Gž-3563/2013-2 · Županijski sud u Varaždinu

Gž-3563/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Tatjane Kučić kao predsjednika vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Damira Ronića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Č. iz P. S., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica K. V., odvjetnica iz K. protiv tuženika R. H. kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Koprivnici, OIB ..., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici broj P-577/12-14 od 13. ožujka 2013. godine, na nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 7. studenoga 2013. godine,

p r e s u d i o j e

Žalba tuženika djelomično se uvažava a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Koprivnici broj P-577/12-14 od 13. ožujka 2013. godine:

- potvrđuje u dosuđujućem dijelu (cijela točka I izreke presude)

- preinačuje u dijelu u kojem je odlučeno o trošku postupka (cijela točka II izreke presude) na način da se tuženiku nalaže da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 45.860,00 kn u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je pod točkom I izreke presude tuženiku naloženo da tužitelju na ime naknade štete plati iznos od 405.583,20 kn sa zakonskom zateznom kamatom a pod točkom II izreke presude tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 47.060,00 kn.

Protiv presude žali se tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, sve iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 26/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11 (pročišćeni tekst) i 25/13 - dalje u tekstu: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je djelomično osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 365. stavka 2. ZPP, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio koju od nekih drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio da je tužitelj zakupoprimac poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države i to u predjelu V. P. koji ima status posebnog zoološkog rezervata. Nadalje je utvrđeno da je tužitelj na poljoprivrednom zemljištu koje je imao u zakupu u 2010. godini zasadio kukuruz na površini od 61,4520 ha no da mu je divljač koja obitava u rezervatu, i to divlje svinje, jeleni i srne, načinila štetu na nasadu kukuruza.

Provedenim gospodarskim vještačenjem je utvrđeno da visina štete iznosi 405.583,20 kn pa je pobijanom presudom naloženo tuženiku da taj iznos plati tužitelju na ime naknade štete.

Tuženik se žali navodeći u žalbi da nije odgovoran za štetu koju prouzroče divlje svojte već bi eventualno mogao odgovarati samo za štetu koju nanesu životinje strogo zaštićenih divljih svojti a životinje koje su tužitelju nanijele štetu, dakle divlje svinje, jeleni i srne, ne spadaju u strogo zaštićene divlje svojte.

Prema odredbi čl. 117. Zakona o zaštiti prirode („Narodne Novine“ br.70/05 i 139/08) Republika Hrvatska ne odgovara za štetu koju prouzroče divlje svojte, osim u slučajevima određenim zakonom a u čl. 119. st. 1. istog zakona je propisano da oštećenik ima pravo na nadoknadu štete u visini stvarne štete koju nanesu životinje strogo zaštićenih divljih svojti ako je poduzeo propisane radnje i zahvate. Područje u kojem se nalazi poljoprivredno zemljište koje je tužitelj imao u zakupu predstavlja posebni rezervat.

Prema odredbi čl. 12. st. 3. Zakona o zaštiti prirode, u posebnom rezervatu nisu dopuštene radnje i djelatnosti koje mogu narušiti svojstva zbog kojih je proglašen rezervatom (branje i uništavanje biljaka, uznemiravanje, hvatanje i ubijanje životinja, uvođenje novih bioloških svojti, melioracijski zahvati, razni oblici gospodarskog i ostalog korištenja i slično).

Dakle, što se tiče zaštite životinja u posebnom rezervatu, one su po stupnju zaštite praktički izjednačene sa životinjama koje imaju status strogo zaštićenih divljih svojti jer je i za jedne i za druge životinje propisana zabrana uznemiravanja, hvatanja i ubijanja time da je zaštita strogo zaštićenih divljih svojti propisana odredbom čl. 97. st. 3. Zakona o zaštiti prirode.

Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tuženik odgovara temeljem čl. 119. st. 1. Zakona o zaštiti prirode, i za štetu koju su počinile životinje koje žive u posebnom rezervatu, jednako kao i za štetu koju su počinile životinje strogo zaštićenih divljih svojti.

Tuženik se nadalje u žalbi poziva na odredbu čl. 119. Zakona o zaštiti prirode kojom je propisan postupak radi naknade štete, a koji povodom predmetne štete nije proveden. No, tužitelj se je prije podnošenja ove tužbe obratio tuženiku radi provođenja postupka propisanog odredbom čl. 119. Zakona o zaštiti prirode ali tuženik je otklonio provesti taj postupak uz obrazloženje da se ne smatra odgovornim za štetu pa stoga činjenica da nije proveden zakonski postupak u vezi naknade štete ne može dovesti do toga da tužitelj izgubi pravo na naknadu štete.

