Rev-205/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 205/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. D. iz R., zastupanog po I. N.-V., odvjetnici u S., protiv tuženika S. g. iz S., zastupanog po M. Č.-D., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Šibeniku od 9. veljače 1998., br. Gž-22/98, kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku od 14. ožujka 1996. br. P-220/95, u sjednici održanoj dana 16. veljače 2005. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Šibeniku od 9. veljače 1998., br. Gž-22/98 potvrđena je prvostupanjska presuda Općinskog suda u Šibeniku od 14. ožujka 1996. br. P-220/95 kojom je obvezan tuženik isplatiti tužitelju iznos od 49.991,30 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 1. travnja 1994. do isplate, dok je u pogledu naknade parničnog troškova prvostupanjska presuda ukinuta.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju ne navodeći zakonske razloge, ali iz sadržaja revizije proizlazi da nižestupanjske presude pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući ukidanje nižestupanjskih presuda vraćanjem predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Bitnu povredu odredaba postupka revident nalazi u proturječju razloga pobijanih presuda sa stanjem spisa, ukazujući na iskaze svjedoka R. K. i A. K., koji su iskazali da je tužitelju kamen vjerojatno plaćen od strane Stambene zadruge P., koja je bila naručilac radova izgradnje lučice nautičkog turizma F. u R., dok je tuženik bio izvođač, koji je utrošeni kamen plaćao toj zadruzi.

Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident nalazi u prihvaćanju tužbenog zahtjeva na temelju priznanice o djelomičnoj naplati i ispostavljenom računu o količinama odvezenog kamena s nekretnine tužitelja, koji dokumenti glase na Stambenu zadrugu P., a ne na tuženika, iz čega slijedi da se radi o posve drugoj pravnoj osobi s kojom je tužitelj bio u pravnom odnosu, pa kad sudovi ipak prihvaćaju tužbeni zahtjev prema tuženiku, s kojim tužitelj nije bio u nikakvom pravnom odnosu, pogrešno primjenjuju materijalno pravo, pa bi plaćanjem tužitelju istog iznosa, kojeg je već platio zadruzi, tuženik dva puta platio isti kamen. Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03– u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Odgovor na reviziju nije podnijet, niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija tuženika nije osnovana.

Predmet spora je isplata ugovorene naknade za kamen koji je vađen na nekretnini tužitelja i upotrijebljen za izgradnju lučice F. u R. u količini od 17.125 m3 tijekom 1993. i 1994. godine, a tuženik se ugovorom od 23. studenog 1993. obvezao platiti za odvezeni kamen 0,80 DEM po m3, što iznosi ukupno 17.300,00 DEM ili kunsku protuvrijednost od 49.991,30 kuna.

U postupku je utvrđeno da je ugovor od 24. studenog 1993. uz tužitelja potpisao u ime tuženika - tvrtke S. g., generalni direktor M. P..

Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev pozivom na odredbe navedenog ugovora, nakon što su utvrdili da je ugovorom bila određena cijena od 0,80 DEM po 1/m3 odvezenog kamena, te da je količina kamena utvrđena računom br. 3 od 11. svibnja 1994. godine.

Ne postoji proturječje između razloga pobijanih presuda i stanja spisa, jer spisu ne prileže nikakvi dokazi, na koje se poziva tuženik, da je tužitelj svoje potraživanje već naplatio od Stambene zadruge P., odnosno da je tuženik utuženi iznos platio toj zadruzi.

Saslušanjem svjedoka utvrđeno je da je rukovodilac gradilišta R. K. dnevno zapisivao količine odvezenog kamena, koju količinu je naveo u računu tužitelja. Iako je račun broj 3. doista naslovljen na Stambenu zadrugu P., a ne na tuženika, iskazima svjedoka R. K. i A. K. je objašnjeno da je Stambena zadruga P. bila naručilac, a tuženik izvođač radova. Iz takvih iskaza, međutim, ne proizlazi da bi Stambena zadruga nešto platila tužitelju, niti da bi tuženik svoju obvezu iz ugovora s tužiteljem, platio toj zadruzi, a sam tuženik nije pružio nikakve dokaze na svoje tvrdnje, pa su sudovi s pravom takve tvrdnje uzeli nedokazanima.

Stoga revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, na kojeg ukazuje revident, nije ostvaren.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Neosnovane su tvrdnje revidenta da tužitelj nije u nikakvom pravnom odnosu s tuženikom. U postupku je utvrđeno da se upravo tuženik pisanim ugovorom od 24. studenog 1993. obvezao platiti tužitelju 0,80 DEM po 1 m3 iskopanog i odvezenog kamena za izgradnju lučice F. u R.. Tvrdnja tuženika da ugovor nije sudu prezentiran u cijelosti, jer nedostaje točka 3. ugovora, nije osnovana. Ugovor je pisan na dvostrukom arku papira, iza točke 2. slijedi odmah točka 4., ne vidi se da bi nešto bilo brisano ili prepravljano, pa je umjesto točke 3. očito omaškom napisana točka 4. Povrh toga i sadržajno se točka 4. nastavlja na točku 2. ugovora, pa stoga nije prihvatljiva tvrdnja tuženika da ugovor nije prezentiran u cijelom sadržaju.

Neosnovana je i tvrdnja revidenta da pismeno na koje se poziva tužitelj uopće nije kupoprodajni ugovor i da je stoga ništavo, na koju ništavost sud pazi po službenoj dužnosti. Stranke su sklopile ugovor u kojem je točno naveden predmet prodaje (rasuti materijal-kamen za izgradnju lučice F. u R.), jasno je navedena cijena od 0,80 DEM po 1 m3, ugovoren način utvrđivanja količine odvezenog kamena i obveza tuženika sav odvezeni kamen platiti najkasnije do 29. studenog 1993, ugovor su potpisali tužitelj, generalni direktor tuženika i dva svjedoka I. L. i T. D.. Stoga takav ugovor ima sve bitne sastojke ugovora o prodaji: predmet prodaje, odredivu količinu, cijenu, obvezu kupca kupljenu stvar platiti, kako to propisuju odredbe članka 454. i dr. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99).

Kako nisu ostvareni revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, na koje ukazuje revident, kao ni oni na koje revizijski sud primjenom odredbe članka 386. ZPP-a, glede bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a i pravilne primjene materijalnog prava, pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP-a odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu.

U Zagrebu, 16. veljače 2005. godine

a:

Predsjednik vijeć

Petar Milas, v. r.