Pr-92/2018-20 · Općinski sud u Požegi

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Broj:4.Pr-92/2018-20

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi po sucu ovoga suda Meliti Novak ako sucu pojedincu u parničnom predmetu tužiteljice N. Š., dr.med.spec. iz P., OIB:… , zastupana po odvjetnicima u odvjetničkom društvu V. i partneri d.o.o. R., protiv tužene bolnice P., P., OIB:…, zastupana po punomoćniku I. B., odvj. u P., radi isplate dijela plaće, dana 16.listopada 2020., nakon održane glavne javne rasprave, u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice J. R., odvj. u P. i punomoćnika tužene, dana 8.prosinca 2020.

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženiku bolnica P., OIB:… da tužiteljici N. Š., dr.med.spec. iz P., OIB:…, isplati iznos od 106.455,99 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče kako slijedi:

- na iznos od 1.631,11 kuna od 17.siječnja 2014.

- na iznos od 1.688,43 kuna od 12.veljače 2014.

- na iznos od 565,31 kuna od 8.ožujka 2014.

- na iznos od 959,73 kuna od 9.travnja 2014.

- na iznos od 1.441,19 kuna od 10.svibnja 2014.

- na iznos od 1.257,03 kuna od 11.lipnja 2014.

- na iznos od 1.376,36 kuna od 12.srpnja 2014.

- na iznos od 1.374,14 kuna od 9.kolovoza 2014.

- na iznos od 1176,34 kuna od 9.rujna 2014.

- na iznos od 1.414,16 kuna od 8.listopada 2014.

- na iznos od 1.245,32 kuna od 8.studenog 2014.

- na iznos od 1.382,74 kuna od 9.prosinca 2014.

- na iznos od 1.109,82 kuna od 10.siječnja 2015.

- na iznos od 1.818,21 kuna od 10.veljače 2015.

- na iznos od 1.172,86 kuna od 7.ožujka 2015.

- na iznos od 1.077,46 kuna od 9.travnja 2015.

- na iznos od 1.436,60 kuna od 9.svibnja 2015.

- na iznos od 1.514,52 kuna od 9.lipnja 2015.

- na iznos od 1.509,17 kuna od 10.srpnja 2015.

- na iznos od 2.283,85 kuna od 7.kolovoza 2015.

- na iznos od 1.472,63 kuna od 8.rujna 2015.

- na iznos od 1.786,12 kuna od 10.listopada 2015.

- na iznos od 1.555,46 kuna od 7.studenog 2015.

- na iznos od 1.398,52 kuna od 10.prosinca 2015.

- na iznos od 2.282,74 kuna od 13.siječnja 2016.

- na iznos od 1.878,31 kuna od 8.rujna 2016.

- na iznos od 1.483,43 kuna od 7.listopada 2016.

- na iznos od 1.404,91 kuna od 9.studenog 2016.

- na iznos od 4.603,30 kuna od 8.prosinca 2016.

- na iznos od 3.434,02 kuna od 10.siječnja 2017.

- na iznos od 1.367,88 kuna od 8.veljače 2017.

- na iznos od 1.759,92 kuna od 7.ožujka 2017.

- na iznos od 1.612,15 kuna od 7.travnja 2017.

- na iznos od 2.695,89 kuna od 9.svibnja 2017.

- na iznos od 1.726,00 kuna od 8.lipnja 2017.

- na iznos 2.272,69 kuna od 7.srpnja 2017.

- na iznos od 3.194,16 kuna od 8.kolovoza 2017.

- na iznos od 3.029,55 kuna od 7.rujna 2017.

- na iznos od 2.621,99 kuna od 7.listopada 2017.

- na iznos od 2.675,43 kuna od 8.studenog 2017.

- na iznos od 1.857,16 kuna od 9.prosinca 2017.

- na iznos od 1.988,54 kuna od 9.siječnja 2018.

- na iznos od 1.562,80 kuna od 7.veljače 2018.

- na iznos od 2.434,19 kuna od 7.ožujka 2018

- na iznos od 2.680,52 kuna od 7.travnja 2018

- na iznos od 1.898,84 kuna od 9.svibnja 2018

- na iznos od 4.267,33 kuna od 7.lipnja 2018.

