Croatian Supreme Court dismisses appeal against conviction for fraud and drug trafficking, upholding original sentence.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a first-instance conviction for fraud, forgery, and drug trafficking. The defendant argued that the lower court failed to explain how illegal profits were obtained and claimed the statute of limitations had expired. The court rejected these claims, finding the factual findings sufficient and noting that the statute of limitations for continuous offenses runs until the illegal state ceases, which occurred in 1995, well before the appeal date.
Legislator headnote
AI generatedZakon o kaznenom postupku (ZKP); Kazneni zakon (KZ); Zastara kaznenog gonjenja; Kontinuirano kazneno djelo; Statute of limitations for continuous offenses begins when the illegal state ceases; Appeal against conviction dismissed due to lack of grounds.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-806/1999-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i višeg savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Ž. M., zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 1. KZ i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 1. listopada 1999. godine broj K-22/99, u sjednici održanoj 22. svibnja 2001. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Milojka Vučkovića,
p r e s u d i o j e :
Odbija se kao neosnovana žalba opt. Ž.M. i potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Županijski sud u Varaždinu presudom od 1. listopada 1999. godine broj K-22/99 proglasio je krivim opt. Ž.M. zbog kaznenih djela protiv društvene imovine, prijevare iz čl. 224. st. 1. KZ i krađe iz čl. 216. st. 1. KZ i na temelju istih zakonskih propisa za svako od ovih djela utvrdio mu kazne zatvora u trajanju od po tri mjeseca, kaznenog djela protiv javnog reda i pravnog saobraćaja, krivotvorenja isprave iz čl. 311. st. 1. KZ i na temelju istog zakonskog propisa utvrdio mu kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, te kaznenog djela protiv drugih društvenih vrijednosti, neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz čl. 196. st. 1. OKZRH za koje mu je na temelju istog zakonskog propisa uz primjenu čl. 57. KZ utvrdio kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci pa je uz primjenu čl. 60. KZ optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
Prema optuženiku se po čl. 76. st. 1. KZ primjenjuje sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o opojnim drogama koja traje do prestanka izvršenja kazne zatvora.
Na temelju čl. 90. st. 4. ZKP optuženik se u cijelosti oslobađa dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1.-6. ZKP i isti padaju na teret proračunskih sredstava suda.
Protiv te presude žali se optuženik po branitelju S.G., odvjetniku iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede kaznenog zakona i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 27. prosinca 1999. godine broj DOKŽ-1731/99 predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.
Žalba nije osnovana.
U žalbi optuženik ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP navodeći da prvostupanjski sud nije dao razloge o odlučnim činjenicama odnosno da su ti razlozi nejasni.
Pri tome smatra da nije obrazloženo na koji način si je optuženik pribavio protupravnu imovinsku korist ukoliko je heptanon besplatno davao ovisnicima.
Naime, optuženika se pod toč. I. izreke pobijane presude tereti da je počinio kazneno djelo prijevare odnosno da je na opisani način pribavljao veće količine tableta i kapi "heptanona" i da je veće količine besplatno davao ovisnicima. Dakle, nije sporno da si je na takav način pribavio protupravnu imovinsku korist, neovisno o tome što je dio heptanona davao besplatno.
S obzirom da pobijana presuda sadrži dostatne razloge o navedenim činjenicama nije ostvarena postupovna povreda na koju se žalbom ukazuje.
Nije osnovana žalba niti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Naime, nije u pravu optuženik kada navodi da nije utvrđeno kolika je imovinska korist pribavljena kaznenim dijelom prijevare odnosno kolika je prouzročena imovinska šteta, što je odlučno za kvalifikaciju djela, jer da bi se moglo raditi o kaznenom djelu iz čl. 224. st. 5. u svezi st. 1. KZ.
Da bi se radilo o kaznenom djelu iz čl. 224. st. 5. u svezi st. 1. KZ mora biti pribavljena mala imovinska korist ili prouzročena mala imovinska šteta koja, prema zauzetom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne prelazi 1.000,00 kn, a počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve imovinske koristi ili prouzročenja takve štete.
