I Kž-616/2001-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-616/01-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Josipa Budinskog, kao predsjednika vijeća, te Senke Klarić-Baranović, Ante Potrebice, Erike Kocijančić i Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Ž. B., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. st. 1. i čl. 7. st. 3. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 09. travnja 2001., br. K- 83/98, u sjednici održanoj dana 25. travnja 2002. godine, saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba optuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. Ž.B. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju i prekoračenju nužne obrane iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. st. 1. i čl. 7. st. 3. OKZRH, pa je na temelju istih zakonskih propisa i uz primjenu čl. 38. toč. 1. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Na temelju čl. 76. st. 1. i 2. KZ optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, koja mjera, na temelju čl. 75. st. 3. KZ traje do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, a u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u stvari samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog povrede kaznenog zakona i predložio, da se pobijana presuda preinači i on za presuđeno kazneno djelo oslobodi od optužbe odnosno, da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na žalbu nije podnesen odgovor.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nakon razgledanja spisa, na temelju čl. 373. st.

1. ZKP, pismeno je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrdi.

Žalba optuženika nije osnovana.

U stvari, u žalbi se ne iznosi ništa novoga što već nije bilo predmetom ocjene i analize od strane suda prvog stupnja. Dapače, samo se ponavlja obrana koju je optuženik iznosio tijekom prvostupanjskog postupka, te iznosi subjektivna ocjena dokaza, prethodno već iznijeta u završnom govoru obrane.

Međutim, sud prvog stupnja je nadasve savjesno analizirao sve provedene dokaze, kako brojne iskaze svjedoka, tako i obranu otpuženika te je s pravom našao, da obrana optuženika kako je on postupao u čistoj nužnoj obrani nije osnovana jer nema svoju potvrdu u drugim personalnim dokazima. Neprijeporno je utvrđeno, osobito iz iskaza posve nezainteresiranih svjedoka Z.M., pa i svjedoka Ž.M. koji se, iako prijatelji oštećenika, pokazao nepristranim, jednako kao i svjedok V.N., koji je prijatelj optuženika, da je oštećenik sačekao optuženika po izlasku iz gostionice, da je između njih došlo do rasprave i naguravanja na stepenicama lokala, da je oštećenik optuženika uspio nagurati do ruba jarka i da je tu optuženik, sprječavajući daljnji fizički nasrtaj oštećenika, ovoga nožem ubo. Sud je temeljem iskaza navedenih svjedoka a i ostalih, neprijeporno utvrdio, da je optuženik opisane, brojne lake ozljede zadobio od prijatelja oštećenika, nakon što je već ubo oštećenika.

Prema tomu, sud prvog stupnja je ispravno postupio kada je samo djelomično prihvatio prikaz događaja dat od strane optuženika (jer nije bio napadnut od grupe mladića već samo od golorukog oštećenika) i samo djelomično onaj prikaz događaja dat od strane oštećenika (da ga je optuženik odmah, po izlasku iz lokala ubo).

Nadalje, sud je utvrdio, na temelju medicinskog vještačenja, na koji je način oštećenik zadobio ozljedu, pa to što je vještak samo teoretski dozvolio mogućnost zadavanja ozljede i na način na koji je to prikazao optuženik pa i oštećenik, u konkretnom slučaju nije odlučno. Konačno, sud je za sva ova činjenična utvrđenja dao valjanu argumentaciju, ustvrdivši da je od grupe mladića optuženik bio napadnut i izudaran, ali tek nakon što je oštećeniku zadao ubod nožem u lijevu stranu prsišta. Osobito je sud prvog stupnja razložno obrazložio da optuženik postupa u prekoračenju nužne obrane, a nakon što ga je oštećenik verbalno isprovocirao te nakon što je došlo do njihovog međusobnog naguravanja. Zadajući udarac nožem u prsište oštećenika zbog beznačajnog konflikta s njime, sud je valjano zaključio da je optuženik u znatnoj mjeri prekoračio granice nužne obrane, a s obzirom na intenzitet napada kao i s obzirom na sredstvo obrane.

To znači, da i ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja smatra, da je optuženik, kako blažim sredstvom tako i slabijim intenzitetom upotrebe tog sredstva, mogao od sebe otkloniti napad oštećenika, zbog čega se njegovi postupci u vrsti i mjeri obrane ne ukazuju neophodnim.

Također su neprihvatljivi žalbeni prigovori da je sud povrijedio kazneni zakon. U konkretnom slučaju sud je ispravno primijenio kazneni zakon na ono činjenično stanje koje je utvrdio.

Slijedom svega naprijed izloženog proizlazi, da žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona nije mogla biti prihvaćena.

Budući da žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji (čl. 382. ZKP), to je ovaj sud ispitao pobijanu presudu i u tom dijelu, pa je našao, da je optuženiku izrečena najblaža mjera kazne zatvora koja se za počinjeno kazneno djelo uz primjenu propisa o ublažavanju kazne uopće može izreći, slijedom čega je postupljeno kao u izreci ove drugostupanjske presude, na temelju čl. 387. ZKP.

U Zagrebu, 25. travnja 2002.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić, v.r.

Josip Budinski, v.r.