I Kž-452/2011-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 452/11-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež, sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ileane Vinja, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac, Melite Božičević-Grbić, Vesne Vrbetić i mr. sc. Branka Brkića, kao članova vijeća i sudske savjetnice Jasmine Štrucelj, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. A., zbog kaznenih djela iz čl. 188. st. 4. Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 24. veljače 2011., br. K-99/10, u sjednici održanoj 5. travnja 2012.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. M. A. te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Osijeku, proglašen je krivim opt. M. A., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08, dalje u tekstu: KZ) i dr., za koje mu je djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci te za kazneno djelo iz čl. 188. st. 1. KZ, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri godine, a primjenom odredaba o stjecaju iz čl. 60. st. 2. toč. c) KZ osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od devet godina, u koju mu je kaznu na temelju čl. 63. st. 1. KZ uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru od 27. listopada 2010. pa nadalje.

Istom presudom na temelju čl. 76. st. 1. KZ prema optuženiku primijenjena je sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, s naznakom trajanja te mjere.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po svom branitelju, odvjetniku S. Š. iz Đ., a iz žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno enog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kazni, s prijedlogom da utvrđ

se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnijet.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pismenom mišljenju, koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne

I Kž 452/11-4

novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, dalje u tekstu: ZKP/97), predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda. Budući da je o sjednici uredno obaviješten, a nije pristupio, sjednica je održanja u njegovoj odsutnosti.

Žalba optuženika nije osnovana.

Žaleći se iz žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka koju žalba označava kao povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, tvrdi se da je izreka presude nerazumljiva, te proturječna sama sebi i razlozima presude, odnosno da su razlozi o odlučnim činjenicama proturječni i nejasni, kao i da postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava, zapisnika i samih tih iskaza danih u postupku, ali se pritom ne navodi konkretno u čemu bi se proturječje sastojalo.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije počinjena apsolutno bitna postupovna povreda iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, već je izreka presude u svemu razumljiva i sukladna svom obrazloženju, a dani su potpuni i jasni razlozi o svim odlučnim činjenicama, a posebni o onim odlučnim činjenicama koje su vezani za konstitutivne elemente kaznenih djela iz čl. 188. st. 4. i čl. 188. st. 1. KZ.

Stoga u naprijed izloženom smislu nema formalnih nedostataka kako se oni ističu u žalbi optuženika, a niti bilo koje druge povrede odredaba kaznenog postupka na čije postojanje u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP/97, ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije stoga u tom dijelu osnovana žalba optuženika.

Obrazlažući žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, žalba pravi distinkciju između kaznenog djela pod točkom 1) i točkom 2) izreke pobijane presude, navodeći da se u odnosu na događaj iz 2010. godine radilo o tzv. dragovoljnom spolnom odnošaju, a u odnosu na događaj iz 2007. optuženik kazneno djelo nije počinio, niti je isto dokazano, već je on oglašen krivim kao tzv. dežurni krivac.

Kod takove ocjene žalba posebno upire na izmjenu optuženikove obrane na glavnoj raspravi za razliku od onih obrana koje je dao pred policijom u nazočnosti branitelja te u istrazi, kada je djelo priznao. Smatra da je kod takove ocjene trebalo posebno cijeniti psihijatrijsku strukturu ličnosti optuženika, uz uočene kognitivne smetnje, kao i teške obiteljske prilike u kojima je odrastao, ali i okolnost da su se nakon prometne nesreće, ozljede koje je zadobio, te kognitivne smetnje intenzivirale, zbog čega nije sa potpunom pouzdanom sigurnošću utvrđeno da bi optuženik bio počinitelj odnosnih kaznenih djela.

U odnosu na odbijene dokazne prijedloge za saslušanje svjedokinje O. Č., majke optuženika, kao i saslušanjem svjedoka A. H., smatra da je u tim segmentima činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, a osim toga odbijanjem navedenih dokaznih prijedloga povrijeđeno je i njegovo pravo obrane na glavnoj raspravi, što je po stajalištu žalitelja imalo utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Suprotno tome, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja dao je potpunu, cjelovitu, sveobuhvatnu i pravilnu ocjenu vjerodostojnosti, kako svjedočkog iskaza

I Kž 452/11-4

oštećenice M. M. o događaju iz 2010. godine, tako i svjedočkog iskaza oštećenice M. I. o događaju iz 2007. godine, iz kojih iskaza proizlazi da su oštećenice u istrazi i na glavnoj raspravi uvijek jednako iznosile stvarni bitni sadržaj zbivanja, iz čijih se iskaza može zaključiti da je optuženik primijenio gotovo identičan modus operandi u trenutku kada bi noću na osamljenom dijelu ulice, s leđa zaskočio i čvrsto uhvatio oštećenice, te ih odvukao, u prvom događaju do obližnje livade, a u drugom događaju u mračni prolaz iste ulice, te prema njima konstantno primjenjivao fizičku silu radi obavljanja nasilnih spolnih radnji, u prvom slučaju spolnog odnošaja, a u drugom slučaju spolnom odnošaju izjednačene spolne radnje.

