Rev-1973/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1973/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice S. C., II-tužitelja M. P. i III-tužiteljice N. P.. svih iz O., koje zastupa pun. I. K., odvjetnik u O., protiv I- tuženice A. B. iz O., II-tuženika S. d.o.o. iz V., kojeg zastupa punomoćnica S. M., odvjetnica iz O., III-tuženice S. R. iz O., i IV-tuženice D. P. iz O., koju zastupa punomoćnik H. J., odvjetnik u V., radi naknade štete, odlučujući o reviziji IV-tuženice D. P. protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž- 286/2013 od 7. veljače 2013. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-216/2012-14 od 2. listopada 2012., dana 8. kolovoza 2017.,

r i j e š i o j e:

Revizija IV-tuženice Dragice Pavlović protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-286/2013 se odbacuje kao nedopuštena.

Obrazloženje

Županijski sud u Osijeku presudom poslovni broj Gž-286/2013 od 7. veljače 2013. preinačio je presudu Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-216/2012-14 od 2. listopada 2012., te je sudio:

„Tuženi A. B., S. d.o.o. iz V., S. R. i D. P. dužni su solidarno tužiteljici S. C. na ime počinjene štete na stambenom objektu isplatiti novčani iznos od 5.658,86 kn, te tužiteljima N. P. i M. P. zajedno iznos od 40.691,06 kn sve sa zateznom kamatom počam od presuđenja, 2. listopada 2012. godine pa do isplate po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koji je prethodio tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena.

S preostalim tužbenim zahtjevom iznad dosuđenog tužitelji se odbijaju.

Tužitelji su dužni solidarno naknaditi parnični trošak tuženima i to I. tuženoj A. B. iznos od 7.472,39 kn, II. tuženiku S. d.o.o. iznos od 31.148,88 kn, III. tuženoj S. R. iznos od 7.472,39 kn, te IV tuženoj D. P. iznos od 24.209,38 kn.

S preostalim zahtjevom za parnični trošak tuženi se odbijaju.

Protiv drugostupanjske presude je IV-tuženica D. P. podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložila je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti , odnosno podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelji nisu odgovorili na reviziju.

Revizija je nedopuštena.

Vijeće revizijskog suda je prije odluke o osnovanosti revizije ispitalo dopuštenost revizije imajući na umu da je tuženica podnijela tzv. izvanrednu reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), te da je izvanredna revizija dopuštena samo u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi članka 382. st. 1. ZPP.

Pobijana presuda nije donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, a ne radi se niti o presudi donesenoj prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP. Stoga je za dopuštenost redovne revizije mjerodavan vrijednosni kriterij iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, koji u ovom slučaju nije ispunjen jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u odnosu na revidenticu iznosi 46.349,92. kune, odnosno ne prelazi 200.000,00 kuna.

Stoga protiv drugostupanjske presude nije dopuštena tzv. redovna revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi članka 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji, pa je dopuštena samo ona revizija u kojoj su naznačena pravna pitanja koja se tiču primjene točno određenog propisa ili drugog izvora prava, da je pitanje važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o propisu i/ili drugom izvoru prava na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke, da je u reviziji naznačen razlog važnosti primjerice naveden u toj odredbi ili koji drugi obrazloženi razlog važnosti, te da se zaista radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

Vijeće Vrhovnog suda RH ispitalo je dopuštenost revizije te je utvrdilo da predmetna revizija ne ispunjava propisane kriterije dopuštenosti.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice S. C. da joj tuženici solidarno isplate po osnovi naknade štete 220.000,00 kuna, te zahtjev tužitelja N. P. i M. P. da svakome od njih tuženici solidarno isplate po osnovi naknade štete 60.000,00 kuna.

Tužbeni zahtjev je djelomično prihvaćen na temelju utvrđenja koja se u bitnome svode na slijedeće:

-da je tužiteljica S. C. vlasnica nekretnine upisane u k.o. O., kčbr 8063/3, zk. ul. 9090, u naravi kuća i dvorište, a N. P. i M. P. da su suvlasnici nekretnine upisane u k.o. O., kčbr 8063/4, zk. ul. 8696, u naravi kuća i dvorište,

-da su tuženici A. B. iz O., S. R. iz O. i D. P. iz O., i S. d.o.o. suvlasnici susjedne nekretnine upisane u k.o. O., kčbr 8086/3, zk. ul. 18491,

-da je na zemljištu navedenih tuženika izgrađena stambena zgrada koja desnom stranom prelazi među na štetu parcela tužitelja, pri čemu radovi na spoju s postojećom zgradom tužitelja nisu pravilno izvedeni, uslijed čega je na objektu tužitelja nastala šteta,

- da je radove izgradnje objekta izvodio M. U., kao vlasnik građevinske firme, a sve uz prethodni dogovor sa vlasnicima zemljišta u čije ime je i za čiji je račun stambena zgrada izgrađena, pri čemu da su I, II i III tuženi bili investitori izgradnje.

Tužiteljima je dosuđena novčana naknada štete, a sud je u obrazloženju presude zauzeo slijeće pravno shvaćanje:

„Prema odredbi čl. 177. – 178. Zakona o graditeljstvu investitor je pravna ili fizička osoba u čije ime se gradi građevina. Stoga i prema mišljenju ovog suda tuženici su odgovorni tužitelju za štetu koja im je nanesena izgradnjom njihovog objekta.

Prema čl. 207. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. br. 53/91, 91/96, 112/99) za štetu nanesenoj trećim osobama odgovaraju solidarno i izvođač i investitor. Pritom kod solidarne odgovornosti oštećenik može odlučiti da li će tužiti sve solidarne obveznike ili samo jednog od njih, jer svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kada jedan od dužnika ispuni obvezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju (čl. 414 ZOO).

Činjenica da su neki od tuženika kasnije predmetnu nekretninu otuđili bez pravnog je značaja za tužitelje, stoga prigovori tuženika o promašenoj pasivnoj legitimaciji ne stoji.“

Tuženica D. P. je revizijom osporila pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude glede pasivne legitimacije, te je naznačili pitanje:

„Je li činjenica upisa suvlasništva zemljišta za korist tužene u zemljišnim knjigama predstavlja neoborivu presumpciju statusa investitora izgradnje stambene zgrade na istom zemljištu“.

U odnosu na razloge važnosti pitanja za ujednačavanje sudske prakse tuženica ukazala na nespornu činjenicu da ona nije navedena kao investitor u građevinskoj i uporabnoj dozvoli, pa drži pogrešnim zaključak suda kako je ona investitor već zbog same okolnosti da je nositelj prava (su)vlasništva na građevnom zemljištu, a time i da je odgovorna za štetu nastalu izgradnjom objekta.

Iz navedenog slijedi da je tuženica naznačila pravno pitanje koje je važno za rješenje konkretnog spora, ali u reviziji nije naznačen razlog važnosti pitanja, bilo koji od primjerice navedenih u čl. 382. St. 2. ZPP ili koji drugi obrazloženi razlog važnosti, a u vezi s kojim postoji potreba da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigura jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjene.

Stoga je revizija nedopuštena jer ne udovoljava kriterijima iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, pa je valjalo odbaciti reviziju po čl. 392b st. 2. ZPP.

Zagreb, 8. kolovoza 2017.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.