- na iznos od 2.093,02 kuna od 10.srpnja 2018.

- na iznos od 2.359,52 kuna od 9.kolovoza 2018.

- na iznos od 2.587,82 kuna od 8.rujna 2018.

- na iznos od 6.894,73 kuna od 10.listopada 2018.

- na iznos od 2.385,43 kuna od 10.studenog 2018.

- na iznos od 1.756,64 kuna od 11.prosinca 2018

a koja za razdoblje od 17.siječnja 2014. do 31.srpnja 2015. teče po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih bodova, a za razdoblje od 1.kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu, u roku od 15 dana.

II Tužiteljica N. Š., dr.med.spec. iz P., OIB:… , odbija se s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 6.054,38 kuna.

III Nalaže se tuženoj bolnici P., OIB:… da tužiteljici N. Š., dr.med.spec. iz P., OIB:…, naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 19.187,50 kuna, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 8.prosinca 2020. pa do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

Tužiteljica N. Š. podnijela je tužbu protiv tužene bolnice P. radi isplate dijela plaće. U tužbi navodi da je u razdoblju od 1.prosinca 2013.

neprekidno zaposlena kod tužene na radnome mjestu doktor medicine, specijalist ginekologije i porodništva u Službi za ginekologiju i porodništvo. U navedenom je razdoblju njena plaća regulirana između ostalih propisa i odredbama Zakona o radu (ZR/09), Zakona o radu (ZR/14), Kolektivnog ugora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (KU/13),Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (KU/18), Temeljnog kolektivnog ugovora za službenika i namještenike u javnim službama (TKU/12) te Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (TKU/17).

Odredbe članka 86. ZR/09 i članka 94. ZR/94 propisuju da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom i nekim drugim danom za koji je zakonom određenom da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću. Kolektivni ugovor KU/13 u članku 57. kao i Kolektivni ugovor KU/18 u članku 55. propisuju da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. Prema Popisu radnih mjesta i poslova koji imaju pravo na dodatak sadržanom u navedenim člancima kolektivnog ugovora tužiteljica kao specijalist ginekologije i porodništva po ovoj osnovi ostvaruje pravo na dodatak na plaću od 25 %.

Kolektivni ugovor KU/13 u članku 59. kao i Kolektivni ugovor KU/18 u članku 57. propisuju da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 12 % od osnovne plaće, s tim da je u razdoblju 1.prosinca 2013. do 1. listopada 2015. taj dodatak iznosio 10 %. Kolektivni ugovor KU/13 u članku 36. stavak 2. kao i Kolektivni ugovor KU/18 u članku 34. stavak 2. propisuju da radnik čija je narav posla da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna 3 mjeseca, ako je to za njega povoljnije.

Zakon o radu ZR/09 u članku 60. stavak 1. kao i Zakon o radu ZR/14 u članku 81. propisuju da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna 3 mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Temeljnim kolektivnim ugovorom TKU/12 u članku 59. stavak 1. i Temeljnim kolektivnim ugovorom TKU/17 u članku 58. stavak 1. propisano je da ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja dulje od 42 dana pripada mu naknada plaće u visini 85 % od njegove plaće ostvarene u prethodna 3 mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje.

Tužiteljica ima pravo na navedene dodatke na plaću i to kumulativno za posebne uvjete rada, za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve odrađene sate uključujući i prekovremene sate. Naime, niti jedan od gore navedenih odredbi kolektivnog ugovora i Temeljenog kolektivnog ugovora ne proizlazi da radniku navedeni dodaci na plaću pripadaju samo za ostvarenu redovnu satnicu ili da se uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada i spomenutih dodaci na plaću međusobno isključuju. Naknada za prekovremeni rad predstavlja dio osnovne plaće sukladno odredbi članka 51. stavak 1.

Kolektivnog ugovora KU/13 ta naknada sukladno toj odredbi uvećava osnovnu plaću pa se na naknadu za prekovremeni rad imaju platiti svi oni dodaci koji se plaćaju na plaću za rad u redovnom radnom vremenu ili redovnom mjesečnom fondu sati. To je i prirodi stvarno opravdano obzirom da liječnici i za vrijeme prekovremenog rada kao i za vrijeme redovnog rada rade u otežanim uvjetima rada, s iznimnom odgovornošću za život i zdravlje ljudi, s posebnim znanstvenim stupnjem, položajem i radnim stažem za koje Kolektivnim ugovor i Temeljeni kolektivni ugovor propisuju posebne dodatke na plaću.

