I Kž-353/1996 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-353/1996

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Neve Šibl i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. C. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 127. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženog podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Puli od 28. srpnja 1995. broj K-17/95-36, u sjednici održanoj 12. lipnja 1996., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. N.C. kao neosnovana i potvrđuje osuđujući dio presude prvostupanjskog suda. U ostalom dijelu prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Županijskog suda u Puli proglašen je krivim opt. N.C. za kazneno djelo razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH, činjenično opisano u izreci osuđujućeg dijela te presude, pa je po istom zakonskom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci u koju mu je po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 24. svibnja 1995. pa nadalje.

Po čl. 64. st. 1. OKZRH od optuženika je oduzet jedan nož na preklop s crnom ručkom.

Temeljem čl. 90. st. 1. ZKP optuženik je obvezan sudu nadoknaditi efektivne troškove kaznenog postupka u iznosu od 3.838,00 kn i platiti paušal od 1.000,00 kn, dok je ošt. O.V. s imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu.

Istom presudom opt. R.M. temeljem čl. 340. toč. 3. ZKP oslobođen je od optužbe da bi počinio kazneno djelo iz čl. 127. st. 1. KZRH i u skladu s tim je odlučeno da troškovi kaznenog postupka padnu na teret proračunskih sredstava.

Protiv osuđujućeg dijela presude podnio je opt. N.C. žalbu, izjavljenu po branitelju S.R., odvjetniku iz P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, a u žalbi je predložio, da se pobijani dio presude preinači na način da ga se oslobodi od optužbe ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da mu se izrekne blaža kaznena sankcija i ukine pritvor. Zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske, postupajući u smislu čl. 360. st. 2. ZKP predložio je, da se žalba optuženika kao neosnovana odbije i pobijana presuda potvrdi.

Žalba optuženog nije osnovana.

Pobijajući osuđujući dio presude prvostupanjskog suda, optuženi ne navodi izričito koju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka ima u vidu, ali iz navoda žalbe, da su razlozi obrazloženja međusobno proturječni, proizlazi da žalitelj smjera na povredu čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP.

Takva povreda odredaba kaznenog postupka po ocjeni Vrhovnog suda nije ostvarena. Istina je, da je sud općenitim navođenjem da prihvaća obrane optuženika date na glavnoj raspravi neprecizno se izrazio, ali iz obrazloženja evidentno proizlazi, da prihvaća dio obrana koji je u skladu s provedenim dokazima i odnosi se na relevantne okolnosti. Naime, obrane optuženika i svi izvedeni dokazi reproducirani su u obrazloženju presude, data je analiza i ocjena njihove vjerodostojnosti i značaja za utvrđenje odlučnih činjenica, a o tim činjenicama razlozi nisu proturječni nego dapače sadržajni i logični, te se prigovori optuženika s te osnove u stvari svode na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja.

Međutim, nije u pravu optuženik niti kada prigovara pravilnosti i potpunosti činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu.

Sud prvog stupnja ne samo da je na temelju okolnosnog iskaza ošt. O.V. utvrdio pravilno činjenično stanje, nego je savjesno analizirajući dokazni materijal izložio koje činjenice i iz kojih razloga uzima dokazane i s kojima je potkrijepljen iskaz oštećenika, te cijeneći sve izvedene dokaze, kao i navode obrane oba optuženika, došao je do pravilno zaključka da se u radnjama opt. N.C. stječu sva esencijalna, subjektina i objektivna, obilježja kaznenog djela razbojništva koje mu se optužnim aktom stavlja na teret. Ovdje valja istaći, da optuženik niti ne poriče da je udario oštećenika praznom pivskom bocom i nastavio ga, nakon što je on pao, udarati nogama, te da mu je istrgao torbicu u kojoj je bio novčanik i da je taj novčanik kasnije bacio u kontejner za smeće.

Prigovor žalbe svodi se zapravo na tvrdnju, da u ponašanju optuženika nema elemenata kaznenog djela razbojništva, a to se nadovezuje na prigovor da je sud prihvatio u cijelosti obrane oba optuženika iz kojih proizlazi da je oštećenik prvi napao optuženika i da se je optuženik u stvari nalazio u nužnoj obrani, te da otpada elemenat sile, dok da je novac uzeo iz razloga podmirenja duga od 50,00 kn. Međutim, u žalbi se ne iznosi ništa novo što prvostupanjski sud nije analizirao, već se na temelju subjektivne ocijene dokaznog materijala neargumentirano osporava pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda, dok je već rečeno što je sud prihvatio od navoda obrane optuženika, pa nedostaje i temelj na kojem se gradi tvrdnja da bi optuženik postupao u nužnoj obrani ili njenom prekoračenju, a uzimanje novca tretiralo kao samovlast.

Stoga po ocjeni Vrhovnog suda, nema razloga iz kojih bi se opravdano moglo sumnjati u to, da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio ili propustio utvrditi sve odlučne činjenice, a kako ih žalitelj nije uspio argumentima žalbe osporiti, to su prigovori u tom pravcu neosnovani.

Prigovor povrede kaznenog zakona žalitelj posebno niti ne obrazlaže u žalbi, a svodi se u stvari na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja, budući da žalitelj smatra da iz postupanja optuženika ne proizlaze bitna obilježja kazneno djela razbojništva. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno je primijenio kazneni zakon, proglasivši optuženika krivim za kazneno djelo iz čl. 127. st. 1. KZRH, pa nije učinio niti povredu kaznenog zakona, te je žalba i u tom pravcu neosnovana.

Neosnovana je konačno žalba i zbog odluke o kazni.

Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio sve okolnosti na strani optuženika i počinjenog djela koje utječu na odabir kaznene sankcije. Tvrdnja kako mu je izrečena kazna prestroga nije osnovana, jer s obzirom na okolnosti izvršenja djela, niti doprinos stranca kao dobrovoljca u ovom ratu, ne može imati veći značaj nego što ga je cijenio prvostupanjski sud.

Po zaključku Vrhovnog suda, olakotne okolnosti su dovoljno respektirane optuženiku i sud prvog stupnja je izrekao primjerenu kaznu društvenoj opasnosti djela i kaznenoj odgovornosti počinitelja, te dovoljnu da se u konkretnom slučaju ostvare sve svrhe kažnjavanja predviđene zakonom.

U odnosu na pritvor valja reći, da razlozi iz čl. 182. st. 2. toč. 1. ZKP i dalje stoje, a kako to proizlazi iz rješenja Vrhovnog suda o pritvoru od 21. kolovoza 1995. broj II Kž-287/95.

Budući da su razlozi žalbe neosnovani, a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu čl. 366. st. 1. ZKP nisu nađene povrede formalnog, kao niti povrede materijalnog prava na štetu optuženika, valjalo je žalbu odbiti i presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 12. lipnja 1996.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Ante Potrebica, v.r.