I Kž-500/2014-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 500/14-4

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević Grbić kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Melanije Grgić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. J. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 230. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama optuženika D. J. i optuženika I. J. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 06. lipnja 2014., broj K-15/14, u sjednici održanoj 10. veljače 2015.

p r e s u d i o j e :

I. Prihvaća se djelomično žalba optuženika I. J., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženik I. J. za kazneno djelo iz članka 230. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne Novine“ broj 125/11 i 144/12 – u daljnjem tekstu KZ/11), za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju te zakonske odredbe osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 4 (četiri) godine, u koju kaznu se na temelju članka 54. KZ/11 uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 12. siječnja 2014. pa nadalje.

II. U ostalom dijelu žalba optuženika I. J. i žalba optuženika D. J. u cijelosti, odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Osijeku od 06. lipnja 2014., broj K-15/14 optuženici D. J. i I. J. proglašeni su krivima zbog kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavci 1. i 2. KZ/11, činjenično i pravno opisanog u izreci presude te su na temelju iste zakonske odredbe osuđeni na kaznu zatvora u trajanju 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci, svaki na temelju članka 54. KZ/11 optuženicima je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme koje su proveli u istražnom zatvoru od 12. siječnja 2014. pa nadalje.

Optuženiku I. J. su na temelju članka 68. i članka 69. KZ/11 izrečene sigurnosne mjere i to obveznog psihijatrijskog liječenja koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora te sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora ali ne dulje od 3 (tri) godine.

I Kž 500/14-4

Na temelju članka 148. stavak 1. vezi članka 145. stavak 2. točka 1. i 6. ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/13, 56/13, 145/13 i 152/14 – u daljnjem tekstu ZKP/08) optuženik D. J. obvezan je naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 500,00 kuna a optuženik I. J. na naknadu troškova psihijatrijskog vještačenja u iznosu od 2.944,00 kune te paušalne svote od 500,00 kuna, odnosno ukupnog iznosa od 3.444,00 kune. Ujedno je odlučeno da će nakon pribavljanja računa, posebnim rješenjem biti odlučeno o troškovima vještaka psihijatra za pristup na raspravu.

Protiv te presude pravodobno je podnio žalbu optuženik D. J. po branitelju po službenoj dužnosti R. Z., odvjetnik u O. iz svih žalbenih osnova i optuženik I. J. po braniteljici po službenoj dužnosti B. M., odvjetnici iz O., zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka. Obojica optuženika su predložili ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbu optuženika D. J., u kojem je žalbene navode ocijenio u cijelosti neosnovanima zbog čega je predložio odbijanje žalbe kao neosnovane.

Spis je u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08, bio dostavljen Državnom odvjetniku Republike Hrvatske na razmatranje.

Žalba optuženika D. J. je neosnovana, a žalba optuženika I. J. je djelomično osnovana.

U odnosu na žalbu optuženika D. J.

Iako optuženik D. J. u žalbi ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, razlozima kojima argumentira ovu povredu ustvari osporava utvrđeno činjenično stanje i ocjenu prvostupanjskog suda o provedenim dokazima. Protivno navodima žalbe ovog optuženika prvostupanjska presuda sadrži valjane i uvjerljive razloge o odlučnim činjenicama, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Neosnovano optuženik D. J. ukazuje na proturječje između onog što se navodi o sadržaju iskaza oštećenice i obrana obojice optuženika, jer je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi vjerno naveo što je iskazala oštećenica a što optuženici. Činjenica da u njihovim iskazima postoje nepodudarnosti na okolnost maski koje su optuženici nosili kritične zgode, ne predstavlja proturječje iskaza niti predstavlja proturječje izreke i razloga presude odnosno znatno proturječje između samih razloga, kako to pogrešno smatra žalitelj. Utvrđenje prvostupanjskog suda u pogledu okolnosti nošenja maski te ocjenu iskaza oštećenice i optuženika koju je dao sud, ovaj optuženik ne prihvaća, čime ustvari osporava po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđene činjenice. Nije osnovan niti prigovor optuženika D. J. da je izreka pobijane presude nerazumljiva jer je u izreci prvostupanjske presude na jasni i razumljiv način opisan sporni događaj te su navedena sva bitna obilježja inkriminiranog kaznenog djela u odnosu na obojicu optuženika.

S obzirom na navedeno, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08 na koju upire žalba optuženika D. J..

Protivno navodima žalbe optuženika D. J., prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je na temelju provedenih dokaza utvrdio da su optuženici kazneno djelo za koje su proglašeni krivima počinili zajedno na temelju prethodnog dogovora te da su