Tužena kao niti drugi javni poslodavci u zdravstvu u Republici Hrvatskoj, obzirom da za sve te poslodavce Ministarstvo zdravstva vrši tzv. centralizirani obračun plaće, navedene dodatke tužiteljice nije u razdoblju od 1. prosinca 2013. do danas isplaćivao na prekovremeni rad već samo na redovno radno vrijeme. Tužiteljica je konstantno radila prekovremeno u utuženom razdoblju, a neki od tih prekovremenih sati čak nisu obračunati u platnim listama pa time niti plaćeni kao uvećanje osnovne plaće. Obzirom da tužena nije tužiteljici isplaćivala puni iznos plaće u mjesecima prije korištenja godišnjeg odmora u utuženom razdoblju tužiteljica je uskraćena za puni iznos naknade za godišnji odmor koja sukladno citiranim pravnim normama predstavlja prosjek njene prosječne plaće u prethodna 3 mjeseca uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad.

Na isti način je tužiteljici uskraćeno pravo na puni iznos naknade za privremenu odsutnost s posla i bolovanja do 42 dana u utuženom razdoblju. Tužiteljica ne raspolaže stručnim znanjima da bi bez korištenja usluge vještaka financijsko knjigovodstvene struke sama mogla precizno izračunati ukupan iznos bruto plaće koju joj tuženik u utuženom razdoblju neosnovano nije isplatio. Tužiteljica podnosi tzv. stupnjevanu tužbu iz članka 186.b. Zakona o parničnom postupku te predlaže da se rješenjem naloži tuženiku da u roku od 15 dana dostavi u sudski spis sve obračune plaće tužiteljice te evidenciju radnog vremena tuženika za razdoblje od 1. prosinca 2013. do dana podnošenja tužbe kao i izračun iz kojeg će biti razvidan iznos uskraćenih plaća i naknada u istom razdoblju ukoliko bi se svi dodaci iz točke 2. tužbe na koje je tužitelj ovlašten obračunati i na sate prekovremenog rada tužiteljice u razdoblju od 1. prosinca 2013. do dana podnošenja tužbe.

Tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da joj isplati iznose plaće čiju će visinu i tijek zateznih kamata na istu tužiteljica odrediti nakon što tuženik dostavi u sudski spis po posebnom rješenju suda obračun plaće tužitelja, te evidenciju radnog vremena tužitelja za razdoblje od 1. prosinca 2013. do dana podnošenja tužbe kao i izračun iz kojeg će biti razvidan iznos uskraćenih plaća i naknada tužitelju u istom razdoblju ukoliko bi se svi dodaci iz točke 2. tužbe na koje je tužitelj ovlašten obračunati i na sate prekovremenog rada tužitelja u razdoblju od 1. prosinca 2013. do podnošenja tužbe te nakon što se provede vještačenje.

Predlaže da se tuženiku naloži da joj naknadi parnični trošak. Za slučaj da sud ocijeni da ne postoji uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe tužiteljica postavlja alternativni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev. Tužiteljica za sada procjenjuje da joj je tuženik u utuženom razdoblju neosnovano uskratio plaću u iznosu od ukupno 100.001,00 kn pa tužitelj predlaže da se donese presuda kojom se nalaže tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 100.001,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te troškove parničnog postupka.

Tužena bolnica P. u odgovoru na tužbu ističe prigovor

zastare prava sukladno odredbi članka 227. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da iz sadržaja tužbe proizlazi da se zahtjev tužiteljice za isplatu dodataka na plaću temelji na pravu koje proizlazi iz odredaba Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/2013) koji se primjenjuje od 1. prosinca 2013. Pravo na isplatu dodataka na plaću je novčano potraživanje koje dospijeva svakog mjeseca pri čemu rok dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa odgovara roku dospijeća isplate plaće radnika.