Da se nije radilo o dragovoljnom spolnom odnošaju u odnosu na kazneno djelo pod točkom 1) izreke pobijane presude, jasno ukazuje način postupanja optuženika prema oštećenici, što proizlazi i iz sadržaja obrane optuženika o tome da je oštećenici M. M. na glavu stavio jaknu koju je još zavezao, a nakon obavljenog spolnog odnošaja tražio od nje da broji do 30, a tek onda, po proteku tog vremena, skine jaknu s glave, da ga ne bi vidjela prije nego što ode (o kojim činjenicama se optuženik izjasnio u svojim obranama pred policijom u nazočnosti branitelja, kao i u istrazi).

Opisani način postupanja optuženika isključuje svaku dragovoljnost u obavljanju spolnog odnošaja jer nema obostranog pristanka partnera da se isti obavi, već suprotno tome, optuženik je sve radnje poduzimao nasilno, a potom i takove radnje kojima je želio prikriti svoj identitet.

Na daljnju vjerodostojnost svjedočkog iskaza oštećenice M. M. ukazuje i medicinska dokumentacija …, Odjela za …, kao i svjedočki iskazi svjedoka M. M. i S. M., roditelja oštećenice o njenom izgledu i psihičkom stanju šoka i stresa u kojem se nalazila nakon događaja.

Nije stoga osnovan,a u žalbi ponovljena tvrdnja žalitelja o dragovoljnom spolnom odnošaju s oštećenicom M. M. u događaju pod točkom 1) izreke pobijane presude.

Za ocjenu kaznene odgovornosti optuženika u odnosu na događaj pod 2) izreke, bitno je naglasiti da je optuženik objektivno priznao učin i tog djela pred policijom u nazočnosti istog branitelja koji ga je branio tijekom cijelog kaznenog postupka, kao i u istrazi, dok je na glavnoj raspravi poricao to djelo, s tvrdnjom da ga je na davanje obrane takvog sadržaja prisilila policija.

Međutim, s pravom sud prvog stupnja otklanja takovu njegovu obranu izmijenjenu na glavnoj raspravi, kada iz sadržaja svjedočkog iskaza oštećenice M. I., kao i samog optuženika pred policijom i u istrazi proizlazi potpuna identičnost opisa događaja koji se zbio te noći pred Novu godinu 2008., što isključuje istovremeno svaku sumnju o tome da je optuženik počinitelj odnosnog kaznenog djela.

Osim toga, u svojim prethodnim obrana optuženik je iznio određene činjenice koje su mogle biti samo njemu poznate, a odnose se na podatak da je upravo u tom događaju zadobio tjelesne ozljede u vidu ogrebotina po licu i rukama. Pritom izričito navodi kada ga je otac sljedećeg jutra upitao odakle mu te ozljede, a on je lažno naznačio da je iste zadobio u naguravanju u jednom kafiću. Uz navedeno, od poznanika u gradu čuo je da se dogodilo silovanje u Đ., ali se on sramio tog svog čina, zbog čega je tajio događaj i nikome o njemu nije pričao. Stoga ovaj segment obrane optuženika, zajedno sa ostalim kontrolnim

I Kž 452/11-4

činjenicama koje su utvrđene tijekom postupka, a posebno iz sadržaja iskaza svjedokinje M. U., R. I., S. D., te svjedoka P. K. glede opisa mjesta događaja, neosvijetljenog uličnog prolaza, opisa pozicije tijela optuženika i oštećenice u trenutku njihova uočavanja te izgleda oštećenice M. I. koja je cijelo vrijeme plakala, te bila u šoku i stresu, u cjelini ukazuju da je optuženik navedenom spolnom radnjom izjednačenom sa spolnim odnošajem ostvario učin kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. KZ.

To su ujedno i razlozi zbog kojih ni ovaj drugostupanjski sud ne može prihvatiti tvrdnju optuženika da su utvrđene kognitivne smetnje u vidu smetnje pažnje i pamćenja bitno utjecale na izmjenu njegove obrane na glavnoj raspravi, posebno kada se ima u vidu da je on svoju prvu obranu dao 2010., a u svim detaljima, jednako kao i oštećenica M. I., opisuje događaj iz 2007. godine, označujući pritom one pojedinosti događaja o kojima je samo on mogao imati saznanja, kako je to naprijed obrazloženo.

Stoga izložene žalbene tvrdnje žalitelja u cjelini nisu osnovane, još važnije one ne dovode u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je nad oštećenicom M. M. obavljen nasilni spolni odnošaj, a nad oštećenicom M. I. nasilna spolna radnja koja je izjednačena sa spolnim odnošajem. Osim toga, izložene žalbene tvrdnje ne utječu ni na potrebu upotpunjavanja činjeničnog stanja izvođenjem onih dokaza koji se sada ponavljaju i u žalbi optuženika, a koji se odnose na potrebu saslušanja svjedokinje O. Č., te svjedoka A. H., jer se po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ništa više i ništa novo ne bi dobilo pri potpunom i pravilnom utvrđivanju činjenica, a poslije sveobuhvatnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja glede oba događaja.

