Croatian Supreme Court partially allows appeal, reducing drug trafficking sentence from five to four years based on mitigating factors.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially accepted the defendant's appeal against a five-year prison sentence for drug trafficking. While the court upheld the conviction and the finding of diminished responsibility due to drug addiction, it deemed the original penalty too severe. Consequently, the court reduced the sentence to four years by incorporating the previously suspended sentence's term and applying statutory mitigation.
Legislator headnote
AI generatedČl. 173. st. 2. KZ; Čl. 60. st. 2. toč. c. KZ; Čl. 63. KZ: When a first-instance court imposes a sentence that is disproportionate to the circumstances, including mitigating factors like diminished responsibility and participation in the war, the appellate court may reduce the penalty to ensure proportionality while maintaining the conviction.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-116/1999-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice, mr. Branka Zmajevića, Vesne Vrbetić, Senke Klarić- Baranović, Neve Šibl i Marijana Hranjskog, kao članova vijeća i višeg savjetnika Marka Raše, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. B., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 28. siječnja 1999. godine broj K-40/98, u sjednici održanoj 4. svibnja 1999. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,
p r e s u d i o j e :
I. Djelomično se prihvaća žalba opt. D.B. zvanog B., preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni, te se opt. D.B. za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ, za koje je tom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 173. st. 2. KZ utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, a uzima kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci iz pravomoćne presude Općinskog suda u Dubrovniku od 3. srpnja 1997. godine broj K-519/97, zbog kaznenog djela iz čl. 126. st. 1. toč. 1. KZRH, te se opt. D.B. uz primjenu čl. 60. st. 2. toč. c. KZ osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, u koju mu se na temelju čl. 63. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 10. rujna 1996. godine do 10. siječnja 1997. godine i od 22. listopada 1998. godine, pa nadalje.
II. U ostalom dijelu žalba opt. D.B. odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Županijski sud u Dubrovniku, presudom od 28. siječnja 1999. godine broj K-40/98 proglasio je krivim opt. D.B. zbog kaznenog djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ i na temelju istog zakonskog propisa za ovo djelo mu utvrdio kaznu zatvora u trajanju od pet godina, dok mu je po čl. 69. st. 1. KZ opozvao uvjetnu osudu koja mu je izrečena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Dubrovniku od 3. srpnja 1997. godine broj K-519/97, zbog kaznenog djela iz čl. 126. st. 1. toč. 1. KZRH i uzeo kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci iz te uvjetne osude. Na temelju čl. 60. st. 2. toč. c. KZ osudio ga je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, u koju mu je po čl. 63. KZ uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 10. rujna 1996. godine do 10. siječnja 1997. godine, te od 22. listopada 1998. godine pa nadalje. Na temelju čl. 76. KZ prema optuženiku je primjenjena sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti, koja na temelju čl. 75. st. 3. u svezi čl. 76. st. 2. KZ ne može trajati dulje od tri godine.
Sukladno čl. 173. st. 7. KZ optuženiku je oduzeta PVC vrećica sa oko 846 grama opojne droge marihuane.
Po čl. 122. st. 4. ZKP optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1.-6. ZKP, dok u skladu s čl. 124. st. 1. ZKP nagrada i nužni izdaci branitelja optuženika po službenoj dužnosti isplatit će se iz proračunskih sredstava.
Protiv te presude žali se optuženik po branitelju S.R., odvjetnici iz D., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske u pismenom podnesku od 16. travnja 1999. godine broj DOKŽ-316/99 predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.
Žalba je djelomično osnovana.
Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik navodi da u tijeku postupka nije dokazana namjera prodaje droge, ubrojivost optuženika, te okolnost odlaska optuženika u kuću A.Č., na koje okolnosti je odbio saslušati svjedoke I.B. i S.Č., uslijed čega nalazi činjenično stanje i nepotpuno utvrđenim.
Za razliku od žalitelja, ovaj sud, kao sud drugog stupnja, ne nalazi da bi činjenično stanje bilo pogrešno i nepotpuno utvrđeno budući je sud prvog stupnja u provedenom postupku nedvojbeno utvrdio sve elemente predmetnog djela, kao i ubrojivost optuženika.