Iz navedenog proizlazi da pravo na isplatu dodatka na plaću predstavlja pravo iz kojeg proizlaze povremene tražbine na koje se primjenjuje odredba članka 227. Zakona o obveznim odnosima čije se odredbe podredno primjenjuju na radne odnose u dijelu u kojem isti nisu regulirani odredbama Zakona o radu. Odredba članka 139. Zakona o radu određuje rok zastare potraživanja iz radnih odnosa, dok odredba članka 227. Zakona o obveznim odnosima regulira institut zastare prava i primjenjuje se na sve ugovorne odnose čije predmet tražbine čine povremene tražbine koje proistječu iz osnovnog prava, primjerice prava na uzdržavanje, prava na kamate na pozajmljeni novac, pravo na zakupninu za nekretninu danu u zakup i slično. Da je takvo tumačenje pravilno proizlazi iz odredbi članka 227. stavak 3.

Zakona o obveznim odnosima koji navodi iznimku od pravila i to za pravo uzdržavanja određenoj zakonom. Budući da je pravo uzdržavanja institutu uređen odredbama Obiteljskog zakona isključuje se da se odredba članka 227. stavak 1.Zakona o obveznim odnosima primjenjuje na sve ugovorne odnose pa tako i na radno pravne ugovorne odnose. Pravo na isplatu dodatka na plaću kao i pravo iz kojeg proistječu povremene tražbine za djelatnike u zdravstvu nastalo je 1. prosinca 2013. to jest prvim danom primijene kolektivnog ugovora. Dakle, pravo tužiteljice na isplatu dodatka na plaću prema obračunu kojeg bi u osnovicu za izračun visine dodatka na plaću bila uključena i naknada za prekovremeni rad (što prema stavu tuženice nije ispravno jer se sukladno jasnim i nedvosmislenim odredbama kolektivnog ugovora traženi dodaci isplaćuju na tzv. osnovnu plaću koja ne upućuje naknadu za prekovremeni rad), pod pretpostavkom da je osnovano, nastalo je za tužiteljicu prvim danom primijene Kolektivnog ugovora.

Budući da je tužba podnesena 20.prosinca 2018. tužena zaključuje da je protekao rok zastare prava od 5 godina sukladno odredbi članka 227. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Vezano uz navode iz točke I. tužbe priznaje se da je tužiteljica zaposlenica tuženice. Vezano uz navode iz točke II. i točke III. tužbe ističe se da tužena tužiteljici pravilno obračunava i isplaćuje dodatak na plaću s osnove posebnih uvjeta rada, dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi. Teza tužiteljice o pogrešnom obračunavanja dodatka na plaću utemeljena je na pogrešnom tumačenju odredaba Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/2013) kojim je jasno i nedvosmisleno propisano na koji način se obračunavaju dodaci na plaću.

Iz sadržaja tužbe nije jasno na kojoj pravnoj normi tužiteljica temelji tezu da joj pripada pravo na obračun traženih dodataka na plaću u dijelu u kojem plaću predstavlja naknada za prekovremeni rad. Odredbom članka 57. stavak 2. Kolektivnog ugovora propisano je da se dodaci na plaću obračunavaju na osnovu plaću, dok se odredbom članka 47. Kolektivnog ugovora definiraju pojmovi plaće, osnovne plaće i dodatka na osnovnu plaću. Definicija osnovne plaće sadržane u kolektivnom ugovoru jasna je i ne ostavlja mogućnost za različite interpretacije.

Odredbom članka 47. stavak 3. Kolektivnog ugovora određeno je da se svi dodaci na plaću obračunavaju na osnovu plaću koja je definirana člankom 47. stavak 2. Kolektivnog ugovora iz čega proizlazi zaključak da tuženica pravilno obračunava i isplaćuje dodatke na plaću tužitelju, pravilno uzimajući za osnovicu obračuna osnovnu plaću tužitelja onako kako je ona definirana člankom 47. stavak 2. Kolektivnog ugovora. Sukladno odredbi članka 319. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima jasne i nedvojbene odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase, dakle ne treba ih posebno tumačiti, naročito ne na način kojim bi se tumačenjem jasne i nedvosmislene odredbe mijenjale glede njihovih sadržaja i svrhe.