Tuženik se nadalje žali izražavajući sumnju da je tužitelj posijao kukuruz sorte Hibrid RWA KUXXAR FAO 350 i RWA BERGXXON FAO 400 te da je koristio zaštitna sredstva i gnojivo onako kako je to utvrđeno gospodarskim vještačenjem.

Međutim, gospodarski vještak je na licu mjesta pregledao predmetni nasad i potvrdio istinitost tužiteljevih tvrdnji o vrsti posijanog kukuruza i korištenju zaštitnih sredstava i gnojiva a tuženik ničim nije doveo u sumnju pravilnost danog nalaza i mišljenja tako da taj žalbeni razlog nije osnovan.

Tuženik se nadalje žali i protiv utvrđenja prvostupanjskog suda da je tužitelj u smislu čl. 118. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti prirode poduzeo radnje i zahvate radi sprečavanja nastanka štete.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj i danju i noću odlazio na predmetnu nekretninu vozilom kako bi kretanjem vozila, bukom i rasvjetom rastjerivao divljač a također je postavio plašila, trake i vreće no bez rezultata. Čvrstu ogradu nije smio postavljati jer se na području posebnog rezervata ne smije napraviti prepreka prolasku divljači, a osim toga, postavljanje čvrste ograde bi predstavljalo preveliki i neekonomski trošak. Također, tužitelj nije smio pucanjem iz oružja ili plinskih topova plašiti divljač. Na temelju tih činjenica je prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj ispunio svoju obvezu iz čl. 118. Zakona o zaštiti prirode a takav zaključak prihvaća i ovaj sud tako da ni taj žalbeni razlog nije osnovan.

Tuženik se nadalje u žalbi poziva na odredbu čl. 120. Zakona o zaštiti prirode kojim je u st. 1. propisano da ako pravna ili fizička osoba započne djelatnost ili izvođenje radnji u prostoru koji je prirodno stanište strogo zaštićene divlje svojte, i u kojemu ona već obitava te postoji predvidivi rizik štete od strogo zaštićene divlje svojte, umanjuje se iznos nadoknade štete za predvidivi rizik, a u st. 2. istog članka je propisano da predvidivi rizik iz st. 1. toga članka utvrđuje Ministarstvo na temelju pribavljenog stručnog mišljenja mjerodavne institucije ili ovlaštene stručne osobe. Međutim, tuženik se tijekom postupka nije pozivao na tu zakonsku odredbu niti je predlagao bilo kakve dokaze u vezi njezine primjene pa stoga ni taj žalbeni razlog nije osnovan.

Tužitelj se nadalje žali i protiv odluke o parničnom trošku. U žalbi navodi da smatra da tužitelju ne pripada naknada parničnog troška radi dolaska punomoćnice tužitelja na sud u Đurđevcu u iznosu od 750,0 kn a također smatra da niti tužitelju ne pripada trošak dolaska na sud u iznosu od 750,00 kn za tri dolaska, svaki po 250,00 kn.

Tužitelju doista ne pripada naknada parničnog troška koji bi se sastojao od putnog troška njegovog odvjetnika, čije sjedište je u Koprivnici, radi odlaska na sud u Đurđevcu. Naime, tuženik tužitelju nije dužan naknaditi taj trošak budući da se ne radi o trošku koji je u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a bio potreban radi vođenja parnice jer i u Đurđevcu postoje odvjetnici koje je tužitelj mogao angažirati radi zastupanja. Što se pak tiče osobnog troška tužitelja radi dolaska na sud u Đurđevcu, tužitelj na nikakav način nije obrazložio svoj zahtjev za naknadu tog troška, odnosno nije obrazložio na koji način je došao do troška jednog odlaska iz mjesta svog prebivališta u Đurđevac u iznosu od 250,00 kn. Obzirom da je opće poznato da iz mjesta tužiteljevog prebivališta do suda u Đurđevcu ima oko 50-ak kilometara, ovaj sud nalazi da primjeren trošak za dolazak tužitelja na sud u Đurđevcu iznosi 100,00 kn što znači da bi tužitelju po toj osnovi pripadao iznos od 300,00 kn. Na opisani način je tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 1.200,00 kn koji mu ne pripada pa je stoga dio prvostupanjske presude kojim je odlučeno o trošku parničnog postupka preinačen temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP-a na način da je tužitelju dosuđen parnični trošak umanjen za 1.200,00 kn odnosno iznos od 45.860,00 kn.

Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

U Koprivnici, 7. studenoga 2013. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Tatjana Kučić v.r.