Legislator Case Law & Legislation
Rev-1756/1998-2 AI generated

Croatian Supreme Court partially allows damages claim for care needs exceeding initial assessment due to later health deterioration.

Case Number Rev-1756/1998-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia partially overturned a lower court's dismissal of a damages claim regarding care needs. The plaintiff argued that while she knew of some health limitations in 1991, she only discovered the need for additional care hours in 1994 due to a subsequent health deterioration. The court ruled that this new deterioration constituted a separate injury, resetting the statute of limitations for the additional care hours, thereby allowing partial compensation for the extra three hours of weekly care.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o parničnom postupku čl. 354. st. 1.; Zakon o obveznim odnosima čl. 376. st. 1.; A subsequent deterioration of health creating a new injury resets the statute of limitations for damages related to the increased care needs arising from that new condition.

Keywords

AI generated
statute of limitations health deterioration care needs damages new injury partial compensation medical expert opinion reinstatement of claim

Cited Legislation

AI generated
Zakon o parničnom postupku čl. 354. st. 1.
Zakon o parničnom postupku čl. 376. st. 1.
Zakon o obveznim odnosima čl. 376. st. 1.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1756/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vjere Delić kao predsjednice vijeća, te Katarine Buljan, Marijana Ramušćaka, Gordane Matasić- Špoljarić i dr. Ive Grbina kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. H. iz Z., koju zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika C. o. d.d. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu (ranije Gradu Zagrebu) od 10. veljače 1998. godine broj Gž-7968/97, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 30. rujna 1997. godine broj Pn-6513/96, u sjednici održanoj dana 26. rujna 2001. godine,

p r e s u d i o j e:

Djelomično se prihvaća revizija tuženika te se djelomično preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu (ranije Gradu Zagrebu) od 10. veljače 1998. godine broj Gž- 7968/97 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 30. rujna 1997. godine broj Pn-6513/96 u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i odlučeno o naknadi troška postupka i u tom dijelu sudi:

Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim je obvezan tuženik platiti tužiteljici iznos od 15.523,20 kn na ime rente zbog tuđe pomoći i njege za razdoblje od 4. siječnja 1994. godine do 30. rujna 1997. godine sa zateznom kamatom na taj iznos od 30. rujna 1997. godine do plateža kao i sa dijelom zahtjeva da tuženik od 1. listopada 1997. godine pa nadalje plaća tužiteljici rentu po osnovu tuđe pomoći i njege u iznosu od 352,80 kn mjesečno s pripadajućom kamatom na te iznose kao neosnovan.

Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici trošak postupka u ukupnom iznosu od 2.277,71 kn u roku od 15 dana.

U preostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda Općinskog suda u Zagrebu od 30. rujna 1997. godine broj Pn-6513/96 u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev. Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da revizijski sud pobijanu presudu ukine ili preinači, parnični trošak obredi sukladno uspjehu u sporu, te traži trošak pristojbe na reviziju i na žalbu. Tužiteljica nije odgovorila, a niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o podnesenoj reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

Ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 386. ZPP. Iz sadržaja revizije dalo bi se razabrati da tuženica ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s odredbom čl. 7. i 8. ZPP no, kako je prvostupanjski sud utvrdio sve činjenice koje su važne za donošenje odluke u ovom predmetu i pažljivo ocijenio sve dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti to ne postoji relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ukazuje revident niti se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Dio revizije koji osporava nalaz liječničkog vještaka glede potrebe tužiteljice za tuđom njegom i pomoći od 4. siječnja 1994. godine pa nadalje, ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje zbog kojeg razloga se revizija ne može izjaviti (čl. 385. st. 3. ZPP), pa te revizijske razloge ovaj sud nije cijenio.

Među strankama nije sporno:

- da je tužiteljica u prometnoj nesreći dana 2. prosinca 1990. godine zadobila tjelesne povrede te da je pravomoćnom presudom od 19. lipnja 1991. godine broj Pn-1710/91 tužiteljici dosuđena naknada pretrpljene štete iz navedenog štetnog događaja,

- da tužiteljica u tom predmetu nije stavila zahtjev za naknadu štete za tuđu pomoć i njegu iako je iz nalaza liječničkih vještaka dr. J.R. i dr. I.K. od 13. svibnja 1991. godine razvidno da je tužiteljici za vrijeme liječenja u kući kroz 4 mjeseca bila potrebna pomoć i njega druge osobe u punom obimu, a nakon toga za obavljanje svih teških i težih poslova je tužiteljici utvrđena potreba za tuđom pomoći u trajanju od 7 sati tjedno. Istim nalazom je utvrđeno da je kod tužiteljice kao posljedica ozljeđivanja nastupilo smanjenje životne aktivnosti od 40%,

- da je u predmetu istog suda br. Pn-3441/93 tužiteljica ostvarila naknadu štete zbog pogoršanja zdravlja uslijed kojeg je kod tužiteljice došlo do daljeg smanjenja životne aktivnosti za još 10%. Provedenim liječničkim vještačenjem utvrđeno je da je kod tužiteljice zbog pogoršanja zdravstvenog stanja povećana i potreba za tuđom pomoći i njegom i to sada po10 sati tjedno i to od 4. siječnja 1994. godine, kada je utvrđeno pogoršanje njezinog zdravstvenog stanja pa nadalje.

