IV Kž-45/2013-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: IV Kž 45/13-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Nikše Stolića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osum. P. Š., zbog kaznenog djela iz članka 293. stavak 2. u svezi s člankom 293. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine„ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07, 152/08 - dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi oštećenika kao tužitelja trgovačkog društva „G. W.“ d.o.o. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Kv-1623/11-3 (Kio-2/11) od 30. studenog 2012., u sjednici održanoj 9. svibnja 2013.,

r i j e š i o j e:

Odbija se žalba oštećenika kao tužitelja trgovačkog društva „G. W.“ d.o.o. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu, u povodu neslaganja istražnog suca, odbijen je kao neosnovan istražni zahtjev oštećenika kao tužitelja trgovačkog društva „G. W.“ d.o.o. protiv osum. P. Š., zbog kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 293. stavak 2. u svezi s člankom 293. stavkom 1. KZ/97.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio oštećenik kao tužitelj trgovačko društvo „G. W.“ d.o.o. po svom punomoćniku I. M., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijano rješenje ukine i vrati predmet istražnom sucu radi provođenja istrage.

Žalba nije osnovana.

Budući da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja dao dostatne i određene razloge o svim odlučnim činjenicama, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. Zakona o kaznenom postupku (NN, 110/97, 27/98, 58/99, 119/99, 58/02, 143/02, 62/03 - pročišćeni tekst i 115/06 - dalje u tekstu: ZKP/97), na koju upire žalitelj tvrdnjom da ti razlozi nisu navedeni odnosno da su nejasni.

IV Kž 45/13-3

Protivno žalbenim navodima, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, pregledom svih dokumenata i njihovih sadržaja u predmetnom spisu, ocjenjuje da je ispravan zaključak prvostupanjskog suda u pobijanom rješenju da iz tih podataka ne proizlazi postojanje osnovane sumnje da bi osum. P. Š., postupajući na način opisan u istražnom zahtjevu, počinio kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 293. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZ/97.

Naime, prema podacima spisa predmeta, proizlazi da su oštećenik kao tužitelj i osumnjičenik poslovno surađivali od travnja do prosinca 2009. godine, a vrijednost cjelokupne poslovne suradnje je iznosila više od 1.000.000,00 kuna, od čega je oštećeniku kao tužitelju sveukupno plaćeno oko 2/3 iznosa, dok preostali dug osum. P. Š. uopće ne spori. Štoviše, dio duga plaćen je oštećeniku i nakon blokade računa trgovačkog društva osumnjičenika, a nesporno je i da je 30. ožujka 2010. godine sklopljen Sporazum o priznanju i naplati duga kojim se osumnjičenik obvezao u 12 mjesečnih rata otplatiti dug. Sklapanje predmetnog sporazuma i izdavanje nove bianco zadužnice za vrijeme blokade računa pogrešno žalitelj tumači kao način održavanja oštećenika u zabludi, jer isto ne bi imalo nikakvu svrhu da je oštećenik prethodno svoju obvezu u potpunosti ispunio, već se isto doista ukazuje kao pokušaj osumnjičenika da na neki način regulira preostalu obvezu prema oštećeniku i pokuša dug u potpunosti podmiriti. Jednako tako, niti činjenica da je 9. prosinca 2009. račun trgovačkog društva osumnjičenika blokiran, zbog čega se posljedično oštećenik nije mogao naplatiti niti putem izdanih zadužnica, ne ukazuje a priori da je osumnjičenik mogao i morao znati, još u vrijeme sklapanja posla s oštećenikom, kada je njegovo trgovačko društvo nedvojbeno bilo likvidno, da neće u potpunosti moći isplatiti dug. Naime, rizik od neisplate duga i blokade računa, posebice u vrijeme opće nelikvidnosti i gospodarske krize, sastavni je dio gospodarskog poslovanja te se ne može svaka neisplata duga zbog kasnije nelikvidnosti karakterizirati unaprijed stvorenom prijevarnom namjerom.

Slijedom navedenog, i prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, ispravno je sud prvog stupnja na temelju ovakvog stanja spisa predmeta ocijenio da u konkretnoj situaciji priloženi dokazi ne upućuju na relevantan stupanj osnovane sumnje da su se u postupanju osum. P. Š. prilikom poslovne suradnje s oštećenim trgovačkim društvom ostvarila obilježja kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 293. stavak 2. KZ/97 na način kako mu je to istražnim zahtjevom stavljeno na teret. U trenutku započinjanja poslovnog odnosa račun osumnjičenikovog trgovačkog društva očito nije bio u blokadi, te su njegovi financijski problemi nastali kasnije. Upravo taj trenutak relevantan je za postojanje terećenog kaznenog djela, jer je osum. P. Š., već tada trebao postupati s prijevarnom namjerom, a koja je namjera jedno od obilježja ovog kaznenog djela. No, iz stanja spisa predmeta proizlazi da osum. P. Š. u trenutku započinjanja poslovne suradnje s oštećenim trgovačkim društvom nije uporabio bilo kakav nenaplativi instrument osiguranja plaćanja, a niti je predočio ili prešutio kakvu činjenicu i time oštećeno trgovačko društvo doveo u zabludu ili ga održavao u zabludi s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi, kako se to traži za ostvarenje bića terećenog kaznenog djela. Sve navedene činjenice u ukupnosti ukazuju da nema elemenata koji bi upućivali na relevantan stupanj članka 293. stavak 2. KZ/97,

osnovane sumnje da bi osumnjičenik počinio kazneno djelo iz

kako je to ispravno zaključio i valjano obrazložio i sud prvog stupnja u pobijanom rješenju, već se radi o neriješenom građansko pravnom odnosu. Sama činjenica postojanja dugovanja inkriminiranog iznosa, imajući na umu tijek poslovnog odnosa između oštećenog trgovačkog

IV Kž 45/13-3

društva i osumnjičenika u kojem je osumnjičenik uredno podmirio gotovo dvije trećine obveze prema oštećenom trgovačkom društvu, nije dovoljna za zaključak da je osumnjičenik u trenutku započinjanja poslovne suradnje s oštećenim trgovačkim društvom postupao s prijevarnom namjerom.

Stoga, imajući na umu da osnovana sumnja da je osumnjičenik počinio kazneno djelo za koje ga se tereti istražnim zahtjevom mora proizlaziti iz dokumenata i podataka u tim dokumentima koji su priloženi uz istražni zahtjev, a koju osnovanu sumnju oštećenik kao tužitelj nije u dostatnom stupnju dokazao dokumentacijom priloženom u spisu predmeta, ne postoje zakonske pretpostavke za provođenje istrage iz članka 187. stavak 1. ZKP/97 zbog kaznenog djela za koje se tereti osumnjičenik.

Budući da žalbom oštećenika kao tužitelja nije dovedena u sumnju osnovanost i pravilnost pobijanog rješenja, to je na temelju čl. 398. st. 3. ZKP/97 odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu 9. svibanj 2013.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Nikša Stolić, v. r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v. r.