Odredba članka 51. Kolektivnog ugovora na koju se poziva tužitelj ni na koji način ne mijenja činjenicu da se dodaci na plaću obračunavaju na osnovnu plaću. Prekovremeni rad, rad noću kao i ostala uvećanja plaće iz članka 51. Kolektivnog ugovora te dodaci za posebne uvjete rada iz članka 57. Kolektivnog ugovora obračunavaju se u propisanom postotku od osnovne plaće te se dodaju na osnovu plaću i čine plaću radnika kako je to definirano u članku 47. Kolektivnog ugovora. U tom smislu netočan je navod tužiteljice da naknada za prekovremeni rad predstavlja dio osnovne plaće te je očito da takav navod tužiteljice, iako protivan jasnoj odredbi članka 47.

Kolektivnog ugovora, ima intenciju pogrešno prikazati međusobni odnos dodatka na plaću koji proizlazi iz jasnih i nedvosmislenih odredbi Kolektivnog ugovora. Izneseni stavovi tuženice potvrđeni su u zaključcima zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora u zaključcima 58., 59. i 106. Navedeni zaključci su sastavni dio kolektivnog ugovora te prema odredbi članka 19. stavak 6. Kolektivnog ugovora tumačenja povjerenstva su obvezna i dostavljaju se podnositelju upita te svim ustanovama na koje se odnose, a imaju pravnu snagu i učinak kolektivnih ugovora od dana stupanja na snagu ugovora.

Tužena se protivi financijskom vještačenju budući je tužbeni zahtjev zasnovan na pogrešnom pravnom shvaćanju o tome što čini osnovnu plaću, kao osnovnicu za izračun uvećanja i dodatka i to je isključivo pravno pitanje pa ne postoji pretpostavka za provođenje vještačenja na tu okolnost. Zbog svega navedenog tuženica predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice uz nalog tužiteljici da tuženoj naknadi parnični trošak.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o radu od 23.prosinca 1999., Aneks ugovora o radu br. 02-01/0110-1999 od 2.svibnja 2001., Aneks ugovora o radu br. 02-01/0110-1999-1999 od 19.siječnja 2006., u Nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka Dajane Hart od 29.svibnja 2020., u njeno očitovanje od 23.lipnja 2020. i od 22.rujna 2020. te u sve priloge i podneske u spisu.

Nakon ovako provedenog dokaznog postupka uz savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno sud je nedvojbeno utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

Provedenim dokaznim postupkom nesporno je utvrđeno da je tužiteljica u utuženom razdoblju kod tužene bila zaposlena na radnom mjestu doktor medicine, specijalist ginekologije i porodništva u tuženikovoj Službi za ginekologiju i porodništvo. Tužiteljica tužbom traži isplatu razlike plaće na ime dodataka na plaću zbog posebnih uvjeta rada za prekovremene sate rada i dodatka zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i za prekovremene sate rada, naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene u prethodna 3 mjeseca ako je to za nju povoljnije i naknadu plaće radi bolovanja do 42 dana za sve odrađene sate rada uključujući i prekovremene sate za razdoblje od 1.prosinca 2013. do 20.prosinca 2018.

Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja koji prigovor sud smatra neosnovanim.

Prema odredbi članka 139. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17 i 98/19), ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za 5 godina. Tužiteljica tužbom potražuje razliku neisplaćene plaće za period od 1. prosinca 2013. do 20.prosinca 2018. Budući da se plaća sukladno članku 92. stavak 1. Zakona o radu isplaćuje nakon obavljenog rada, a prema stavku 3. istog članka plaća i naknada plaća za prethodni mjesec isplaćuju se najkasnije do 15-tog dana u idućem mjesecu to je plaća tužitelja za mjesec prosinac 2013. dospjela je u siječnju 2014. Kako je tužba tužitelja podnesena u prosincu 2018. tužiteljičino potraživanje razlike plaće nije zastarjelo. Navedena odredba čl. 139. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17 i 98/19;dalje ZR), je od posebnog značaja u odnosu na odredbe čl. 226. i 227. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO), koje su općeg značaja.

