I Kž-562/2003-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-562/03-7

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Marijana Svedrovića, Hajrije Novoselec, Zlate Lipnjak-Bosanac i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. V. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. i 3. KZ-a, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenih protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 16. travnja 2003. godine, broj: K-35/03, u sjednici održanoj dana 14. listopada 2003. godine, u prisutnosti branitelja opt. K. V., S. G., odvjetnice iz Z., te zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske S. Z.,

r i j e š i o j e:

I Prihvaćaju se žalbe opt. I. V., opt. K. V., opt. K. M., ukida se pobijana presuda i predmet upućuje sudu prvog stupnja, na ponovno suđenje pred izmijenjeno vijeće.

II Uslijed odluke pod I, žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašeni su krivima opt. I. V., opt. K. V. i opt. K. M., zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. i 3. KZ-a, činjenično i pravno opisanog u izreci pobijane presude, te su zbog tog kaznenog djela po čl. 173. st. 3. KZ-a osuđeni i to: opt. I. V., na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, u koju kaznu mu je, po čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunato vrijeme uhićenja od 21. prosinca do 22. prosinca 2000. godine; opt. K. V., po čl. 173. st. 3. KZ-a, utvrđena je kazna zatvora u trajanju od pet godina, dok mu je, temeljem čl. 69. st. 6. KZ-a, opozvana uvjetna osuda, izrečena presudom Županijskog suda u Zagrebu od 22. veljače 2001. godine, broj: K-263/00, te mu je kazna zatvora od četiri mjeseca, izrečena po toj presudi, uzeta kao utvrđena, te je, primjenom čl. 60. st. 2. toč. c) KZ-a, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i dva mjeseca, u koju jedinstvenu kaznu, mu je, po čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru po presudi broj: K-263/00, od 10. studenog 2000. godine do 22. veljače 2201. godine, te nakon toga od 22. veljače 2001. godine - pa nadalje; opt. K. M. na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koju kaznu joj je, po čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 20. prosinca 2000. godine do 25. rujna 2002. godine.

Istom presudom, prema optuženicima izrečene su, pored kazni, i sigurnosne mjere i to: opt. I. V., po čl. 80. st. 1. KZ-a, oduzimanje predmeta i to 0,17 kokaina, preša sa tragovima heroina i kokaina, mobilni telefon marke "Motorola" s pripadajućom VIP-sim karticom pozivnog broj …, serijskog broja …, s time da se nakon pravomoćnosti sudske odluke u ovom kaznenom predmetu, droga i preša imaju uništiti, a mobitel ima prodati; opt. K. V., po čl. 76. KZ-a, obaveznog liječenja od ovisnosti, koja mjera može trajati do prestanka razloga zbog kojih je izrečena, ali ne duže od tri godine; opt. K. M., po čl. 76. KZ-a, obaveznog liječenja od ovisnosti, koja može trajati do prestanka razloga zbog kojih je mjera izrečena, ali ne duže od dvije godine, te po čl. 80. st. 1. i 3. KZ-a u vezi čl. 173. st. 7. KZ-a, oduzimanja predmeta i to PVC vrećice sa 4,88 gr heroina, koja droga, nakon pravomoćnosti sudske odluke ima biti uništena.

Isto tako, opt. I. V., po čl. 82. KZ-a, oduzeta je imovinska korist od 650,00 kn. Po čl. 122. st. 4. ZKP-a, sve troje optuženih, oslobođeni su obaveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1-7. ZKP-a.

Protiv te presude žalbe su podnijeli: opt. I. V., po branitelju M. U., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje; opt. K. V., po braniteljici S. G., odvjetnici iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, pred potpuno izmijenjeno vijeće; opt. K. M., po braniteljici M. R., iz O. d. R.-V., iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, ili, pobijana presuda preinači u pravnoj oznaci djela na način da se opt. K. M. osudi zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a, te da joj se uslijed toga izrekne blaža kazna, i sasvim podredno, da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i optuženica osudi na blažu kaznu; državni odvjetnik, zbog odluke o kazni, samo u odnosu na opt. I. V., s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i optuženika osudi na strožu kaznu, od one na koju ga je osudio sud prvog stupnja.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Po čl. 373. st. 1. ZKP-a, predmet je proslijeđen državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razmatranje.

