora dospijeva u cijelosti a čemu se tuženik protivio, ističući prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužene uz činjenicu da je sporna ugovorna odredba sastavljena u skladu s tada važećim Zakonom o obveznim odnosima, odnosno odredbama koje se odnose na raskid ugovora.

5.Nesporno je, a što je utvrđeno uvidom u Ugovor o kreditu broj 216-215/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, da je ET kao korisnik kredita, uz tužiteljicu kao sudužnika i tuženik kao kreditor, sklopili dana 15.06.2007.g. Ugovor o kreditu kojim je ET kao korisniku kredita ( članka 2. Ugovora) odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 244.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF važećim na dan korištenja kredita pod uvjetima za kupnju stana a koji iznos se isplaćuje na ruke prodavatelja (GT ) po ispunjenju svih uvjeta ugovorenih ovim kreditom, dok je člankom 3. ugovorena kamatna stopa od 5,25%,koje se kamate obračunavaju mjesečno i uključene su u anuitete a koji rok otplate kredita iznosi 25 godina i otplaćuje u 300 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti ( članka 4. ugovora). Člankom 5. su regulirani troškovi koje korisnik kredita je dužan isplatiti tuženiku prema odluci o naknadama za usluge Hyppo Alpe Adria Bank kao što je i dužan isplatiti i troškove obrade kredita, a točkama 6. i 7. regulirano je pitanje promjenjive kamatne stope, kašnjenje s plaćanjem i posljedice dok je člankom 8. regulirana prijevremena otplata kredita, dok je člankom 18. ugovoreno da tuženi pridržava pravo za raskid ugovora koji razlozi su taksativno u istom članku navedeni.

6.Sporno je da li je odredba članka 18. Ugovora o kreditu ništetna i nepoštena, odnosno protivna Zakonu o zaštiti potrošača (N.N.96/2003), i to članku 81. tog zakona te direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05.travnja 1993.godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima kao i praksi suda Europske unije.

7.Naime, tužiteljica se u tužbi poziva na članak 81. Zakona o zaštiti potrošača jer se o spornoj točki Ugovora o kreditu kojeg je zaključio njen prednik s tuženikom o nije pojedinačno pregovaralo i koja se smatra nepoštenom a koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a na štetu potrošača.

8.Međutim, tužiteljica ničim ne obrazlaže te svoje tvrdnje da bi članak 18. Ugovora o kreditu bio ništetan posebno što članak 81. Zakona o zaštiti potrošača propisuje da da bi neka odredba bila nepoštena a time i ništavna treba da budu kumulativno ispunjeni uvjeti iz tog članka: da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

9.Sama činjenica da Ugovor o kreditu koji je pravni prednik tužiteljice ET, kao korisnik kredita, zaključio s tuženikom kao kreditorom, bio tipski ugovor u kojem je banka unaprijed formulirala isti, ne znači da je članak 18. tog ugovora ništetan jer je tuženik tu spornu odredbu sastavio u skladu s tada važećim Zakonu o obveznim odnosima a koje se odnose na raskid ugovora posebno članka 360. a koji kaže: u dvostranim ugovorima kada jedna strana ne ispuni svoju obvezu druga strana može, ako što nije drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze; člankom 363. vjerovnik može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikova držanja proizlazi da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku.

10.Kako je dakle tuženik sukladno odredbama Zakona o obveznom odnosima,koje reguliraju raskid ugovora, uredio članka 18. Ugovora o kreditu, kojom je točno odredio okolnosti koje dovode do raskida ugovora, tvrdnje tužitelja da se radi o ništetnim odredbama o kojima se nije posebno raspravljalo i koje su unaprijed formulirane ne stoji, jer su uvjeti za raskid ugovora sadržani u članku 18. Ugovora o kreditu doneseni sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima a iz kojih razloga je ovaj sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti kao neosnovan i neutemeljen točno onako kao što stoji u izreci presude.

11.Što se pak tiče prigovora tuženika o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja isti je osnovan, budući da pravo na pozivanje na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkog ugovora pripada isključivo potrošaču koji je stranka potrošačkog ugovora, i koje je strogo osobno pravo, a kako je prednik tužiteljice, sada pokojni ET, kao korisnik kredita sklopio Ugovor o kreditu s tuženikom, to tužiteljici koja je u spornom ugovoru sudužnik, ne pripada pravo utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi iz predmetnog potrošačkog ugovora,odnosno nije aktivno legitimirana na podnošenje ovakve tužbe a koji prigovor je bio razlog uz sve gore izneseno, odbijanja tužbenog zahtjeva tužiteljice.

12.Odluka o trošku donesena je sukladno čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 96/08, 125/08 ) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne Novine" broj: 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05 ) a odnosi se na trošak punomoćnika tuženika i to sastav odgovora na tužbu 500,00 eura te zastupanje na ročištu od 25.05.2025.g 500,00 eura a što daje trošak punomoćnika tuženik od 1.000,00 eura a sve uvećano za iznos PDV-a od 250,00 eura, daje trošak punomoćnika tuženika od 1.250,00 eura a koliko je dosuđeno tuženiku u točci 2. izreke presude.

U Trogiru, 3. srpnja 2025.

Sudac

Divna Ivančev

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na nadležni Županijski sud pisanim podneskom u 3 primjerka.

DNA:

1. UT, [adresa] zastupanog po punomoćniku Josip Giljanović

2. Addiko Bank d.d., SLAVONSKA AVENIJA 6, [adresa] Zagreb zastupanog po punomoćniku Hrvoje Matić

3. u spis