Tako odredba čl. 139. ZR-a propisuje da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina, s time da se taj rok kod potraživanja u vezi s plaćom računa od dospjelosti svakog pojedinog obroka plaće, odnosno od prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Time nastaje iznimka od pravila da povremene tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja (čl. 226. st. 1. ZOO-a). Slijedom navedenog, ova odredba, koja za razliku od dosadašnje odredbe (čl. 135. ZR/13)koja je propisivala rok zastare od tri godine, primjenjuje se i u postupcima u kojima se traži isplata plaće. Ovdje se ističe da odredba čl. 232. st. 2. ZR-a propisuje da se odredbe tog zakona o zastari potraživanja neće primijeniti na potraživanja iz radnog odnosa radnika kojima je rok zastare od tri godine istekao prije stupanja na snagu ovog zakona. Iz navedenoga, po mišljenju suda, proizlazi da će se ona potraživanja radnika koja do 7. kolovoza 2014. nisu bila u zastari primjenjivati duži zastarni rok, odnosno rok od pet godina (na ona koja su do tog dana pala u zastaru primjenjivat će se trogodišnji zastarni rok).Imajući u vidu da tužiteljica tužbenim zahtjevom potražuje isplatu razlike plaće za razdoblje od 1.prosinca 2013. do 20.prosinca 2018., kao i da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 20.prosinca 2018., to proizlazi da je u smislu odredbe čl. 139. ZR-a prigovor tužene neosnovan.

Pravo tužiteljice na isplatu dodataka na plaću proizlazi iz odredbi Kolektivnog ugovora, odnosno iz odredbe čl. 91. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14) koja propisuje da se pod plaćom podrazumijeva osnovna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koje poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, Kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radniku za obavljeni rad. Naime, u razdoblju koje je predmet postupka plaća tužiteljice je regulirana odredbama Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09 i 93/14, dalje ZR), Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" br. 143/13, 96/15 i 29/18, dalje KU) te Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" br. 141/12 i 24/17, dalje TKU).

KU/13 u članku 57., a KU/18 u članku 55. propisuje da radniku u zdravstvu i zdravstvenom osiguranju na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. Prema popisu radnih mjesta i poslova koji imaju pravo na dodatak liječnik specijalist u bolnici ima pravo na dodatak na plaću od 16%. Isto tako KU/13 u članku 59, a KU/18 u članku 57. propisuje da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću od 12% od osnovne plaće (od 1.listopada 2015.), a od 1.prosinca 2013.do 30.rujna 2015 taj dodatak je iznosio 10%.

Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. prosinca 2019. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz članka 57. Kolektivnog ugovora i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. Kolektivnog ugovora imaju pravo na dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

Obzirom na navedeno, po mišljenju suda osnovan je zahtjev tužiteljice kojim potražuje dodatak za otežane uvjete rada i dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, za koje KU i TKU propisuje posebne dodatke na plaću, kako za vrijeme redovnog rada tužitelja tako i za vrijeme prekovremenog rada tužitelja jer tužitelj i za vrijeme prekovremenog rada, kao i za vrijeme redovnog rada radi u otežanim uvjetima, odgovoran je za život i zdravlje ljudi, postoje i u vrijeme prekovremenog rada tužiteljice kao specijaliste u Službi za ginekologiju i porodništvo.

Budući tužena nije tužiteljici isplaćivala puni iznos plaće u mjesecima prije korištenja godišnjeg odmora u utuženom razdoblju time je tužiteljica uskraćena za dio iznosa naknade za godišnji odmor, koja naknada predstavlja prosjek njene mjesečne plaće u prethodna 3 mjeseca u koju plaću se uračunavaju sva primanja u novcu koja predstavljaju naknadu za rad. Na isti način tužiteljici je uskraćeno i pravo na puni iznos naknade za privremenu odsutnost s posla ili bolovanje do 42. dana, u utuženom razdoblju.

Kako bi utvrdio iznos razlike plaće koji je tužena dužna platiti tužiteljici sud je proveo vještačenje po financijsko-knjigovodstvenom vještaku D. H. te je navedenim vještačenjem utvrđeno (tablica na listu spisa br. 140) da je tužena tužiteljici isplatila na ime bruto plaće za utuženo razdoblje iznos od ukupno 112.510,37 kuna manje, od čega se 55.077,57 kune odnosi na razlike u neisplaćenom dodatku za posebne uvjete rada, 24.851,08 kuna na dodatak za odgovornost (liječnički dodatak) sve za odrađene sate prekovremenog rada, 13.358,75 kuna na razliku plaće za vrijeme bolovanje te 19.222,97 kuna na utvrđenu razliku naknade za godišnji odmor.