Kako u konkretnom slučaju nije utvrđen objektivni uvjet da bi se radilo o iznosu manjem od 1.000,00 kn, te da je optuženik išao za tim da pribavi malu imovinsku korist, što je subjektivni uvjet, koji bi kao elemenat bića ovog kaznenog djela morao biti obuhvaćen namjerom tj. izravnom namjerom da se pribavi mala imovinska korist, žalba optuženika je neosnovana i u tom dijelu.
U odnosu na kazneno djelo iz toč. 2. izreke pobijane presude optuženik navodi da nije utvrđeno vrijeme počinjenja djela iako je ono navedeno u činjeničnom opisu i nije osporavano tijekom postupka, po optuženiku.
Svjedok L.R., glavna medicinska sestra na Odjelu za interne bolesti bolnice u V., je iskazala da je nakon dobivene obavijesti od odjelne sestre o krađi lijekova, proteklog dana, odmah pozvala policiju koja je prijavu evidentirala u 8,05 sati, dana 5. lipnja 1995. godine (list 12 spisa), a uzimajući u obzir i iskaz svjedoka B.K. utvrđeno je i približno vrijeme izvršenja djela, a ne samo dan kada je ono počinjeno. Stoga saslušanje, u žalbi predloženih svjedoka, ne bi doprinjelo drukčijem utvrđenju činjeničnog stanja.
Kako to proizlazi iz iskaza svjedoka L.R. specifikacija lijekova koji su odnijeti i njihova količina predani su policiji, što je i razvidno iz spisa pa stoga niti ta činjenica nije ostala neutvrđena.
Stoga činjenično stanje nije pogrešno niti nepotpuno utvrđeno.
Nije u pravu žalitelj niti kada ističe žalbeni osnov povrede kaznenog zakona.
S obzirom da nije utvrđena činjenična osnova za drukčiju pravnu kvalifikaciju kaznenog djela prijevare, kako je već naprijed navedeno, osnovano je prvostupanjski sud djelatnost optuženika u tom dijelu podveo pod pravni propis kao u izreci pobijane presude.
Nije u pravu žalitelj niti kada ističe da bi u odnosu na kazneno djelo prijevare iz čl. 224. st. 1. KZ i krivotvorenja isprave iz čl. 311. st. 1. KZ nastupila apsolutna zastara kaznenog gonjenja.
Naime, zastara kaznenog gonjenja kod trajnog kaznenog djela počinje dovršenjem djela odnosno u trenutku kada je prestalo protupravno stanje.
Nije sporno da je optuženik dana 18. listopada 1993. godine prijevarom, uz podnošenje krivotvorene medicinske dokumentacije, ishodio dobivanje sintetičkog narkotika "heptanona" i da ga je dobivao na taj način sve do 31. svibnja 1995. godine, što znači da je uzrokovano protupravno stanje i dalje održavao, kako to proizlazi iz pobijane presude, a što se žalbom ne osporava, sve do 31. svibnja 1995. godine pa do tada traje i radnja izvršenja.
Tek od tog datuma počinje teći zastara kaznenog gonjenja, što znači da s obzirom na zapriječene kazne za odnosna kaznena djela, apsolutna zastara kaznenog gonjenja nastaje 31. svibnja 2001. godine.
Neosnovana je žalba optuženika u dijelu u kojem navodi da se u odnosu na kazneno djelo iz čl. 196. st. 1. OKZRH nije mogao primijeniti taj zakon, kada se ima u vidu odredba čl. 3. KZ.
Nesporno je da je u vrijeme počinjenja djela bio na snazi primijenjeni zakon (OKZRH), a novi kazneni zakon, s obzirom na zapriječene kazne za odnosno kazneno djelo (čl. 173. st. 2. KZ) nije blaži za počinitelja.
Stoga je neosnovana žalba optuženika i zbog povrede kaznenog zakona.
Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 382. ZKP, u odluci o kaznenoj sankciji, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, je našao da je prvostupanjski sud utvrdio i ocijenio sve okolnosti koje utječu na kaznu, te optuženiku utvrdio pojedinačne kazne za svako kazneno djelo i zatim izrekao jedinstvenu kaznu zatvora, koju kao primjerenu i adekvatnu za ostvarenje svrhe kažnjavanja prihvaća i ovaj sud.
Izrečena sigurnosna mjera je zakonita i pravilna.
S obzirom na sve navedeno, na temelju čl. 387. ZKP odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 22. svibnja 2001. godine.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Ahmed Kapetanović, v.r.
Milan Gudelj, v.r.