Legislator Case Law & Legislation
Revr-1815/2012-2 AI generated

Supreme Court dismisses appeal in labor dispute where employee voluntarily terminated contract, breaking causal link for damages.

Case Number Revr-1815/2012-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a lower court ruling that rejected claims for lost wages and pension arrears. The appellant, a worker injured on the job, argued that the employer was liable for the income gap between his expected salary and his disability pension. However, the court found that the employment contract ended due to the appellant's own decision to accept a termination offer, which severed the causal link between the employer's actions and the financial loss. Consequently, the court held that no damages were owed because the employee voluntarily ended the relationship despite his health condition.

Legislator headnote

AI generated

ZPP čl. 392. st. 1.; ZOO čl. 154. st. 1.: An employer is not liable for damages resulting from a loss of income if the employee voluntarily terminates the employment contract, thereby breaking the causal connection between the employer's conduct and the resulting financial detriment.

Keywords

AI generated
labor contract termination voluntary resignation causal link damages disability pension lost wages claim employer liability workplace injury

Cited Legislation

AI generated
čl. 392. st. 1. Zakona o parničnom postupku
čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku
čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku
čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku
čl. 8. Zakona o parničnom postupku
čl. 385. Zakona o parničnom postupku
čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima
Stoga su pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO), kada su zbog nepostojanja adekvatne uzročno posljedične veze zahtjev za naknadu štete i isplatu rente ocijenili neosnovanim.
čl. 393. Zakona o parničnom postupku

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Broj: Revr 1815/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, mr.sc. Lucije Čimić, članice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića, člana vijeća i Željka Šarića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. V. iz S., koga zastupa punomoćnik Ž. O., odvjetnik u S., protiv tuženika H. d.d. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžp-524/12 od 4. srpnja 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-950/08 od 15. ožujka 2012., u sjednici vijeća od 29. travnja 2013.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 25.849,29 kn i plaćanje rente u mjesečnom iznosu od 7.338,59 kn, sve s pripadajućom zateznom kamatom. Ujedno je odbijen i podredno postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 26.218,94 kn i isplatu rente u iznosu od 7.025,08 kn, sve pripadajućom zateznom kamatom, kao i podredno postavljeni zahtjev za isplatu iznosa od 21.942,51 kn i isplatu rente u iznosu od 6.505,00 kn, sve pripadajućom zateznom kamatom

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud pobijanu presudu preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, odnosno predlaže ukidanje nižestupanjskih presuda te vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija je neosnovana.

Predmet spora je zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade i plaćanje rente s te osnove.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

-da je tužitelj, kao radnik tuženika, teško ozlijeđen u nezgodi na radu dana 2. rujna 1993.;

-da je zbog posljedica ozljeđivanja tužitelju smanjena radna sposobnost te mu je rješenjem Invalidske komisije RFMIORH, Područna služba u Splitu broj RZ-26704 od 16. travnja 1994. utvrđena smanjena radna sposobnost i priznato pravo na raspoređivanje odnosno zaposlenje s punim radnim vremenom na drugim odgovarajućim poslovima odnosno na radnim zadacima na kojima su isključeni poslovi vezani za sigurnost drugih, rad na visini, rad u atmosferi zagađenoj hepatoksičnim supstancama, dizanje i nošenje tereta težih od 10 do 15 kg;

-da je rješenjem tuženika od 12. srpnja 1994. tužitelju određena isplata naknade plaće za vrijeme ״čekanja״ na raspored na odgovarajuće radno mjesto, sukladno rješenju Invalidske komisije RFMIORH, te mu je određena plaća u visini plaće koju je do tada primao s pripadajućim uvećanjem za radni staž;

-da je dana 23. listopada 2003. tuženik donio odluku o otkazu ugovora o radu tužitelja zbog poslovno uvjetovanih razloga prema kojoj ugovor o radu tužitelja prestaje 31. listopada 2003.;