O sjednici vijeća uredno su izviješćeni branitelji opt. I. V. i opt. K. V., M. U. i S. G., odvjetnici iz Z., no na sjednicu vijeća pristupila je samo braniteljica opt. K. V., dok je sjednica održana u odsutnosti uredno izviješćenog branitelja opt. I. V. (.čl. 374. st. 4. ZKP-a), a sjednici vijeća prisustvovao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske S. Z..

Žalbe opt. I. V., opt. K. V. i opt. K. M. su osnovane, dok je žalba državnog odvjetnika bespredmetna.

Na žalbe opt. I. V., opt. K. V. i opt. K. M.

U odnosu na bitne povrede odredaba kaznenog postupka

U odnosu na opt. I. V.

Nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je sud prvog stupnja ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367.s t. 1. toč. 11. ZKP-a - jer u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni razlozi koji jesu navedeni potpuno su nejasni.

Prema žalitelju, takvu povredu sud prvog stupnja počinio je time što je propustio postupanje svih optuženika (pa time i opt. I. V.) tretirati kroz dva odvojena događaja (vremenski odvojena razdoblja), cijeniti kao dva odvojena kaznena djela iz čl. 173. st. 2. KZ- a, ili, što bi prema žalitelju bilo još pravilnije kao jedno produljeno kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ-a u vezi čl. 61. KZ-a.

O takvom prigovoru žalitelja, ovaj Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovorio je u ukidnom rješenju od 24. rujna 2002. godine, broj: I Kž-507/02, str. 3, odl. V - te se žalitelj upućuje na te razloge Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Ipak, treba ukazati žalitelju, da njegova tvrdnja iz žalbe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, u navedenoj ukidnoj odluci, zauzeo "perpleksan stav" da su svi optuženici zajednički počinili kazneno djelo iz čl. 173. st. 3. KZ-a, nije korektno interpretirana u žalbi, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci doslovce istaknuo: "Okolnost da li se radi o kontinuiranom djelu optuženika ili se ta djelatnost može odvojeno promatrati, činjenično je pitanje i nema veze sa ostvarenjem bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a".

Isto tako, nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je sud prvog stupnja ponovno (u ponovljenom kaznenom postupku) ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP-a, tj. da je presudu temeljio (isključivo) na dokazu iz čl. 9. st. 2. KZ-a, tj. na nezakonitom dokazu.

Prema žalitelju, sud prvog stupnja, ostvario je navedenu povredu, jer je kao valjani dokaz (dokaz na kojem sud može temeljiti svoju odluku) ocijenio iskaz opt. K. M. (.tada osumnjičenice) da pred redarstvenim vlastima u prisutnosti njenog branitelja D. P., odvjetnika iz Z., a registriran u zapisniku o ispitivanju osumnjičenice od 20. prosinca 2000. godine (list 22-23 spisa).