Niži sudovi djelomično prihvaćaju tužbeni zahtjev i obvezuju tuženika platiti tužiteljici iznos od 22.176,00 kn na ime rente zbog tuđe pomoći i njege za razdoblje od 4.

siječnja 1994. godine do 30. rujna 1997. godine, a od 1. listopada 1997. godine obvezuju tuženika plaćati tužiteljici rentu od 504,00 kn mjesečno sve sa pripadajućim kamatama. Ocjena je nižih sudova da je tužiteljica od dana 13. svibnja 1991. godine imala saznanja o potrebi za tuđom pomoći u obimu po 7 sati tjedno pa da je istekom 13. svibnja 1994. godine nastupila zastara za potraživanje tog oblika štete, a da je u predmetu toga suda broj Pn-3441/93 utvrđeno pogoršanje zdravstvenog stanja za daljnjih 10% liječničkim nalazom od 4. siječnja 1994. godine te da tužiteljica upravo zbog navedenog pogoršanja ima potrebu za tuđom pomoći od po 10 sati tjedno od dana utvrđenog pogoršanja a to je 4. siječnja 1994. godine pa nadalje. Iz iznesenih razloga, a obzirom na činjenicu da je tužiteljica tužbu za plaćanje tuđe njege i pomoći podnijela 18. listopada 1996. godine da nije nastupila zastara za potrebnu tuđu pomoć od 10 sati tjedno od 4. siječnja 1994. godine pa nadalje.

Osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava ali samo u dijelu u kojem su nižestupanjski sudovi utvrdili da nije nastala zastara potraživanja za naknadu štete zbog tuđe njege i pomoći u trajanju od 7 sati tjedno, jer su u tom dijelu nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje ZOO). Prema navedenoj zakonskoj odredbi potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

Ne može se prihvatiti zaključak nižestupanjskih sudova da je kod tužiteljice došlo do stabilizacije zdravstvenog stanja tek nakon što je utvrđeno pogoršanje te da je tužiteljica tek nakon 4. siječnja 1994. godine (datum vještačkog nalaza) imala saznanja o opsegu i visini štete za tuđu pomoć od 10 sati tjedno. Naknada za štetu nastalu u određenom opsegu iz jednog životnog događaja ne može se ostvarivati protekom rokova iz čl. 376. st. 1. ZOO ni kada je u pitanju šteta za koju se naknada mogla ostvarivati u vidu rente. Pogrešno nižestupanjski sudovi cijene da je kod tužiteljice došlo do stabilizacije zdravstvenog stanja tek nakon utvrđenog pogoršanja, jer je tužiteljica temeljem nalaza vještaka u predmetu Pn-1710/91 saznala da je kod nje došlo do stabilizacije zdravlja i da je nakon završenog liječenja došlo do umanjenja životne aktivnosti od 40% te potrebe za tuđom pomoći od najmanje 7 sati tjedno. Prema tome je tužiteljica imala saznanja o opsegu i visini materijalne štete za tuđu njegu i pomoć još od 9. svibnja 1991. godine (datum vještačkog nalaza u predmetu Pn-1710/91) kojeg datuma je saznala i za opseg i visinu te štete. Kako je tužiteljica podnijela sudu zahtjev za naknadu materijalne štete zbog tuđe njege i pomoći tek 18. listopada 1996. godine to je nastupila zastara potraživanja za naknadu materijalne štete za tuđu njegu i pomoć u opsegu od 7 sati tjedno jer je protekao rok od 3 godine od saznanja tužiteljice za ovaj oblik materijalne štete u navedenom trajanju.

Međutim, revident pogrešno cijeni da je u ovom predmetu nastupila zastara potraživanja u cijelosti. Kada je u pitanju šteta koja se očituje kao smanjenje životne aktivnosti, radne sposobnosti, povećanje potreba i sl., pa naknadno dođe do pogoršanja, tada to pogoršanje predstavlja novu štetu koja je u uzročnoj vezi sa štetnim događajem i za koju se naknada može tražiti od njenog nastanka ( od pogoršanja zdravlja, povećanja potreba i sl). pa do isteka rokova iz gore citirane zakonske odredbe. Tužiteljica je tek liječničkim vještačenjem u predmetu Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-3441/93 saznala da kod nje uslijed pogoršanja zdravlja, koje se očituje u smanjenu životne aktivnosti od daljnjih 10% ,postoji

čnja

potreba za tuđom njegom i pomoći preko 7 sati do 10 sati( još za tri sata) i to od 4. sije 1994. godine (liječnički nalaz.) Stoga je taj datum početak tijeka zastare potraživanja za

naknadu štete uslijed povećanih potreba za tuđom njegom i pomoći u trajanju od 3 sata tjedno. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 18. listopada 1996. godine to nije nastupila zastara za potrebnu tuđu pomoć od 3 sata tjedno (a ne 10 sati tjedno kako to pogrešno cijene nižestupanjski sudovi) pa je u tom dijelu neosnovan prigovor zastare koji je istakao revident i tužiteljica ima pravo na naknadu štete za tuđu njegu i pomoć u opsegu od 3 sata tjedno od 4. siječnja 1994. godine pa nadalje.

Kako su na pravilno utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi djelomično pogrešno primijenili materijalno pravo (čl. 376. st. 1. ZOO) to je temeljem odredbe čl. 395. st.

1. ovaj sud djelomično prihvatio reviziju i preinačio pobijanu presudu kao u st. 1. izreke dok je u preostalom dijelu odbio reviziju kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP u svezi odredbe čl. 154. st. 2. ZPP i 155. ZPP, jer je tužiteljica nakon preinačenja uspjela u sporu u omjeru od 43%. Trošak se odnosi za nagradu za rad odvjetnika i to za sastav tužbe i zastupanje tužiteljice na pet ročišta uz obračun 10% na ime plaćenog poreza te trošak sudske pristojbe, a sve prema uspjehu u sporu.

U Zagrebu, 26. rujna 2001. godine.

Predsjednica vijeća:

Vjera Delić, v.r.