Rev-249/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 249/06-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Crnića, kao predsjednika vijeća, Damira Mratovića, Ljubice Munić, mr. sc. Olge Jelčić i mr. sc. Lucije Čimić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. J. iz Z., koju zastupa punomoćnica B. H., odvjetnica u Odvjetničkom društvu H. i partneri u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-896/05-2 od 27. rujna 2005, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-2224/96 od 20. prosinca 2004., u sjednici održanoj 19. prosinca 2007.,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija tužiteljice A. J. i ukidaju se presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-896/05-2 od 27. rujna 2005. i Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-2224/96 od 20. prosinca 2004. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Ostavlja se da se o troškovima revizije odluči u konačnoj odluci.

O b r a z l o ž e nj e

Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev da se tuženiku naloži da tužiteljici plati 150.000,00 kn sa zateznim kamatama prema Uredbi o izmjeni Uredbe o visini stope zatezne kamate počevši od 2.ožujka 1995. do isplate. Odredio je da svaka stranka podmiruje svoje troškove.

Tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primijene materijalnog prava. Predložila je da se reviziju prihvati i nižestupanjske presude preinače ili ukinu predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija je osnovana.

Na temelju čl. 392.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03. – dalje: ZPP) ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice za isplatu pravične novčane naknade za duševne bolove zbog povrede ugleda časti i dostojanstva (list 12 spisa), koje joj je silovanjem 29. lipnja 1992. u Zagrebu prouzročio I. Š., bjegunac iz Okružnog zatvora u Puli.

Nižestupanjskim presudama odbijen je tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja (odredba čl. 221. ZPP), jer da tužiteljica nije uplatila predujam za medicinsko vještačenje, koje je određeno u cilju utvrđivanja činjenica u vezi s pretrpljenom nematerijalnom štetom prouzročenoj štetnom radnjom.

Prema reviziji razlozi pobijane presude suprotni su sadržaju spisa, pa je time učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Revidentica smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno ocijenili pretpostavke za provođenje dokaza na okolnosti pretrpljene štete, što da je imalo za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava. Uz to ističe da je pravno odlučne okolnosti u vezi s pretrpljenim duševnim bolovima bilo moguće utvrditi i bez provođenja medicinskog vještačenja, što da je i stajalište sudske prakse.

Iz spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica uz tužbu priložila optužnicu Okružnog državnog odvjetništva u Z. br. KT 412/92 od 25. listopada 1994. protiv I. Š., između ostalog, zbog kaznenog djela silovanja učinjenog na štetu tužiteljica. U dokaznom postupku tužiteljica saslušana kao stranka (raspravni zapisnik od 2. ožujka 1995. - list 12. spisa) opisala je štetni događaj i njegove posljedice na njezino duševno stanje. Nakon ukidanja prvostupanjske presude kojom je djelomično bio prihvaćen tužbeni zahtjev, prvostupanjski sud je na prijedlog tužiteljice odredio psihijatrijsko vještačenje te ju je pozvao da uplati predujam od 500,00 kn (rješenje od 5. lipnja 1996.), što je ona učinila. Naknadno (10. ožujka 1998.) tužiteljica je pozvana na plaćanje predujma za vještačenje u daljnjem iznosu od 1.000,00 kn, što ona nije učinila. Na temelju tako provedenog postupka, uz primjenu odredbe čl. 221.a ZPP, nižestupanjski sudovi su zaključili da tužiteljica nije uspjela dokazati činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev.

Osnovan je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP učinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom, jer taj sud nije sankcionirao povredu odredbe čl. 221.a ZPP učinjene od strane prvostupanjskog suda, a što je imalo za posljedicu nezakonitost pobijane presude. Naime, primjena pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP dolazi u obzir samo kada sud na temelju izvedenih dokaza i njihove slobodne ocjene ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu pravno odlučnu (relevantnu) za presuđenje.

Prema stajalištu revizijskog suda nasilje nad tjelesnim i duševnim integritetom određene osobe, a osobito silovanje kao jedan od najtežih oblika tog nasilja, protivno je temeljnim moralnim načelima i beziznimno predstavlja povredu osobnih prava svakoga tko je takvom nasilju bio izložen, jer se tim činom vrijeđa njegovo dostojanstvo, čast i ugled. Oblici, intenzitet i posljedice pretrpljene nematerijalne štete ovise o okolnostima konkretnog slučaja i o ličnosti oštećenika odnosno oštećenice. Međutim, za utvrđenje tih relevantnih činjenica u pravilu nije nužno psihijatrijsko vještačenje, nego ih sud može utvrditi i drugim dokaznim sredstvima (primjerice saslušanjem oštećenice kao stranke) u granicama prijedloga stranke.

Budući da sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), okolnost što je tužiteljica predložila medicinsko vještačenje ne obvezuje sud na provođenje tog dokaza, niti isključuje primjenu prethodno navedenih pravila parničnog postupka kojima se uređuje dokazivanje. Stoga u konkretnom slučaju samo zbog činjenice da tužiteljica nije platila dio predujma za vještačenje nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 221.a ZPP i odbijanju tužbenog zahtjeva. To tim više što je tužiteljica u stranačkom iskazu (list 12 spisa) istina sumarno, govorila o posljedicama doživljene traume.

U takvoj činjeničnoj i procesnoj situaciji sud, dakle, ima na raspolaganju dokaz kojega je predložila stranka, ovdje saslušanje stranaka. Sud, koji je prihvatio izvođenje tog dokaza, mora taj dokaz i ocijeniti u smislu čl. 8. ZPP, a ne ga eliminirati na način da kaže da stranka nije predujmila dovoljan (potpun) iznos za izvođenje potpuno drugog dokaza – sudskim medicinskim vještačenjem. Postoje, naime, životne situacije kad medicinsko vještačenje je li žrtva pretrpjela duševne boli nije nužno, već je sud ovlašten i dužan svoje stajalište formirati na temelju vlastitih znanja i iskustva, uzimajući u obzir okolnosti slučaja koje po životnoj logici upućuju na to da su (ovdje) silovanjem oštećenici povrijeđeni ugled, čast i dostojanstvo. Zbog citirane bitne povrede odredaba parničnog postupka nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su u cijelosti odbili tužbeni zahtjev. Stoga je ovaj sud na temelju čl. 395. st. 2. ZPP ukinuo nižestupanjske presude i predmet je vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U nastavku postupka prvostupanjski sud će, u skladu s iznesenim stajalištem ovoga suda, utvrditi činjenice o kojima ovisi visina pravične novčane naknade u smislu odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), koja odredba se u konkretnom sporu primjenjuje na temelju čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05.) imajući na umu sve dokaze koje je proveo.

Na temelju čl. 166. st. 3. ZPP ostavljeno je da se o troškovima revizije odlučiti u konačnoj odluci.

U Zagrebu, 19. prosinca 2007.

Predsjednik vijeća:

Ivica Crnić, v. r.