O tom prigovoru žalitelja ovaj Vrhovni sud odlučivao je u žalbenom postupku (kao što je i sud prvog stupnja o tome odlučivao svojom odlukom u tijeku glavne rasprave) i u odluci Vrhovnog suda broj: I Kž-507/02 od 24. rujna 2002. godine (str. 524 spisa) zauzeto je stajalište da se radi o valjanom dokazu, na koje razloge se i upućuje žalitelj. Međutim, kako se u žalbi isplicitno tvrdi da niti sud prvog stupnja, a niti Vrhovni sud Republike Hrvatske (u svojoj ukidnoj odluci) nisu odgovorili na ključno pitanje: da li iskaz osumnjičenika pred redarstvenim vlastima, u prisutnosti branitelja, može biti dokaz samo u vezi kaznenog djela, koje je tom osumnjičeniku stavljeno na teret, ili taj njegov iskaz može poslužiti kao valjani dokaz i protiv drugih osoba, koje je osumnjičenik u svom iskazu spomenuo - kao potencijalne počinitelje drugih kaznenih djela - ovaj Vrhovni sud Republike Hrvatske je mišljenja da se iskaz takvog osumnjičenika ocjenjuje u cijelosti i on kao takav može biti (i jeste) dokaz u kaznenom postupku (čl. 177. st. 6. ZKP-a). Da li je i valjani dokaz, tj. dokaz na kojem sud može temeljiti svoju odluku, to zasigurno ne ovisi od sadržaja iskaza osumnjičenika kojim on "tereti" druge osobe pa i potencijalne počinitelje (supočinitelje) kaznenog djela, već isključivo ovisi o tome da li je iskaz takvog osumnjičenika pred redarstvenim vlastima u prisutnosti branitelja pribavljen pod okolnostima iz čl. 9. st. 2. ZKP- a. To zapravo znači da se "terećenje" drugih (potencijalnih) počinitelja kaznenih djela u postupovnom smislu treba tretirati kao "način njegove obrane", a formalna strana njegovog položaja zaštićena je pravima iz čl. 225. st. 2. ZKP-a, te njegovim pravom da se prije iznošenja svoje obrane ima pravo posavjetovati sa braniteljem (čl. 225. st. 2. ZKP-a), kao što je i položaj tih eventualnih "potencionalnih" počinitelja kaznenih djela zaštićen istim pravima u odnosu na njihovo eventualno ispitivanje, tj. davanje vlastite obrane.

Eksplicitna tvrdnja žalitelja da se takav iskaz osumnjičenika može koristiti kao valjani dokaz samo protiv onoga "tko je tu izjavu dao, i samo za ono zbog kojeg se taj osumnjičenik tereti" nije prihvatljiva za ovaj Vrhovni sud (posebno ne kao "izričita volja zakonodavca"), jer u protivnom, to bi značilo da sud sadržaj iskaza osumnjičenika pribavljenog po čl. 177. st. 6. ZKP-a selekcionirano tretira sa aspekta nezakonitih dokaza što je protivno principima dokaznog prava (ekskluzijskih pravila).

Naravno, sasvim je druga stvar kako će sud na temelju slobodne ocjene dokaza cijeniti "terećenje" jednog počinitelja kaznenog djela u odnosu na druge počinitelje kaznenih djela (pogotovo supočinitelje), ali to više nema veze sa valjanošću dokaza u kaznenom postupku, u smislu odredbe čl. 9. st. 2. KZ-a, pa time i ostvarenja bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP-a, kako to u žalbi, pogrešno ističe žalitelj. Isto tako, žalitelju je u pogledu nedostavljanja rješenja o odbijanju prijedloga za izdvajanjem zapisnika iz kaznenog spisa (broj: II-K-89/01 od 18. veljače 2002. godine - list broj 354-357) u cijelosti odgovoreno u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: I Kž-507/02 od 24. rujna 2002. godine, str. 5-6, te se žalitelj i upućuje na te razloge.

U odnosu na opt. K. V.

Prije svega, nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je sud prvog stupnja ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a - jer je izreka presude proturječna sa razlozima presude, a osim toga, izreka je nerazumljiva.

Takvu povredu žalitelj nalazi u okolnosti da je sud prvog stupnja u izreci pobijane presude utvrđivao da je opt. K. V. kupljenu robu prodavao i konzumentima, a da za tu utvrđenu činjenicu nije izveden niti jedan dokaz u kaznenom postupku, a osim toga, izreka presude je nejasna - jer sud prvog stupnja utvrđuje da opt. K. V. nije imao vlastitih i legalnih sredstava za kupovinu droge, a istovremeno sud ne dovodi u sumnju da je opt. K. V., upravo u inkriminiranom razdoblju, ipak posjedovao legalno stečena novčana sredstva u iznosu od 56.800 do 58.200 DEM.

Kako je ovaj Vrhovni sud u ukidnoj odluci broj: I Kž-507/02 (str. 3, odl. VI) ukazao žalitelju da se ovdje radi o ocjeni dokaza (dakle, činjeničnom pitanju), a ne ostvarenju bitne povrede odredaba kaznenog postupka - na te razloge se i upućuje žalitelj.

U odnosu na opt. K. M.