I Kž 500/14-4

ga obojica htjeli kao svoje. Ovaj žalitelj neosnovano osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je kod njega postojala namjera za počinjenje kaznenog djela na način kako je opisano u izreci presude, prebacivanjem isključive odgovornosti za primjenu prijetnje odnosno sile i opasnog oruđa u cilju otuđenja novca na optuženika I. J.. Prvostupanjski sud je, cijeneći tijek događaja odnosno činjenicu da je dolaskom na mjesto počinjenja djela tj. ulaskom u dvorište oštećenice, bez ikakvih daljnjih dogovora, optuženik I. J. zamaskiran ušao u prostoriju kojoj se nalazila oštećenica s već pripremljenim nožem dok je optuženik D. J. ušao u pušnicu po suhomesnate proizvode, pravilno utvrdio da su već prilikom ulaska u dvorište znali su tko će na koju stranu jer je podjela uloga i radnji u izvršenju kaznenog djela bila dogovorena i svaki od optuženika imao svoja zaduženja u izvršenju tog djela kao zajedničkog. Pri tom nije odlučno da svaki od supočinitelja poduzima svaku radnju kojima ostvaruje biće kaznenog djela razbojništva, već je odlučno, kako je to navedeno u pobijanoj presudi, da je počinitelj svjestan radnji koje poduzima supočinitelj i da ih želi kao svoje, koje okolnosti je u odnosu na optuženika D. J., pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Posebno treba istaknuti da optuženik D. J. ni na koji način nije reagirao na ulazak svoga brata, optuženika I. J. u prostoriju gdje se nalazila oštećenica odnosno nije ga u tome spriječio, kako je to utvrdio prvostupanjski sud, a što bi bilo za očekivati od njega ako je njegova namjera bila usmjerena samo na uzimanje suhomesnatih proizvoda. Naime, optuženik I. J. u pušnicu nije niti ulazio već samo u ljetnu kuhinju oštećenice od koje je uz prijetnju nožem htio otuđiti novac, u skladu s dogovorom.

Utvrđenje prvostupanjskog suda da su optuženici kazneno djelo izvršili kao supočinitelji ne dovodi u pitanje niti navod iz žalbe optuženika D. J. da zbog psihičkog stanja optuženika I. J. nije mogao predvidjeti kako će se on ponašati odnosno koje će radnje poduzeti prema oštećenici da bi te radnje mogao željeti kao svoje. Naime, već je naprijed navedeno da je između optuženika postojao prethodni dogovor za počinjenje djela i o podjeli radnji za njegovo ostvarenje, zbog čega su sobom ponijeli maske a optuženik I. J. i nož. Slijedom navedenog, neosnovano i bezuspješno žalitelj D. J. nastoji osporiti postojanje svijesti i volje za zajedničko počinjenje inkriminiranog djela.

S obzirom na naprijed navedeno nije počinjena posredna povreda kaznenog zakona na koju upire optuženik D. J., jer je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice o počinjenom kaznenom djelu na koje je pravilno primijenio odredbe KZ/11 te je optuženika proglasio krivim i osudio.

U odnosu na izrečenu kaznu optuženik D. J. u žalbi navodi da prvostupanjski sud nije cijenio olakotnim činjenicu njegovog priznanja kaznenog djela krađe, zatim da je vrijednost otuđenih stvari mala te njegovo držanje pred sudom. Također smatra da je prvostupanjski sud trebao cijeniti njegovu raniju osuđivanost u kontekstu činjenice da nikada nje osuđivan za kazneno djelao protiv osobne slobode.

Protivno navodima žalbe prvostupanjski sud pravilno je cijenio utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, posebno raniju višestruku osuđivanost zbog istovrsnih kaznenih djela te bezobzirnost u izvršenju kaznenog djela koja se ogledala u svjesnom odabiru nemoćne starije osobe kao žrtve kaznenog djela, osnovano zaključivši da svrha kažnjavanja u konkretnom slučaju može biti postignuta upravo odmjerenom zatvorskom kaznom.

U odnosu na žalbu optuženika I. J.

I Kž 500/14-4

Žalba optuženika Ivana J. osnovana je u odnosu na oduku o kazni. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio postojanje većeg broja olakotnih okolnosti - priznanje djela, tešku materijalnu situaciju, što je otac dvoje djece, a u vrijeme počinjenja djela bio bitno smanjeno ubrojiv. Sve navedene okolnosti, a posebno bitno smanjena ubrojivost ovog optuženika, unatoč ranijoj višestrukoj osuđivanosti zbog istovrsnih kaznenih djela i iskazanoj bezobzirnosti prilikom činjenja kaznenog djela, opravdavaju izricanje kazne zatvora u kraćem trajanju. Stoga je drugostupanjski sud preinačio pobijanu presudu te je optuženika I. J. za kazneno djelo iz članka 230. stavak 1. i 2. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju 4 (četiri) godine, smatrajući da će i ovom kaznom postići svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11, kako u odnosu na optuženika tako i na druge da ne čine kaznena djela.

S obzirom na to da se optuženik I. J. nalazi u istražnom zatvoru od 12. siječnja 2013., to je na temelju članka 54. KZ/11 vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od navedenog datuma pa nadalje, uračunato u kaznu zatvora.

Osporavanje odluke o troškovima kaznenog postupka nije osnovano jer je utemeljeno na odredbi članka 148. stavak 1. ZKP/08, prema kojoj sud nalaže podmirenje troškova kaznenog postupka optuženiku kojeg je proglasio krivim. Imovinsko stanje optuženika odlučno je za postupak izvršenja odluke o troškovima u kojem predsjednik vijeća može posebnim rješenjem osloboditi osuđenika od dužnosti naknade troškova, na njegov obrazloženi zahtjev, ako bi plaćanjem tih troškova bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje osuđenika ili osoba koje je on dužan uzdržavati po zakonu (čl. 148. st. 6. ZKP/08).

Ispitujući prvostupanjsku presudu u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. ZKP/08, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti niti da je povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika.

Slijedom navedenog je na temelju članka 486. stavak 1. i članka 482. ZKP/08, presuđeno kao u izreci.

Zagreb, 10. veljače 2015.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Melanija Grgić, v.r.

Lidija Grubić-Radaković, v.r.