-da je odlukom o otkazu ugovora o radu, i njezinim ispravkom, tužitelju priznato pravo na otpremninu u visini jedne mjesečne plaće neto plaće isplaćene u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku od navršenih četrnaest godina rada u društvu i pravo na isplatu plaće u bruto iznosu za četiri mjeseca;

-da tužitelj nije pobijao odluku o otkazu ugovora o radu;

-da je prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, dana 6. listopada 2003., tužitelj izjavio da je suglasan s prestankom ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga pod uvjetom isplate otpremnine i bruto plaće za otkazni rok;

-da je u istoj izjavi tužitelj naveo da nije u mogućnosti zbog zdravstvenih razloga prihvatiti rad na nekim drugim poslovima;

-da je rješenjem HZMO Područna služba Split od 8. prosinca 2003. tužitelju priznata invalidska mirovima zbog profesionalne nesposobnosti za rad počevši od 1. srpnja 2003. u iznosu od 1.386,29 kn mjesečno.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi zaključuju da je ugovor o radu prestao voljom tužitelja koji je dana 6. listopada 2003. "stavio ponudu, odnosno prihvatio prijedlog tuženika za prestanak radnog odnosa i suglasio se s prestankom radnog odnosa zbog poslovno uvjetovanih razloga s danom 31. listopada 2003., time da je prethodno u ponudi tuženika izjavio da nije u mogućnosti prihvatiti rad na nekim drugim poslovima zbog svog zdravstvenog stanja". Smatraju da u takvoj situaciji ne postoji odgovornost tuženika za štetu koju tužitelj trpi u razlici primanja između plaće koja bi mu pripadala po redovnom tijeku stvari i mirovine koju ostvaruje, jer je ta šteta posljedica odluke tužitelja koji se odlučio za prestanak ugovora o radu, a ne štetne radnje tuženika.

Prema odredbi čl. 392.a st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 57/11- dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl.382. st.1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tužitelj u reviziji ukazuje na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u vezi čl.8. ZPP i iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP.

Suprotno tvrdnji revidenta ocjena dokaza izvedena je na način predviđen odredbom čl.8. ZPP i za svoju ocjenu dokaza prvostupanjski sud dao je logične i uvjerljive razloge koji nisu u proturječnosti sa stanjem spisa, i koje razloge je, odbivši žalbu tužitelja, pravilno, uz logične i uvjerljive razloge, prihvatio drugostupanjski sud.

I po ocjeni ovog suda, pravilno su nižestupanjski sudovi na temelju činjenice da je tužitelj dana 6. listopada 2003. potpisao ponudu za prestanak radnog odnosa (pa i na inicijativu tuženika), činjenice da se unaprijed s tuženikom sporazumio o danu prestanka radnog odnosa i visini otpremnine i činjenice da je tek nakon toga uslijedilo otkazivanje ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga (23. listopada 2003.), zaključili da je ugovor o radu prestao voljom tužitelja koji se odlučio na prestanak ugovora o radu.

Nije stoga osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Pretežni tužiteljevi navodi koji se svode na osporavanje pravilnosti činjeničnog utvrđenja, kao nedopušteni (čl. 385. ZPP), nisu cijenjeni.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Pošavši od utvrđenja da je ugovor o radu prestao voljom tužitelja koji se unatoč preostaloj radnoj sposobnosti odlučio za prestanak ugovora o radu i na isplatu otpremnine, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da ne postoji uzročno posljedična veza između štetne radnje tuženika i nastale štete u vidu razlike plaće, koju bi tužitelj po redovnom tijeku stvari ostvarivao, i invalidske mirovine koja mu je priznata po Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje. Stoga su pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO), kada su zbog nepostojanja adekvatne uzročno posljedične veze zahtjev za naknadu štete i isplatu rente ocijenili neosnovanim.

Slijedom iznesenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu 29. travnja 2013.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.