Naime, nesporno je da je od optuženika oduzeto 846 grama opojne droge marihuane, što optuženik niti ne pobija dakle, količina koja je dostatna za 846 jednokratnih konzumacija, pa se ne može smatrati da je ta količina bila za osobnu upotrebu, bez obzira što je za optuženika utvrđeno da je ovisnik. Kada se pri tome ima u vidu velika vrijednost ove količine droge, opravdano sud prvog stupnja nije prihvatio obranu optuženika da bi mu tu drogu dao A.Č. na ime duga njemu i njegovom ocu, koji je iznosio oko 2.000 DEM.
Ustvari, optuženik niti ne tvrdi u obrani da bi mu Č. drogu dao na ime duga, već naprosto tvrdi da mu je dao ruksak ne govoreći što je u njemu, što je još manje uvjerljivo kada se ima u vidu količina i vrijednost droge, kao i tvrdnja optuženika koji je ovisnik o drogi da bi ju vratio, kako to opravdano zaključuje sud prvog stupnja. Iako je na pola puta do D., prema vlastitom priznanju, utvrdio što nosi, izlaže se svim rizicima takvog postupka, čak i prelasku državne granice, zapravo bez razloga i koristi za sebe, kako tvrdi, što je neživotna i neuvjerljiva tvrdnja.
Kada se takvim zaključcima suda prvog stupnja glede obrane optuženika i provedenih dokaza dodaju i navodi rekonstruiranog teksta pisma koja je optuženik pisao ocu iz zatvora, zaključak suda prvog stupnja o namjeri prodaje droge je još čvršći i žalbenim navodima nije doveden u sumnju.
Sud dozvoljava da je optuženik išao u S. Č. zbog isporuke mesa, pa stoga saslušanje svjedoka I.B. i S.Č. ne bi doprinjelo drukčijem utvrđenju činjeničnog stanja međutim, to još ne znači da bi dobio drogu na način kako tvrdi i da nije znao što bi s njom, niti su svjedoci predloženi na te okolnosti, pa stoga činjenično stanje u tom dijelu nije pogrešno niti nepotpuno utvrđeno, kao niti glede ubrojivosti optuženika. Iz nalaza i mišljenja dr. N.G. sud prvog stupnja je utvrdio da je optuženik u vrijeme izvršenja djela bio smanjeno ubrojiv, a osporavajući takav zaključak suda prvog stupnja žalba optuženika ne obrazlaže zbog čega ga ne prihvaća, već samo predlaže novo vještačenje. S obzirom da nalaz i mišljenje vještaka dr. G., koji ga je dao kako na osnovu vlastitih opažanja tako imajući u vidu i ranije nalaze, kao i medicinsku dokumentaciju o liječenju optuženika, nije doveden u sumnju, za prihvatiti je zaključak suda prvog stupnja da kod optuženika dominiraju znaci poremećaja osobnosti, disocijalni poremećaji ličnosti i psihički poremećaji uvjetovani uzimanjem opijata, što je uvjetovalo njegovu smanjenu ubrojivost. Stoga činjenično stanje nije pogrešno i nepotpuno utvrđeno, a kako je na tako utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenjen kazneni zakon s obzirom da je djelo kvalificirano kao ono iz čl. 173. st. 2. KZ, nije povrijeđen niti kazneni zakon.
U pravu je, međutim, žalitelj kada nalazi da je utvrđena kazna zatvora za djelo iz čl. 173. st. 2. KZ prestroga. Naime, sud prvog stupnja je ispravno optuženiku utvrdio sve okolnosti koje utječu na odabir kaznenopravne sankcije, utvrđujući mu kao olakotno da je smanjeno ubrojiv uslijed ovisnosti o opijatima, učesnik domovinskog rata, što uz utvrđene otegotne okolnosti iz presude suda prvog stupnja, a koje prihvaća i ovaj sud, opravdava utvrđivanje kazne zatvora za ovo djelo u trajanju od tri godine i šest mjeseci, uvažavajući pri tome da se radi o lakšoj drogi, kako se to navodi u žalbi. Usvajajući kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci iz opozvane uvjetne osude, optuženiku je izrečena jedinstvena kazna zatvora, kao u izreci ove presude, koja je po mišljenju ovog suda kao takva podobna za ostvarenje svrhe kažnjavanja predviđene u čl. 50. KZ, uz pravilno i zakonito izrečene sigurnosne mjere.
S obzirom na navedeno, na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP presuđeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 4. svibnja 1999. godine.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Marko Rašo, v.r.
Milan Gudelj, v.r.