Kako se gotovi svi navodi žaliteljice, u pogledu ostvarenja bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP-a odnose na pravnu valjanost zapisnika o ispitivanju tada osum. K. M. pred redarstvenim vlastima, od 20. prosinca 2000. godine (list broj: 22-23 spisa), sa naglaskom da je opt. K. M. u stvari dala "svjedočki iskaz", a ne iskaz koji bi predstavljao zakonito provedenu i registriranu obranu osum. K. M., te da je svoj iskaz dala u tzv. apstinencijskoj krizi - ovaj Vrhovni sud dao je svoje razloge za što smatra da se ne radi o tzv. nezakonitom dokazu iz čl. 9. st. 2. ZKP-a u ukidnoj odluci broj: I Kž-507/02, a isto tako i ovoj odluci, odgovarajući na žalbene razloge opt. I. V., te se žaliteljica upućuje na te dijelove sudskih odluka.

Zbog svega iznijetog, sud prvog stupnja nije ostvario niti jednu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, na koje ukazuju žalitelji.

U pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja

(U odnosu na sve optuženike)

U pravu su žalitelji kada u žalbama ističu da je sud prvog stupnja ponovno (u odnosu na već jednom ukinutu presudu suda prvog stupnja iz istog osnova žalbe) pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje (čl. 369. st. 2. i 3. ZKP-a).

Opt. I. V. u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje, jer je protivno preciznoj uputi iz ukidne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (broj: I Kž- 507/02 od 08. travnja 2002. godine) da ponovno izvede sve već jednom izvedene dokaze, sud prvog stupnja u ponovljenom postupku sve dokaze (personalne) izvodi na posredan način, tj. čita njihove iskaze iz postupka koji je prethodio ukidnoj odluci. Prema žalitelju, bez obzira na suglasni prijedlog stranaka da se dokazi izvede na posredan način, sud prvog stupnja bio je dužan iskaze onih svjedoka, čiji se iskazi razlikuju, koji su neprecizni, dvojbeni s aspekta njihove sadržajne vjerodostojnosti ipak bio dužan neposredno ispitati (D. P., D. T.…), jer bi tek na taj način ostvario smisao odredbe čl. 8. ZKP-a, tj. svoju obavezu da s jednakom pažnjom utvrdi činjenice koje terete optuženike, ali i one koje im idu u korist. Isto tako, prema žaliteljima, sud prvog stupnja proizvoljno je i neobjektivno ocijenio iskaz opt. K. M. (ne samo njen iskaz pred redarstvenim vlastima, već i na glavnoj raspravi), zbog čega je u cijelosti pogrešno utvrdio činjenično stanje (iz žalbe opt. I. V.).

Žalitelji posebno ističu da sud prvog stupnja pobijanu presudu, isključivo temelji na iskazu opt. K. M. (date pred redarstvenim vlastima u prisutnosti branitelja) i to posebno onog dijela iskaza opt. K. M. koji se odnosi na način prodaje opojne droge, razdoblje prodaje, količinu opojne droge i sl., a da na te okolnosti nije čak suočio opt. K. M. i opt. K. V., iako se radi o dijametralno suprotnim iskazima, a osim toga, prema žaliteljima sud prvog stupnja propustio je na adekvatan način obrazložiti zašto vjeruje iskazu opt. K. M., a ne vjeruje iskazu opt. K. V. u situaciji kada je sve odlučne činjenice o kojima je iskazivala opt. K. M. čula od opt. K. V. (dakle, radi se saznanju "po čuvenju" (iz druge ruke)), a izvor saznanja o tim istim činjenicama opt. K. V. kategorički negira postojanje tih istih činjenica, a osim toga, opt. K. M. i na glavnoj raspravi negirala je neke od utvrđenih činjenica od strane suda prvog stupnja (kupovina droge u stanu u D. i sl.).

Osim toga, prema žaliteljima, sud prvog stupnja ukupnu količinu droge, duljinu vremena prodaje droge, sud utvrđuje na način da to utvrđenje više nalikuje "knjigovodstvenom vještačenju" nego slobodnoj ocjeni dokaza utemeljenoj na pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza. I dalje se tvrdi da kod opt. K. M. nije pronađeno ništa što bi upućivalo da se ista bavi prodajom droge, te se posebno ističe da sud prvog stupnja nije uočio životnu distinkciju da se opt. K. V. ".družio" sa opt. K. M. ne zbog prodaje droge drugima, već isključivo zbog zajedničkog života (iz žalbe opt. K. V.).