Osim toga, s pravom je sud prvog stupnja odbio navedene dokazne prijedloge obrane, isticane već tokom glavne rasprave, jer se okolnosti na koje je predloženo saslušanje tih svjedoka ne odnose na odlučne činjenice, pri čemu ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda glede razloga zbog kojih su odbijeni navedeni dokazni prijedlozi, sukladno odredbi čl. 322. st. 4. toč. 2. ZKP/97, čime nije narušeno optuženikovo pravo obrane, pogotovo ne u mjeri da bi to bilo od utjecaja na zakonitost presude.

Pritom je još potrebno samo dodati da je kod optuženika u događaju pod 1) i događaju pod 2) postojala svijest o zabranjenosti i kažnjivosti takvog ponašanja, a u odnosu na događaj pod 1) još i svijest o maloljetnosti oštećenice, kada iz sadržaja njegove obrane proizlazi da je odmah uočio da se radi o vrlo mladoj djevojci obučenoj u traperice i tamno-samtastu jaknu i kose spuštene do ramena, o čemu se egzaktno uvjerio, kada joj je prišao, što se ni žalbom ne spori.

Nije stoga u cjelini osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije osnovana ni žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Ispitujući osnovanost i zakonitost odluke o kazni ovaj sud drugog stupnja nalazi da su po sudu prvog stupnja pravilno utvrđene sve olakotne i otegotne okolnosti koje su bile odlučujuće za visinu pojedinačno utvrđenih kazni, te izricanja jedinstvene kazne zatvora optuženiku.

I Kž 452/11-4

Pritom je ispravno kao olakotno cijenjena njegova smanjena ubrojivost, ali ne u znatnoj mjeri, poglavito pravilnom ocjenom psihijatrijske strukture njegove ličnosti, kako to proizlazi i iz provedenog psihijatrijskog vještačenja po psihijatru prof. dr. P. F., kao i ukupnost loših obiteljskih i socijalnih prilika u kojima je optuženik odrastao, što također proizlazi iz provedenog psihijatrijskog vještačenja. Pritom mu se posve ispravno kao otegotno uzima ranija osuđivanost, kao i prekršajnu kažnjivost, jer su to okolnosti koje ukazuju na postojanje ranije neprihvatljivog i neusklađenog ponašanja optuženika. Međutim, daleko najznačajnija otegotna okolnosti odnosi se na posljedicu djela, posebno u odnosu na oštećenicu M. M. kod koje su utvrđene smetnje iz kruga posttraumatskog stresnog poremećaja zbog događaja kojeg je proživjela, te potreba stalne psihijatrijske pomoći, uz uzimanje lijekova. Jednako tako, u inkriminiranom događaju pod 2) izreke kod oštećenice M. I. utvrđena je akutna reakcija na stresni događaj, kako to proizlazi i iz sadržaja iskaza njenog oca R. I., zbog čega je majka ove oštećenice još godinu i pol morala spavati noću u sobi sa oštećenicom.

Stoga, uvažavanjem naprijed izloženih okolnosti, kao i okolnosti navedenih konkretnih slučaja, optuženiku je pravilno utvrđena pojedinačna kazna za kazneno djelo iz čl. 188. st. 4. KZ i dr. u trajanju od šest godina i šest mjeseci, te za kazneno djelo iz čl. 188. st. 1. KZ u trajanju od četiri godine, a primjenom odredaba o stjecaju iz čl. 60. st. 2. toč. c) KZ u svemu pravilno izrečena mu je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od devet godina, pri čemu je sud prvog stupnja u pravoj mjeri cijenio utvrđenu kriminalnu količinu optuženikova ponašanja, težinu svakog pojedinog kaznenog djela, a posebno nastale posljedice po oštećenje zdravlja svake pojedine oštećnice, te s tim u vezi i utvrđeni stupanj njegove kaznene odgovornosti pri utvrđivanju pojedinačnih kazni, kao i odmjeri jedinstvene kazne zatvora za oba djela, jer će se samo tako utvrđenim pojedinačnim kaznama zatvora, te izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora moći ostvariti svi vidovi i svrhe kažnjavanja iz čl. 50. u svezi s čl. 6. KZ.

S obzirom na sve naprijed izloženo, nakon što je sud drugog stupnja ispitao pobijanu presudu na temelju čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP/97, i utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio povredu zakona na koju pazi ovaj sud po službenoj dužnosti, presuđeno je na temelju čl. 387. ZKP/97, kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 5. travnja 2012.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Jasmina Štrucelj, v.r.

Ileana Vinja, v.r.