Međutim, vještakinja je utvrdila de je tužena tužiteljici u mjesecu prosincu 2014. isplatila iznos od 616,65 kuna, a u siječnju 2015. iznos od 5.437,73 kune na ime razlike naknade za godišnji odmor te je stoga sud iznose razlika koje je tužena dužna platiti tužiteljici u mjesecima u kojima je utvrđeno postojanje razlike naknade za godišnji odmor (travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz i prosinac 2014.) odbio, odnosno umanjio za isplaćeni dio naknada za godišnji odmor koji je tužena tužiteljici isplatila u prosincu 2014. i siječnju 2015. U svom Nalazu vještakinja je navela da su prilikom vještačenja obračunati dodaci za posebne uvjete rada i dodatak za iznimnu odgovornost (liječnički dodatak) na ukupno odrađene sate u mjesecu uključujući prekovremeni rad, na temelju cijene sata za redovan rad, odnosno osnovne plaće uvećane za koeficijent radnog mjesta i minulog rada (čl.47.KU). Cijena sata za redovan rad pomnožena je s koeficijentima za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost (dodatak za iznimnu odgovornost 10% do 30.rujna 2015, od 1.listopada 2015. 12% i dodatak na posebne uvjete rada 25 %) i pomnožen s ukupnim brojem odrađenih sati.

Naknadu plaće koja je tužiteljici trebala biti isplaćena za iskorištene dane godišnjeg odmora vještakinja je preračunala primjenjujući izračun u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene joj u prethodna tri mjeseca.

Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz vještaka te je svoj tužbeni zahtjev uskladila s istim pa od tužene potražuje isplatu iznosa od 112.510,37 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od svakog pojedinog mjesečnog iznosa razlike plaće do isplate, ali od navedenog iznosa nije odbila iznos od 6.054,38 kuna koji se odnosu na razliku nakade za godišnji odmor koji joj je tužena isplatila u i to iznos od 616,65 kuna u prosincu 2014, a iznos od 5.437,73 kune u siječnju 2015.

Tužena prigovara točnosti izračuna navodeći da je provjera točnosti izračuna vještaka otežana zbog nedostatka detaljnog pregleda matematičkih formula i računskih operacija koje je vještakinja primijenila te prigovara načinu na koji je vještakinja računala razliku vezanu za naknade pri korištenju godišnjeg odmora pri čemu je satnicu računala na štetu tuženika. Navodi da se satnica vezana za korištenje godišnjeg odmora računa tako da se zbroje isplate za posljednja tri mjeseca i podijele s tri i dobiveni prosjek dijeli s fondom sati mjeseca u kojem je radnik koristio godišnji odmor, a ne s prosjekom sati ta tri mjeseca. Vještakinja se očitovala da bi tuženik morao znati matematičke formule i računske operacije za izračun plaće i slijedom toga bi morao moći prekontrolirati svaku obračunsku listu. Također navodi da su tablice postavljene na način da je u jednom stupcu prikazan obračun bruto plaće prema obračunu tuženika i unošenjem odgovarajućih sati rada po određenim vrstama rada iz dostavljenih joj isplatnih lista tužitelja (redovan rad, noćni rad, rad subotom, nedjeljom ili blagdanom) automatski se izračuna bruto plaća prema obračunu tuženika. Ukoliko samo jedan od parametara nije dobro postavljen ne bi dobila ispravan rezultat. Ističe da je jedina razlika između obračuna tuženika i obračuna vještaka u dodacima koji se odnose na posebne uvjete rada i na liječnički dodatak, u početnim mjesecima i dodatak na staž, a koji su vještačenjem obračunati i na određene sate prekovremenog rada. Svi ostali parametri su isti u obračunu tuženika i obračunu vještaka. Vještakinja je probno izračunala za određene mjesece u kojima je tužiteljica bila na godišnjem odmoru satnicu na oba načina te je došla do zaključka da se u konačnici dobije približno isti rezultat. Zbog navedenoga vještakinja je u cijelosti ostala kod svog nalaza.