Žalitelji prigovaraju i tome da sud u ponovljenom postupku nije otklonio ništa od onoga na što mu je ukazanu u ukidnom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nije vodio računa da opt. K. M. nije kupila niti gram droge više od onoga što joj je bilo potrebno za osobne potrebe (količina droge "zadovoljava" njene potrebe za 20-tak dana, a vještak - psihijatar je dao svoje mišljenje da je opt. K. M. teški ovisnik o heroinu i da konzumira 1,5 gr heroina na dan). Na kraju, žalitelji ističu da dogovori između dvije osobe o cijeni i mjestu višekratne prodaje heroina nije sinonim "udruživanje" u smislu odredbe čl. 173. st. 3. KZ-a, jer tu nema podjele rada u cilju zajedničkog interesa u cilju ostvarenja zajedničke dobiti od prodaje droge trećima i sl. (i žalbe opt. K. M.).

Prigovori istaknuti u žalbama optuženik, dijelom su prihvatljivi i za ovaj Vrhovni sud, te je i ovaj Vrhovni sud mišljenja da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje, zbog kojeg je pobijanu presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, pred izmijenjeno vijeće.

Prije svega, u pravu su žalitelji da sud prvog stupnja u ponovljenom postupku nije otklonio sve one dvojbe na koje mu je ukazano u ukidnom rješenju (str. 6, odl. VI i str. 7, odl. I, II i III ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. rujna 2002. godine). Naravno, da sud prvog stupnja nije počinio nikakvu povredu kada je u suglasnost stranaka personalne dokaze izveo na posredan način (čitanje njihovih iskaza, ali, s obzirom na sadržaj iskaza opt. K. M., te njeno iskazivanje na ponovljenoj glavnoj raspravi) bilo je ipak nužno suočiti opt. K. M. i opt. K. V. i na taj način kvalitetnije raščistiti bitne razlike koje postoje u njihovim iskazima (obranama). To nije bilo nužno samo zbog toga što oni različito iskazuju, već i zbog toga što sadržaj iskaza opt. K. M. (pred redarstvenim vlastima) "ne pokriva" sve ono što je utvrdio sud prvog stupnja, a na čemu je i temeljio svoju odluku o kaznenopravnoj odgovornosti sve troje optuženih (ne samo da li je u stanu u D. vršena prodaja droge, već prije svega, da li je takav način prodaje kontinuirano vršen kroz inkriminirano razdoblje - 14 mjeseci, u navedenim količinama, po određenim cijenama - a što je najbitnije sud je bio dužan s aspekta vrijednosnog ocjenjivanja dokaza praviti razliku između onoga što je opt. K. M. osobno vidjela i o čemu ima osobnih saznanja, od onoga što je čula od bilo koga (pa i od opt. K. V.).

Isto tako, zaključivanje suda prvog stupnja o tome kako treba registrirati činjenice u zapisniku o ispitivanju tada osum. K. M. pred redarstvenim vlastima, a da bi takav zapisnik bio zakonit (ovdje se ne radi o tzv. nezakonitom dokazu kojega treba izdvojiti iz kaznenog spisa) je neprihvatljiv za ovaj Vrhovni sud. Sud prvog stupnja bio je dužan (i na to mu je ukazano u ukidnom rješenju) neposredno ispitati svjedoka D. P., u vezi čega je on to nekoliko puta intervenirao kada je smatrao da "je pitanje policajca neadekvatno i kada ono ne bi trebalo ući u zapisnik", a ne zaključivati da je intervencija branitelja očigledno "bila uspješna", jer policajac takva pitanja i nije unosio u zapisnik. Točno je, da odredba čl. 75. st. 2. ZKP-a određuje da zapisnik treba sadržavati bitne podatke o sadržaju poduzete radnje, no, za razliku od suda prvog stupnja, ovaj Vrhovni sud smatra bitnim podatkom da je u tijeku poduzimanja poduzete radnje "ispitivanja osum. K. M." isto bilo prekinuto zbog intervencije hitne pomoći (bez obzira na to koliko je trajao prekid ispitivanja) smatra bitnim da pojedine "intervencije" branitelja D. P. nisu registrirane u zapisniku, tako da i dalje egzistira mišljenje ovog Vrhovnog suda (već istaknuto u prethodnom ukidnom rješenju) da način sastavljanja takvog zapisnika dovodi u pitanje, barem za sada i vjerodostojnost ostalih činjenica koje se navode u zapisniku.