Tuženik je na ročištu održanom 14.rujna 2020. predložio da sud izvrši uvid u obračune bolnice u kojima se nalazi obračun naknada dodataka na plaću te naknada za godišnji odmor i naknada za bolovanje, a koji izračun je tužena izradila nakon zaključenja prethodnog postupka te koji je izrađen prema formuli koju koristi COP za obračun dodataka nakon ožujka 2020.

Vještakinja je izvršila uvid u tablicu izračuna razlike plaće tužiteljice koju je tužena izradila te se očitovala da to nisu ispravni podaci kakvi su na obračunskim listama tužiteljice po kojima je radila svoj nalaz, npr. u kolovozu 2014. tužiteljica je imala 8 sati godišnjeg odmora, a u tablicu nije uneseno ništa, u svibnju 2014. tužiteljica je imala 8 sati godišnjeg odmora, a u tablici nije uneseno ništa, u lipnju 2014 tužiteljica je imala 32 sata godišnjeg odmora, u tablici nije uneseno ništa, u srpnju 2014.imala je 32 sata godišnjeg odmora, u tablici nije uneseno ništa, u kolovozu 2014. imala je 72 sata godišnjeg odmora, a u tablici nije uneseno ništa. Budući tužiteljici pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini njene prosječne mjesečne plaće isplaćene joj u prethodna tri mjeseca, koje se kumuliraju iz mjeseca u mjesec i utječu na novi prosjek, vještakinja navodi da su se neminovno pojavile razlike između njenog izračuna i izračuna tužene.

Sud je u cijelosti prihvatio nalaz knjigovodstvene vještakinja budući smatra da je isti dan savjesno, stručno i u skladu s pravilima struke te je vještakinja je imala je dovoljno podataka iz ovog spisa da može dati svoj nalaz, te je odgovorila na primjedbe tužene. Zbog navedenoga sud na navedenom nalazu vještaka utemeljio svoju odluku i usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od ukupno 106.455,99 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa razlike plaće do isplate, dok ju je odbio sa zahtjevom za isplatu iznosa od 6.054,38 kuna koji se odnosi na iznos razlike naknade za godišnji odmor za 2014. godinu koji je tužiteljici isplaćen u prosincu 2014, odnosno u siječnju 2015., a iznos razlika naknada za godišnji odmor koji je tužitelju isplaćen u prosincu 2014. i siječnju 2015. odbio od utvrđenih razlika naknada za godišnji odmor za mjesece travanj, lipanj, srpanj i kolovoz 2014.

Na dosuđeni iznos ovaj sud je tužitelju dosudio i zakonsku zateznu kamatu sukladno odredbi čl. 277. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05,41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 dalje: ZOO) u visini propisanoj važećom Uredbom o visini stope zatezne kamate te odredbi čl. 26. i 29. ZOO-a, počev od nespornog dospijeća do isplate. Iz dosuđene bruto razlike plaće izuzete su zatezne kamate na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak jer prema odredbi čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj 177/04 - dalje: ZPD) porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijeva tek s isplatom neto iznosa plaće što znači da se na te iznose ne obračunavaju zatezne kamate jer do trenutka isplate u potpunosti nije dospjela na naplatu bruto razlika plaće.

Zbog svega navedenoga sud je odlučio kao u točki I izreke presude.

Budući je tužiteljica uspjela s oko 95 % tužbenog zahtjeva, a zbog dijela zahtjeva s kojim je odbijen nisu nastali posebni troškovi, tuženoj je na temelju odredbe članka 154.stavak 5.Zakona o parničnom postupku, tuženoj je na temelju odredbe članka 154.stavak 1.Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11; 148/11, 25/13, 89/14- OUSRH i 70/19, dalje: ZPP) naložio da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od ukupno 19.187,50 kuna, sastav tužbe (2.500,00 kuna), zastupanje na dva ročištu za glavnu raspravu (2x2.500,00 kuna), zastupanje na pripremnom ročištu (1.250,00 kuna), sastav 2 obrazložena podnesak (2x2.500,00 kuna), sve s PDV-om (3.437,50 kuna), te trošak vještačenja (2.000,00 kuna).

Zbog svega navedenoga odlučno je ako u izreci presude.

Požega, 8.prosinac 2020.

S u d a c :

Melita Novak

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. OD V. i partneri

2. I. B., odvj.

3. Porezna uprava P., po pravomoć.