Konačno, i iskaz vještakinje D. T. daleko je od ocjene kako ga ocjenjuje sud prvog stupnja (siguran, određen, uvjerljiv…), jer ta vještakinja u svom iskazu pokazuje upravo suprotne karakteristike: ona se uopće ne sjeća da je bila na intervenciji u Policijskoj postaji zagrebačkoj (ali dopušta tu mogućnost), uopće se ne sjeća da li je uopće razgovarala sa opt. K. M., njena ocjena medicinske dokumentacije koju je sama sačinila svodi se na zaključke: "Navodno je bila u krizi ona (opt. K. M.) boluje od astme pa njeno teško disanje može biti od toga ili apstinencijske krize (no to nije utvrđeno)", te sama zaključuje "kako se ne sjećam da sam razgovarala sa opt. K. M., nakon uvida u medicinsku dokumentaciju, moje tvrdnje temelje se na pretpostavci" (str. 347 pobijane presude).

Takav iskaz vještaka prema mišljenju ovog Vrhovnog suda daleko je od ocjene, kakvu o tom iskazu ima sud prvog stupnja.

Kako je iskaz opt. K. M. ključan dokaz u pogledu kaznenopravne odgovornosti sve troje optuženih, zaključak suda prvog stupnja o vjerodostojnosti iskaza opt. K. M. ".osim u dijelu gdje ona govori da je drogu uzimala isključivo radi vlastite konzumacije", za sada, i još uvijek, nije prihvatljiv za ovaj Vrhovni sud, i rezultat je pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz istih razloga kako je to navedeno na str. 7 odl. III prethodne ukidne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske - zbog čega je pobijanu presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje ali sada pred potpuno izmijenjeno vijeće.

U ponovljenom postupku, sud prvog stupnja ponovno će izvesti sve već jednom izvedene dokaze, neposredno će ispitati svjedoka D. P. o svim okolnostima pod kojima je izveden dokaz ispitivanja tada osum. K. M. pred redarstvenim vlastima (sa traženjem preciznog odgovora koje on to primjedbe kao branitelj imao, a iste nisu registrirane u zapisniku o ispitivanju, na koji način je osum. K. M. davala svoj iskaz, zašto je prekinuto to ispitivanje, koliko je trajao taj prekid ispitivanja, da li je policajac nakon prekida ispitivanja, prije nastavka uvjerio se sam ili uz pomoć liječnika da li je osum. K. M. sposobna za nastavak ispitivanja, posebno će ga ispitati na okolnosti koje je istaknula opt. K. M. na glavnoj raspravi 16. travnja 2003. godine (u pogledu ozljeđivanja osumnjičenice i način njenog kontaktiranja sa svjedokom - braniteljem), isto tako, neposredno će ispitati vještaka D. T. na okolnosti stvarnog fizičkog i psihičkog stanja u kojem se nalazila osum. K. M. po dolasku hitne pomoći u policijsku postaju (po potrebi zatražit će i mišljenje drugo vještaka - u smislu čl. 257. ZKP- a), provesti će suočenje između opt. K. M. i opt. K. V. na sve okolnosti u kojima se njihovi iskazi bitno razlikuju (čl. 337. st. 2. ZKP-a), te će nakon toga savjesnom ocjenom svih izvedenih dokaza utvrditi činjenično stanje i donijeti novu odluku, a koju će valjano obrazložiti u smislu odredbe čl. 359. st. 7. ZKP-a.

Na žalbu državnog odvjetnika

Kako je pobijana presuda ukinuta i vraćena sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kaznenoj sankciji je bespredmetna.

Zbog svega iznijetog, po čl. 388. st. 1. ZKP-a, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 14. listopada 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

Milan Gudelj, v.r.